Miljenko Jergović
SELIMOVIĆ I ANDRIĆ – IZMEĐU PROGONSTVA I IZDAJE
Sjedimo tako ljetos u bašti jednoga beogradskog restorana u blizini Bajrakli džamije, ćaskamo na lahke morske teme, i ne dopuštamo životu da nam kvari mir. U jednom trenutku prijatelj diže kažiprst: tamo je, kaže, stanovao Meša Selimović, i pokazuje na groteskno veliku socijalističku građevinu od betona i stakla, kakve su se gradile sedamdesetih godina i u koje je radni narod, skupa sa cjelokupnom obitelji, sabijan kao u kasarnu. Zgrada je otišla u visinu i širinu, sigurno ima više ulaza, duge i mračne hodnike, koji vonjaju na kiseli kupus i na grah, na znoj i na zahode cijeloga jednog naroda, koji više nema kud, nakon što je jednom došao sa sela, nego mu je sad tu živjeti i umirati. Nikad tu nema mira i one prave tišine, romor je i šušur kao u mravinjaku, kao u prokletoj avliji, i nužna je neka jaka veza, neka zajednička ideja, komunizam, nacionalizam ili kakva još gora opsjena i ludost, da ljude na tom mjestu održi u nekakvom skladu, da se međusobno ne ubijaju. Eto, tu se Meša Selimović sklonio, nakon što je otišao iz Sarajeva, i tu je, na jednome od viših katova toga betonskog čudovišta, umro pred uključenim televizorom, negdje oko poluvremena finala Svjetskoga prvenstva u nogometu u Španjolskoj 1982. Nekako je i logično da u toj kući nije napisao ništa važno. Samo taj nedovršeni, mutni, u ideji nejasno roman iz “savremenog života” pod naslovom “Krug”.
… jer je morao ići
O okolnostima Selimovićeva odlaska iz Sarajeva ne zna se ništa i zna se sve, kako već kome treba. Jedni kažu da je otišao jer mu je žena, gospođa Darka, bila Beograđanka. Drugi vele da je otišao iz potrebe za pripadanjem većoj kulturi i književnosti, baš kao da i nismo u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji i baš kao da pripadanje pojedinim manjim književnostima nije istovremeno značilo i pripadnost jednoj povelikoj, zajedničkoj jugoslavenskoj književnosti. Treći kažu da je Meša Selimović naprosto bio izdajica svoga roda, da se odrekao islama i muslimanske nacije, pa je zato otišao u Beograd…
Ali kada čovjek tako stoji, četrdesetak godina nakon Mešina odlaska iz Bosne i iz Sarajeva, ispred zgrade u kojoj je veliki pisac u Beogradu živio i umro, sve te utješne teorije, naknadna objašnjenja i razlozi učine mu se jednako promašenim. S perspektivom te građevine, onakve kakva je ona danas i kakva je bila kada se u nju useljavao, dobronamjernom promatraču, koji još i nema razloga sudjelovati u otimačini oko književnih nasljeđa i pripadnosti, biva savršeno jasno kako je Selimović iz Sarajeva otišao jer je morao ići. U ovoj je kući živio samo onaj tko nije mogao birati. Tako bi trebalo pisati na Mešinoj spomen-ploči, koju bi, uz njegov ulaz, o istome trošku, zajednički mogli postaviti bošnjački i srpski pretendenti na njegovo djelo.
O beogradskim staništima Ive Andrića, nakon što je početkom dvadesetih umakao iz Zagreba iz, po prilici, istih ili vrlo sličnih, uglavnom izdajničkih i konformističkih razloga kao i Meša Selimović iz Sarajeva, puno više se zna. U vremenima kada nije bio u kraljevskoj diplomaciji, Andrić je živio kao podstanar, uglavnom oko pijace na Zelenom vencu, u tom, vjerojatno, i najružnijem dijelu staroga Beograda, gdje se čovjek nema gdje ni sakriti od ljudi i od njihova vonja, od ogovaranja ili od druženja na koja mora pristajati i mimo svoje volje, zato što ih nikako ne može izbjeći. Tu je, u Prizrenskoj, zahvaljujući dobroti prijatelja, preživio i Drugi svjetski rat, kada je napisao “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Prvi put Ivo Andrić živjet će u vlastitom stanu tek kada, pod stare dane, oženi Beograđanku Milicu Babić. Dogodit će se to tri ili četiri godine prije nego što ga u Stockholmu počaste Nobelovom gradom. Do tada on će uvijek biti u tuđemu i nikad dovoljno ljubazan da ga kojekakvi ostave na miru.
