I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda sam doživljavao manje kao našeg savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada?
I ne samo ljudska. U Sijarićevu svijetu pravo na sudbinu ima i ptica i koza i konj i hrt i bor i mukinja i brekinja. Prirodu, reklo bi se, previše tište njene tajne pa je prisiljena da nam povremeno pošalje pokojeg Ćamila kako bi se kroz njegove riječi izlanula i od toga joj odlanulo. Na Sijarićeva usta prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen, i “četvoronožno i letušte“, da se poslužim crkvenim jezikom.
“Sve vode zbore kad noć pane“, kaže Demko iz istoimene Sijarićeve priče. “To mi je pričao jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. Sve je – veli – nekad zborilo: i drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori“.
Ovo je izvrsno, prvo zbog pričine priče. To jest, Demko priča tuđu priču. Mogla bi se napisati čitava knjiga o tome kako se u Sijarićevoj pripovjedačkoj umjetnosti priče spliću u vijence, kako se jedna u drugoj ogledaju, jedna drugu dopunjuju i produbljuju, jedna drugu stavljaju pod upitnik. To je, nekad, čitav jedan fantastični balet koji dobacuje od najdaljih zamislivih vremena.
Ali priča o tome da je nekad “sve zborilo“ odlična je i zbog onog žandara: Sijarić ne može da liriku ne začini ironijom i humorom, ili da humor i ironiju ne prevodi u liriku. Jer ko je zadužen, ako ne žandar, ako ne vlast, da nam kazuje potonje istine o svijetu? Ako pak i zaboravimo žandara kao kazivača mitskih vizija, ostaje istina da nas Sijarićeve priče odvode, nerijetko, u vremena prije nego što su “zbog nešta“ kamen i drvo, zemlja i trava prestali da zbore.
U njega ćemo naći čak i kamen koji, “takav kakav je, jedan jedini je na svijetu“. Ni njegovo kamenje ne odriče se prava na zasebno biće, na neponovljivost, na razliku od svega drugog, u našim očima u vlas istog kamenja. Čemu se možda ne treba čuditi, jer Sijarić kamen vidi kao nešto što je “nekada živo bilo“, ali se “zbog neke krivice“ “u kamen pretvorilo“.
Ali Sijarić u kamenu sluti ne samo uspavani život već i zagonetnu mudrost: svoje pravo da bude “jedan jedini na svijetu“ njegov kamen je zaslužio i znanjem nečega “što nama ljudima nije da znamo dato, a onom kamenu je dato“. Treba li reći da u tom naslućivanju znanja ili mudrosti koja se krije u vanljudskom, pa i u neživom, ima nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić je davno napisala slavni esej Istok u pripovetkama Ive Andrića, a esej o istoku u pričama Ćamila Sijarića tek treba da bude napisan.
U Sijarićevoj pripovijesti Pelivani hodža svojim učenicima kazuje ovu poučnu pričicu: “Kad bi odozgo s neba palo jaje, aman, aman, pa to jaje padalo i padalo i iz njega se gredom izleglo pile, pa to pile padalo i padalo i gredom poraslo u kokošku, pa ta kokoška padala i snijela jaje, eto to bi jaje palo na zemlju i iz njega zapjevao pijetao, toliko je ono nebo daleko od zemlje“. Ovo je čista poezija, ali, nema sumnje, i vrhunska priča, a ako je tačna Isidorina definicija istočnjačke priče, i ova je smišljana zatvorenih očiju, pa je tako treba i slušati.
Ako u Sijarića ima kamen koji je “jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje što u njega “i koza ima svoju sudbinu“. No, osim sudbine, ovaj pripovjedač je kozi dao i priliku za vaznesenje iznad svega zemnog i sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo što nije visila, ličila je na nešto što lebdi između neba i zemlje“, i “kao da više nije bila Bajramova koza, nego i neka iz starih priča o kozama“ koje su “u svašta mogle da se pretvore – u onim vremenima“.
U Sijariću pjesnik i pripovjedač svagda su bili nerazdvojni i nerazdvojivi, kao u vremena kad je svaki bard bio pjevač pričā, da se poslužim naslovom knjige Alberta Lorda o poetici usmenog pjesništva, zato i Sijarićeve ponajbolje priče “lebde između zemlje i neba“ i, dok nam priča o kozi, od koje će tom siromašku u trajnom vlasništvu ostati samo rogovi, njegova mašta jednim potezom preskače ponore vremena, kao što je i koza preskakala ponore između litica, da bi se obrela, i mašta i koza, u drevnom, gdje je sve moglo da se prometne u svašta.
