U selu Radulići se i danas nalaze ostaci spaljene Hajdar-pašine džamije. Ovo selo je bilo sjedište poznate porodice Hajdarpašića čiji je predak, Hajdar-paša, izabrao ovu najljepšu bihorsku dolinu da u njoj podigne svoj saraj, hamam, džamiju i posljednje počivalište – turbe. To je bez svake sumnje prva podignuta džamija u ovoj oblasti. Tačna godina gradnje nije poznata jer joj nije pronađen tarih, kao ni nišani iz Hajdar-pašina turbeta. Vjerovatno je to bilo krajem 17. ili početkom 18. vijeka, kada je sagrađena većina džamija ovog tipa, a o čemu možete više saznati u virtuelnoj izložbi fotografija koja je podržana od Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta u okviru projekta ”Orijentalno (Osmansko) kulturno nasljeđe sjevera Crne Gore” na konkurs za realizaciju programa „Razvoj kulture na sjeveru“ u 2021. godini.
Džamiju u Radulićima su zapalili četnici 1943. godine. Iz preostalih ruševina se vidi ljepota njene arhitekture, koja nije poznata kod seoskih džamija. Bila je zidana na kube, od krečnjaka i sige, potpođena mermerom, a pokrivena olovom. Sa mektebom i sarajem u blizini, te Hajdar-pašinim turbetom i turbetom njegovog bajraktara ispred, činila je zanimljiv arhitektonski kompleks. Spada u red monumentalnih građevina kao što je bila džamija sultan Bajazid Velina II, u Herceg Novom, i Husein-pašina džamija u Pljevljima.
Danas postoje samo ostaci zidina ove džamije, munareta i turbeta u kome je mezar Hajdar-paše.
Riječ je o jednokupolnoj džamiji kvadratne osnove, dimenzija 9,20 x 9,20 metara, sa minaretom podignutom na južnom uglu. Zidovi zdanja, širine 0,95 metara, rađeni su od priklesanog kamena a sve lučne i svodne konstrukcije građevine, kao i minaret, rađene su od fino obrađene sige.
U džamiju se ulazilo na vrata širine 1,30. metara. Najbolje je očuvan jugoistočni zid na kojem se nalazi mihrab. Zid je očuvan u visini od oko 5 metara sa lukom od sige.Vidljivi su ostaci keramičkih akustičkih lonaca.
Na objektu se jasno uočavaju ostaci šest velikih prozora (dimenzija 0,95 x 1,70 metara) i to po dva na sjeverozapadnom i jugoistočnom zidu i po jedan na bočnim zidovima zdanja.
Iznad mihraba nalazi se jedan mali, lučno zasvođeni, prozor.
Pod džamije je popločan fino obrađenim kvadratnim pločama žutog laporca. U podu se, duž sjeverozapadnog zida, uočavaju tri nosača greda nekadašnje sofe koja se nalazila nad ulazom i zauzimala je jednu trećinu unutrašnjeg prostora džamije.
Preko sofe i vrata u jugozapadnom zidu ulazilo se u minaret, rađen od blokova sige spojenih malterom i gvozdenim klamfama a do šerefeta vodi omalterisano i fino obrađeno spiralno stepenište. Minare je očuvano u visini od oko 10 metara.
Sjeverno od džamije su ostaci nekada prostranog turbeta dužine 6,60 i širine 6,50 metara. Zidovi široki 0,60 metara, rađeni su od priklesanog kamena. Unutar turbeta nađeni su fragmenti četiri polomljena nišana, jedan sa fesom, drugi sa turbanom i dvije ploče ukrašene rozetom.
Na cijelom groblju nađen je samo jedan polomljeni nišan na kojem je upisano: „Rahmetli Muhamed-beg sin Mustafin“ i godina 1219. hidžretske godine, odnosno 1790. godine.
Neosporno je da Hajdar – pašina džamija u Raduliću predstavlja porodično vakufsko zdanje podignuto krajem 17. vijeka sa svim vrhunskim odlikama osmanske arhitekture toga doba. Imajući u vidu da se radi o jedinstvenom arhitektonskom spomeniku hitno treba preduzeti sve neophodne mjere zaštite da se ovaj spomenik sačuva i obnovi. Ostaci ove veleljepne džamije skoro osam decenija opominju nas da joj trebamo vratiti prijašnju ljepotu i funkciju, a istovremeno svjedoči o teškim iskušenjima kroz koja su prolazili Bošnjaci.