Nije se imao kamo vratiti
Nema sumnje da je Ivo Andrić u svojim životnim i građanskim izborima bio vođen i vlastitim idealima, i političkim uvjerenjima, i ograničenjima svoga ljudskog karaktera (koja su ga navodila da se baš pod svaku cijenu pokuša izboriti za malo mira i samoće, za onaj mrvičak lične slobode bez koje ne bi ni mogao biti pisac), ali pritom se baš i ne bi reklo da je imao izbora, pa da je mogao ostati u Zagrebu ili se, recimo, vratiti u Sarajevo. Nije se Andrić imao kamo vratiti, niti je imao gdje u Zagrebu ostati. Pritom, ono što čime je bio potjeran iz hrvatske metropole nije se ticalo ni njegovih revolucionarnih ideala i političkih uvjerenja, a još manje možebitnih nacionalnih opredjeljenja, jer je u to vrijeme u istome Zagrebu bilo i rojalista, i karađorđevićevaca, i jugoslavenskih integralista. Štoviše, matica tadašnje hrvatske književnosti, uključujući i najbolje i najgore pisce toga vremena, u svome je vidovdanskom i ćiriličnom jugoslavenstvu bila radikalnija od Andrića, već i zato što on po svojoj prirodi nije bio radikalan, nego se stalno oko nečega kolebao. Pa se tako, u vrijeme odlaska iz Zagreba, kolebao između ekavice i ijekavice, za razliku od nepokolebljivih A.B.Šimića ili Krleže, još prije njih i Tina Ujevića – da loše i bezvezne pisce ne spominjemo – koji su bili nepokolebljivi ekavci. Tek kasnije, nakon što Andrić ode u diplomaciju, oni će propisati ijekavski.
Ako su postojali načelni, kulturološki ili svjetonazorni razlozi za odlazak, ako Ivo Andrić iz Zagreba nije otišao po sasvim nenačelnim, egzistencijalnim motivima, kao tuberan i kao puka sarajevska sirotinja, u potrazi za kruhom, tada su se ti razlozi ticali nečega dubljeg i primarnijeg u odnosu na politiku i ideologiju. U mitleuropskome Zagrebu, koji je još uvijek čuvao svoj bečki i austrougarski štih, osim što je bio siromašak, on je, kao Balkanac i orijentalac, kao Turčin katoličke vjere, bio strani element i u kulturološkom, i u jezičnom, i u književnom smislu. Da je bio bolje stojeći, da je u Zagrebu imao od čega živjeti, da je našao nekog mecenu, njegova orijentalna narav ne bi, naravno, nikome pretjerano smetala. Ovako: nije mu bilo druge nego da se seli u Beograd. Otišao je ne da bi postao Srbin, ne da bi se definitivno opredijelio za ekavicu, ne zato da bi se odrekao svoga podrijetla i kulture, nego je otišao zato što je morao otići, a možda i zato da bi, upravo suprotno, sačuvao vlastiti kulturni identitet. Naime, da je u Zagrebu skrio ili zatajio svoju balkansku narav, da se, naprosto, počeo ponašati kao rođeni Zagrepčanin ili Zagorac, možda bi i mogao preživjeti, a da ne ode.
Bolestan čovjek, ojađen i povrijeđen od svijeta, bio je Meša Selimović kada je pisao svoje znamenito pismo Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u kojemu je testamentarno deklarirao svoju pripadnost srpskoj književnosti i u kojemu je, osim toga, porekao i samo postojanje neke zajedničke, bosanskohercegovačke književnosti.
Pismo čiste pameti
To se pismo u današnjemu Sarajevu spremno zaboravlja ili ga se tračerski nepristojno, baš kao da su nacija i kultura dvije posvađane zaove, pripisuje gospođi Darki, jer je nadasve neugodno, iz perspektive današnjega Sarajeva, dokonati o sudbini i životnim razlozima Meše Selimovića. Zanimljiv paradoks: riječ je o piscu koji je napisao dva temeljna romana bošnjačke i muslimanske književnosti, ali koji je, pred kraj života, nedvosmisleno odbio pripadati toj književnosti, te je odredio i opisao sebe kao Srbina i srpskoga pisca. Ne samo što je Meša napisao ta dva temeljna romana, nego su njegovo ime i mit, nego je legenda o njemu i njegovoj veličini jedna od konstituensi današnjega bošnjačkoga nacionalizma i šovinizma, onoga vjerski inspiriranog, ali neusporedivo više, onoga sekularnog.