I sa koliko lakoće stvarna koza ovdje postaje koza iz priče – događaj na koji se, u mnoštvu varijacija, svaki čas nagazi u Sijarićevoj prozi, pogotovo u pripovijetkama. Po Sijarićevu računu, tek kad postane priča, ili sličan priči, život najviše liči na sebe. Kud god bi ga noga odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili slutio da ga okružuju “beskrajne priče o zemnim čudesima“, stoga su vjera u život i vjera u priču u njega bile uvijek nerazlučne. Jer život je ponajprije smisao. Život može sebi dozvoliti da postane svašta, ili da spadne na ništa, nerijetko i jest svašta i ništa, ali bez smisla nije život. Priča je Sijariću najmoćniji instrument otkrivanja smisla, ili davanja smisla, čak nametanja smisla i životu i svijetu.
U ovom čovjeku je bio utjelovljen vječni duh priče koga je put, možda slučajno, nanio kroz ovo naše stoljeće i ove naše krajeve. Lik takvog sebe Sijarić je obesmrtio u Hasanu, sinu Huseinovu, glavnom junaku istoimene priče: njegovi slušaoci “nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni Hasana vidjeli, do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina i kakvi su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo znanje o ljudima, znanje čarobnjaka, znanje vrača, ili bi tačnije bilo reći znanje šamana, vrlo često išlo je do “prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina
Naša kultura, do juče usmena, nije oskudijevala u piscima koji su, kao Veljko Petrović na primjer, bolje pričali nego što pišu, tako bar kažu oni koji su ga slušali i čitali. I za Ćamila, iz koga je govorila, na sto načina, krepčina naše usmenosti, može se reći da je ljepše pričao nego pisao, ali se mora odmah dodati da je i ljepše pisao nego pričao. Kad si ga slušao, znao si da ljepše priča nego što piše. Ali kad si ga čitao, znao si da ljepše piše nego što priča. Njegova usta i pero služila su kao jednako moćna izražajna oruđa onom besmrtnom duhu pripovijedanja koji putuje kroz svevremlje, to jest kroz bezvremlje.
Ćamil Sijarić je s lakoćom prelazio granicu, mnogima neprelaznu, koja dijeli usmeno od pismenog pričanja, pa je pisac mnogo pomagao pričalu a pričalo mnogo pomagalo piscu: neprestano se osjeća prisustvo usmenih čaranja u njegovim pisanim rečenicama koje često izgledaju “božanski olako pirnute“, da se poslužim riječima već pomenutog Veljka Petrovića, a osjećalo se i da je pisac itekako bio zaslužan da pripovjedni i izražajni ceremonijal usmenog kazivača bude precizniji, stroži, a čistota izvedbe očitija.
Sijarićevo djelo je duboko ukorijenjeno u onoj stopi zemlje gdje sam i ja rođen, stoga u čari njegovog pričalaštva, meni neodoljive, mogu da upišem i ono što nije dato da osjete, ne barem do dna i do kraja, ljudi koji nisu iz Sandžaka. U doba opsade Sarajeva nisam mogao čitati gotovo ništa, ali jesam opet iščitao, polako i štedljivo, da mi što duže traju, Lalićevu romansijersku tetralogiju i dvotomni izbor Sijarićevih pripovijedaka objavljen u njegovim izabranim djelima u vrijeme kad sam bio urednik u Masleši. I prvog i potonjeg volio sam i prije rata, ali tek sad mogu reći da sam im trajni dužnik, jer su mi u sarajevskom džehenemu pomagali da spasim dušu.
Tačno je, dakle, da mi se iz Sijarićevih priča, svojim neuporedivim glasom, obraća moj prvi svijet, kako Eliot definiše zavičaj, i da je ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka. Jednako njegovog i mog. Kažem pjesnik, a ne pripovjedač, jer je usmene priče iz toga kraja, bilo one koje je iz djetinjstva ponio, bilo one koje docnije slušao ko zna iz čijih usta, pretvarao u prozne poeme koje, zbog toga što su poezija ni za čas ne prestaju biti visoka umjetnost pripovijedanja.
Tačno je i da te poeme od priča svoju čar duguju i orijentalnoj mašti i mudrosti, pored ostalog, ili možda na prvom mjestu, zato što je istok, bar meni se tako čini, u Sandžaku ostavio trajnije i dublje tragove nego igdje na jugoslovenskom prostoru, ili je tih tragova u Ćamilovu i mom zavičaju sačuvano više nego drugdje.