Dok sam sjedio u bašti beogradskoga restorana, soren i rastužen betonskim pejsažem toga posljednjega zavičaja jednoga srpskog pisca, prvi put mi je bilo do kraja jasno to Mešino testamentarno obraćanje SANU. Život mu je bio pri kraju, više nikakve zemaljske radosti, nikakva blaga i novci nisu ga mogli utješiti. U tom je času on bio najnepotkupljiviji, posljednji čovjek na Zemlji. Svoje pismo pisao je čiste pameti, ne očekujući više ništa, pa ni posmrtnu slavu vlastitih djela pod okriljem srpske književnosti. Uostalom, bio je ateist, poslije smrti za ateiste više ničega nema, pa ni književne slave. Ono čime je, međutim, bio vođen, što izbija iz svakoga retka toga potresnog, premda sasvim administrativnog teksta, ogorčenost je pred tima koji su ga iz Bosne i iz Sarajeva protjerali. Jedno je sigurno: idealni čitatelj toga njegovog obraćanja, onaj kome je pisao, nije bio ni predsjednik SANU, niti bilo koji srpski akademik. Pismo u kojemu se definitivno i do kraja deklarira kao Srbin i ništa drugo, te u kojemu svoje djelo situira u srpsku književnost i niti u jednu drugu (osim jugoslavenske, ali tada se i to podrazumijevalo), Meša Selimović je srcem, dušom i pameću slao u Sarajevo, onima koji su ga prognali.
Ivo Andrić nije za sobom ostavio takav tekst. Drukčija je bila njegova ljudska narav, više je toga njemu moglo pod kapu stati, više je mogao podnijeti. Kada bismo stvari poopćavali i poigravali se mentalitetima, mogli bismo reći da je Meša Selimović bio begovski sin, iz bogate kuće, pa njemu nije bilo ni upisano preveliko trpljenje. Da je bio siromah, možda bi i on znao istrpiti. Ali sve to nije ni važno, jer je priča s obojicom jednako završila. Obojica su vlastitim izborom i sudbinom velikani srpske književnosti, a to što se ta književnost u najdubljem smislu bavila bosansko-hrvatskim i bosanskokatoličkim temama, ili što je – kako bi to rezignirano primjećivao Alija Isaković – započinjala bismillom, to je, opet, nešto što potvrđuje kako je srpska književnost i šira, i veća, i bolja od srpske politike ili od srpske nacionalne ideje u cjelini. Ali koja to, i čija, književnost nije šira, veća i bolja od politike?
Pismo bosanskog muslimana
A znači li to onda da Meša Selimović nije i ne može biti dijelom bošnjačke, bosanske, bosanskomuslimanske književnosti? Ne znači, bez obzira na njegovo deklarirano odbijanje da pripada bilo čemu od toga (naravno, nije mogao odbiti i zatajiti svoje muslimansko podrijetlo, odgoj, bosanski zavičaj i sl.). Meši je, kao i bilo kome od nas, njegovo građansko opredjeljivanje ograničeno i određeno samo onim oko čega se svaki čovjek može opredijeliti, a to su njegov građanski status, javno iskazano pripadanje nekoj vjeri, naciji ili kulturi, ali ne i način na koji će biti doživljen, kontekstualiziran, smješten unutar odabrane ili unutar drugih kultura i zajednica, pogotovu ako, poput Selimovića i Andrića, cijeloga života stvara narativnu, književnu građevinu, koja – u simboličnom, ali ne i samo u simboličnom smislu – tvori druge zajednice i kulture. Dakle, činjenica što Selimović i Andrić izvan svake sumnje pripadaju srpskoj književnosti, pa je tu pripadnost pristojno prvu spomenuti u svakome govoru o njihovim pripadnostima, sama po sebi ne govori ništa o ostalim njihovim pripadnostima, koje mogu, a i ne moraju, biti građanski deklarirane u pismu ovoj ili onoj akademiji znanosti i umjetnosti, ili osporene na isti takav način.