Pa ipak, oduvijek mi se činilo da bitni Sijarić ne pripada ni jednom ni prostoru ni narodu posebno, jer se osjećao kod kuće svuda gdje ima poezije, a sve ostalo dođe tek potom. Zbog te poezije sam slušao i čitao Sijarića koji nedvojbeno ide u najgromadnije visove proze na srpskohrvatskom jeziku u 20. stoljeću, ali nikad neću prestati da ga čitam i doživljavam poglavito kao velikog pjesnika: „Kad djevojka spava, to je kao kad jabuke mirišu“, kaže Sijarić, ne u priči već u naslovu jedne svoje knjige pripovijedaka, a šta je ovo ako ne čista lirika, ako ne distih koji spada među najveće na našem jeziku? Na drugom mjestu kaže: ”list ljepše umire nego išta na svijetu što hodi na nogama ili leti na krilima“. Hiljade i hiljade ovakvih rečenica, koje su sušta poezija, nalazimo i u njegovim romanima i u njegovim pripovijetkama, mada mnogo češće u potonjim.
Stoga moram dodati da Sijarić nije bio tek bogomdani pričalac več i prvorazredni umjetnik, što nije isto. Bio je umjetnik riječi koji uživa i u jeziku i u priči: oslušnimo naslov maločas pomenute priče: “Hasan, sin Huseinov“. Čista muzika, zar ne? Taj glazbeni val se ne iscrpljuje u triput ponovljenom “s“ i triput ponovljenom “n“, nego je još opipljiviji u igri slogova “asa“ – “si“ – sei“. I mada jednako volim njegove kratke priče i njegove duge, nekad vrlo duge pripovijesti – danas bi se Pelivani, na primjer, komotno mogli štampati i čitati kao kratki roman – čini mi se da u potonjim, zato što su kratke, ima više pjesnika Sijarića. Ili bar da je njegovo prisustvo mnogo osjetnije.
Ali ne samo iz njegovog pera, već i iz njegovih usta su izlazile savršeno oblikovane rečenice u kojim riječi nikad nisu gubile individualnost: puštao ih je da odzvuče do kraja, uživao, kao rođeni pjesnici, u njihovu glasovnom sklopu, nekad se činilo da ih rastavlja na slogove. Sladio se njihovim dužinama i kratkoćama, ostavljao im je trun zasebnog života, pazio da ni jedna ne izgubi jasne i oštre međe. Ćamil Sijarić zaista nije “džemrgao“, kako u našem zavičaju zovu nerazumljiv i nerazgovijetan govor. Često se činilo da mu je od izgovorenih riječi slatko u ustima. A njegova brojna i fina i majstorska ponavljanja pojedinih riječi, obrta ili cijelih rečenica – što je nerijetko ulazilo, kao vrstan začin, i u njegovo pisanje – bila su uzrokovana naporom da iz ključnih metafora i simbola pocrpi ne samo sav smisao, nego i svekoliku slast.
Stoga je ono što je slazilo sa njegovih usana bilo priča koliko i obred. Pripovijedanje koliko i basmanje. Ko nije imao sluha za ritualnu vrijednost njegovih kazivanja, a ponavljanja su duša ritualnog jezika, taj je i mogao reći da Sijarić zna biti dosadan. Jer “sve je to krasno, ali ne zna šta je dosta, brate mili“, čuo sam govoriti njegove slušaoce. Što je, naravno, bio podatak isključivo o njima.
Jer Sijarić je duhovno boravio u vremenu čija osnovna jedinica nije dan već stoljeće. Jedan kritičar je napisao da je Sijarićeva čuvena priča Sablja preduga, a nekoliko dana potom pisac sretne svog kritičara na ulici pa mu kaže: “Ali njoj se hoće da bude duga!“ Teško da sam čuo išta bolje o njegovoj vlastitoj pripovjedačkoj umjetnosti: nije on pričao Sablju nego se Sablja pričala iz njega i kroz njega, vječni duh priče još jednom se poslužio njime kao oruđem, a ko je taj Ćamil Sijarić iz Šipovica u Bihoru da svome pretpostavljenome naređuje ili određuje koliko će šta pričati?
Što se mene tiče, najčešće sam ga slušao kao žene iz priče o već pomenutom Hasanu, sinu Huseinovu: “htjele su, bar nešto, da čuju od onoga što Hasan priča“, pa bi “unijele sud sa jelom u sobu i stale, i tako bi tu stale i tako bi i ostale slušajući priču“, i “više ni one nisu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom, odveo Hasan. Vratio ih je u zoru pijetao, kad je zapjevao. Sjetile su se tada svojih jela koje su sinoć pripremale za večeru, ali je sve bilo kasno, jer ono što je ostalo na ognjištima, izgorjelo je“, i to je bio razlog što “Hasana neće da slušaju oni koji imaju kakva posla, propadne im posao slušajući ga“.
Iz sličnih razloga i izmaštanog Hasana i stvarnog Ćamila, njegovog tvorca, ljudi su gledali kao dokonjake; priznajem da sam ga i ja vidio kao čovjeka koji posjeduje višak vremena, ali sam znao da je to njegovo lično postignuće, da ne kažem i podvig, na čemu mu se moralo zavidjeti, jer kako da ne zavidiš piscu koji kraljuje vremenom odavde pa do zemana “kad je sve zborilo“? Taj književnik koji je za 27 godina napisao 6 romana, 6 knjiga pripovijedaka i knjigu od 400 strana prvoklasne putopisne proze, mnogim piscima, bezbeli manjim od njega, izgledao je kao teški dokoličar. A usmene priče tog dokoličara bile su sazdane ponajprije od jezičkih gesti prvosveštenika koje istinu ne kazuju nego je prizivaju kao božanstvo, od čarobnjačkih basmanja koja istinu čine prisutnom.
Najbolje Sijarićeve priče, pisane i usmene, sazdali su pjesnik koji uživa “u punoj tjelesnosti riječi“, kako bi kazao S. T. Kolridž, i pričalac koji ne prestaje da se čudi čega sve ima u božjoj bašči. Sličan spoj naslućivao se i u ljudskoj tvari od koje je Sijarić bio sazdan: rođeni seljak i još rođeniji gospodin. Prvi je potonjeg činio stvarnijim, davao mu supstancu, da ne ostane kod praznoga gospodstva. Potonji je prvoga prosijavao na razna rešeta, tražeći zrnca zlata. Zaista, teško se moglo, ne samo u Sarajevu, sresti još jedno čeljade u kome bi se, kao u Ćamilu, našli na okupu, toliko skladnom, meka gospodstvenost i narodska nesposrednost, otmjena tankoćutnost i ratarska prostodušnost.
Zato su njegove usmene priče imale jedno preimućstvo nad pisanim: mogle su se različito završavati, u zavisnosti od trenutnog nadahnuća, pa i od toga koji je od pomenute dvojice, u Ćamilu, dotičnog dana ili časa, imao prevagu: gospodin ili seljak. Upamtio sam i zapisao priču o apsurdu koji je ovladao njegovim bićem nakon čitanja Kamijeve knjige Mit o Sizifu:
“Pro-či-tao ja Kamija. Jesam, obraza mi. Pro-čitao ja onu knjigu đe veli da je sve ap-sur-dno. I lijepo vidim, nijesam ćo-rav da ne vidim, čoek ne laže, no zbori ži-vu is-tinu. Ap-surd, vala, odakle se god po-gle-da, i kojim se god očima po-gle-da.
Sjednem za as-tal i uzmem u ruku ka-ši-ku, i zahvatim onom ka-šikom malo supe, i pri-ne-sem je ustima, ali mi nije slatko: ap-surd, pa ap-surd!
Uzmem pero u ruku, umočim ono pe-ro u ma-sti-lo, počnem pisati onim perom po har-ti-ji, a opet nije mi slatko: ap-surd, pa ap-surd!
Iziđem ja na ulicu, da vidim je li i tamo ap-surd? Gledam, gledam: prolaze kraj mene ili mlade že-ne ili lijepe že-ne ili gospodske že-ne, ama nije mi slatko: ap-surd, pa ap-surd!
I odem u zavičaj. Gledam ja, gle-dam, gle-dam: e lijepo mi je, vala, ovo moje selo, odlično mi je, vala, ovo moje selo, a opet mi nije slatko: ap-surd, pa ap-surd!
Onda uzmem jednu mo-ti-ku, i odem sa tom motikom u njivu, pa ko-paj, ko-paj, ko-paj, ko-paj, kad ono – niđe apsurda! A šta bi s apsurdom? A kud se dio apsurd? Izišo na znoj apsurd!“
Priča u kojoj naprasni zemljodjelac Ćamil Sijarić, pomoću motike, otkriva u zemlji smisao postojanja, zapravo iskopava ga, i to bukvalno, već naksjutra je mogla dobiti završetak u kojem taj ratnik protiv apsurda uzjahuje bratovoga sedlenika, kako jednome gospodinu i priliči, da bi se do smisla života probio pomoću brzine konjskih nogu i vazduha koji mu, zviždanjem kraj ušiju, briše sve tegobne misli, čak misli uopšte, da bi ga priveo prvotnoj bliskosti sa svijetom i sa vlastitim bićem u njemu.
Iz dubina, gdje našem duhu nije suđeno da boravi, ili mu se to suviše rijetko dešava, Sijarićeva pisana i kazivana umjetnost iskopavala je smisao svijeta i života, a crpila je svoju neodoljivost možda ponajprije iz vraćanja tim “primarnim procesima“, kako bi rekli psiholozi, dok bi filozofi kazali: iz vraćanja bivstvenom temelju svijeta i u njemu čovjeka i svake trunke života, čak i onoga što je mrtvo, ali samo za naše, ne i Sijarićeve oči.
Čujem ga i danas kako na proslavi osamstogodišnjice Petrove crkve u Bijelom Polju kuša vradžbinskim formulama, kojim ponavljanje daje snagu, prizvati proteklo vrijeme: “O-saam sto-ti-na pu-ta je gora listala! O-ssam sto-ti-na pu-ta pokošena je trava! O-ssam sto-tina pu-ta ovca je bacila jagnje…“. Kad se besjeda okončala, osjećao sam takoreći pod prstima supstancu minulih stoljeća. Sijarićeve riječi neizrecivo su ne izricale, jer to ne može niko, nego činile prisutnim, jer je bio rođeni pjesnik.
Pričalac i pisac Sijarić bio je iskonski pjesnik koji bdi da nam se stvari ne odmetnu u priviđenja, sprečava svijet da nam ne propadne, kao pijesak, kroz prste. Kažu da je stvarnost pod vlašću vinaverovskih “zlih volšebnika“ koji svojim činima bogatstvo životnih oblika pretvaraju u mramorje ili nišane apstrakcija. Sijarićeva umjetnost je neiscrpan majdan basmi i vradžbina za otkamenjivanje svjetskog obilja u živu djevojku, vodu, jastreba, mukinju, kozu, hrta, cvijet, konja.
A njegova sposobnost da se čudi običnim stvarima, da u njima otkriva odsjeve čuda postojanja, većeg od svih drugih čuda pod nebom, izvor je skupog lirskog humora ili humorne lirike što na stotine načina ozaruje njegove najljepše stranice. Riječ je o njegovanoj naivnosti pogleda koji se naslućuje sluti u srcu svih tajni njegove umjetnosti.
Povodom “velikog životnog isksutva“ koje bi pisac trebalo da ima kako bi imao šta pričati, sarajevskom kritičaru Dejanu Đuričkoviću Sijarić je kazao:
“Neka to iskustvo pisac ima, ima ga svak, ali ono za pisca nije sve, i pravo da kažem ja ne znam šta sve pisac treba da ima da bi književno mogao da stvara. Treba prvo da ima samoga sebe! Nisam time sve rekao, a sve se i ne umije reći; ne znam hoću li vam dobro odgovoriti ako kažem da je pisac, prije svega, jedno radoznalo dijete – da na svijet, na ljude, na sudbine ljudske, na događaje, na razna zbivanja, na razna stanja, i na sve drugo što je vidio, doživio, ili čuo, gleda kao na jednu čaroliju, i tom se čarolijom – kad piše – zabavlja kao kakvo dijete – sa svojom dječjom dušom u sebi, jer dječja duša je iskrena, ali ne i sa dječjom glavom nego glavom zrela i iskusna čovjeka“.
Ovim riječima Ćamil Sijarić je, bolje od svojih kritičara, bar onih koje sam čitao, odredio bit vlastite umjetnosti. Njegovana naivnost njegovog pogleda registruje, na brojne načine koji iznenađuju neočekivanošću, mnoštvo stvari koje ne zapažamo, jer su toliko osnovne da su davno prestale podsticati našu maštu i osjećajnost.
“Mali smo, ali nas sunce grije kao da smo veliki, i paščad nam laju kao da su neka velika paščad, i žene nam rađaju kao da su neke velike žene“, u priči Ramko s ogledalcem velikazivač, ili Ćamil presvučen u svoga kazivača. Ova rečenica, koja je i čista lirika i još čistiji humor, minijaturno je zrcalo gdje nam se nudi duša Sijarićeve umjetnosti.
U njegovim pričama, lirska koliko i humorna igra malog i velikog, koji se uzajamno zrcale i dovode u pitanje, često je prečica do one blagorodne mudrosti koja ozaruje zemaljske mrakove, otvara prozore ka svijetu sa kojih naš pogled dobacuje dalje nego obično, vodi nas do ogledala koja izokreću svijet da ga vidimo tačnije: “U malo ogledalo vode, široko koliko dvije šake, ogledalo se veliko nebo. Zagledah se dolje u to nebo. U velikoj vodi što trči niz česmu nebo se ne vidi“. Ovaj ne komadić priče nego mala pjesma u prozi može se čitati i kao jedno od objašnjenja zašto Sijarić nikad i nigdje nije trčao: kako da se ono vječno ogledne u insanu koji žuri?
“Svuda je zemlja! Nigdje ne prestaje!“, uzvikuje jedan njegov putnik, zaprepašten veličinom svijeta, čime smo i mi prisiljeni da zbiljski osjetimo zemaljski šir i tle pod nogom koje ne primjećujemo, osim prigodno, za izleta u prirodu, na vikendima. Ovakvim snimcima iskustva, najdublje pjesničkim, koji nam vraćaju svijet u njegovoj prvotnoj mladosti i novini, gusto je nakrcan Sijarićev književni, pogotovo pripovjedački kosmos. Od ovakvih otkrića vrve priče Ćamila Sijarića koji je posjedovao neiscrpnu sposobnost da nas svaki čas “iznenadi – nečim poznatim“, kako Andrić reče o svom usmenom pripovjedaču.
Za kraj, evo početka njegove priče Drvo kod Akova:
Nismo vjerovali da je taj čovjek naš Smail, kojeg smo nekad imali pa nam se negdje u Turskoj izgubio: Turska velika a on malen i nestalo ga; desi se s našim ljudima da ih nestane i kad su kod nas.
I ova rečenica, koja nudi i osmjehivanje nad ljudskom sudbinom i nepatvorenu poeziju, živi od naivnog tona, u Sijarića hiljadama puta uspješno okušanog i variranog. U njoj se razabire prvo glas kazivača sa dječjom dušom: tvrdnja “naš Smail kojeg smo nekad imali“ pretvara junaka priče u opće dobro, u zajedničko vlasništvo, jer dijete se služi jezikom porodice na kojem se i temelji lirska čar ove tvrdnje: samo su otac i majka mogli nekad imati Smaila, i Smail im se potom mogao izgubiti negdje u Turskoj, a kad jezikom familije govorite u ime sela, to humorno očuđuje odnose pojedinca i kolektiva.
Ovakvi iskazi umjetnički žive od povratka “primarnim procesima“, od spuštanja mentalnog nivoa, kako je Jung nazvao jednu od glavnih tehnika moderne književnosti; dijete vjeruje da se jezikom porodice služi sav dunjaluk, kao u onoj slavnoj izreci „Govori srpski da te ceo svet razume
I dativ “nam“ veoma je rječit: Smail se nije izgubio onako, jer se ne možeš izgubiti nikome, moraš se izgubiti nekom, gubitak mora neko osjetiti, jer ako ga niko ne osjeća, onda ga zapravo i nema. Odrasla duša lako može zamisliti da selo, zapravo, nije ni primijetilo da Smaila nema, što za neodraslu nije mogućno, jer kako će familija ne primijetiti da joj nema jednog člana?
Smail im se izgubio zato što je “Turska velika a on malen i nestalo ga“, i ovo humorno samjeranje prevelikog i premalog, Turske i Smaila, takođe živi od djetinjeg pogleda, mada bi ovaj iskaz mogao biti osumnjičen da iza govora dječije duše sakriva pamet odraslog koja ironično prosuđuje odnos između goleme carevine i sićušne jedinke.
Ali, dok se ovdje naša sumnja zasniva samo na indicijama, neočekivani završetak rečenice “desi se s našim ljudima da ih nestane i kad su kod nas“ pruža nam opipljiv dokaz: iz tih riječi jasno se čuje glas onog koji ima “glavu zrela i iskusna čovjeka“ mada i u njima odjekuje naivna logika koja govoru daje jedinstvo: kako da se čovjek ne izgubi u onolikoj Turskoj kad se zna izgubiti i kod nas, gdje je sve maleno, ali glagol “izgubiti se“, svojom prepredenom dvosmislenošću, signalizuje odraslu i zrelu svijest o tome kako u nas stvari i stoje i hodaju.