Nije, međutim, Meša Selimović bošnjački, bosanski i muslimanski pisac samo po romanima “Derviš i smrt” i “Tvrđava”, niti po drugim svojim uspjelim ili manje uspjelim djelima. On je sve to i po tom famoznom pismu SANU, koje piše iz svoje tuge i ogorčenosti, čiji sam dom i betonski kavez ljetos gledao, gledajući tako simboličnu sliku njegova progonstva. Pa, možda je taj administrativni tekst bosanskiji i bošnjačkiji od mnogo čega drugog, jer je ona dva genijalna romana mogao napisati i netko tko se rodio kao Srbin pravoslavac, pa i Srbijanac, ali je pismo SANU mogao i – na žalost – morao napisati samo netko tko već jest Bosanac i Musliman (tojest, kasnije, Bošnjak). U Mešinom slučaju, gorko odricanje je najdublje moguće priznanje o vlastitoj bošnjačkoj, bosanskoj, muslimanskoj pripadnosti. Nemoguće je odricati se onoga što ti ne pripada. Ali ako tako doživljavamo i tumačimo stvari, onda iz toga proizlazi i potreba, možda još i gorča, da kažemo sve o tom svijetu zbog kojega se Meša Selimović odricao, o tom svijetu koji je Mešu Selimovića iz Sarajeva i iz Bosne protjerao. A lakše je, zar nije, stvari svoditi na prljave tračeve o ženama i o zaovama, ne bi li se mrtav Mehmed iz srpske nekako preveo u bošnjačku naciju?
Kakva bosanska književnost?
Stvar je s Ivom Andrićem i njegovim pripadnostima malo složenija i, zapravo, neizvjesnija. Danas, 2011. godine, njegovo temeljno jugoslavensko nacionalno i kulturno opredjeljenje više nema do kraja jasan smisao i sadržaj. Djelo Andrićevo neka je vrsta jugoslavenskoga kenotafa. Usto, on je srpski pisac, jer je većim dijelom svoga vijeka u Srbiji, unutar srpske književnosti, živio i radio, te je pisao “istočnom varijantom zajedničkoga srpskohrvatskog” jezika, kako je on to govorio. Danas mu se više ni taj jezik ne priznaje, pa se navodi da je pisao srpskim.
Kao hrvatskog pisca u Zagrebu, iz kojega je potjeran, doživljavaju ga, uglavnom, samo oni koji znaju cijenu Nobelove nagrade. Mimo toga, Ive Andrića, kao ni onoga što su bili njegovi književni interesi i kulturne preokupacije, u hrvatskoj književnosti, promatranoj iz perspektive Zagreba, ne samo da nema, nego ga ni ne može biti, jer kada bi u toj književnosti bilo Zagreba, moralo bi biti i Bosne, doživljene iz bosanske perspektive, a toga ne samo da u Zagrebu nema, nego se toga Zagreb danas više gnuša, nego u vrijeme kada je Andrić iz Zagreba izgnan. Međutim, kako je Bosna i Hercegovina zemlja i jedina domovina bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su, usporedo s drugima, stvarali svoju književnost i kulturu, koja je, opet, istovremeno, bosanska i hrvatska, a kako je Ivo Andrić pisac njihove kulture i njihovih tema, ali i njihova jezika, tako je on, iz bosanskohrvatske perspektive, i hrvatski pisac. Ima li, pak, ta perspektiva veze s onom zagrebačkom? Slabo, ili nikako.
Jesu li danas Ivo Andrić i Meša Selimović bosanski pisci, i postoji li danas bosanska književnost, koja bi slobodno, bez političkih odluka i deklaracija, po prirodi stvari, po jezičnoj i kulturnoj logici, bez ikakve prisile i državotvornih naloga, i pod jednakim uvjetima obuhvaćala njih dvojicu? Odgovor na ovo pitanja, na žalost, više nije tako jednostavan. Odgovor se više ne tiče nečijega svjetonazora, niti odnosa prema Bosni ili vlastitome bosanskom podrijetlu. Taj odgovor nije u knjigama, u bibliotekama, u gradovima s ove ili s one strane granice, na livadama i obalama rijeka, u Daytonskim odlukama, na simpozijima i zasjedanjima, niti na bilo kojem drugom mjestu na kojemu se nešto odlučuje. Pitanje postojanja bosanske književnosti izvan je naših moći i odluka, te ga je nemoguće deklarirati. To pitanje je tužno i tiče se naše intime. Možda je o njemu bolje i ne misliti. Ali ako se o tome misli, ta je misao slična misli vodilji bolesnoga Meše Selimovića, koji u ružnoj zgradi svoga progonstva piše pismo srpskoj književnosti. Jedno je, naime, ono što mislimo i odlučujemo, a drugo je ono što je u našim srcima. U tako shvaćenoj i obuhvaćenoj bosanskoj književnosti svakako su Ivo Andrić i Meša Selimović, ali recimo i Vladimir Kecmanović… Itekako i Vladimir Kecmanović, svakako prije od mnogih koji sebe u alkoholnim omamama doživljavaju piscima. Bosanska književnost je ona iz koje se ne može biti prognan ili isključen ni na koji način, pa ni vlastitom odlukom o nepripadanju. Ta književnost danas postoji dok god ju se agresivno ne spominje. Plaha je, pa odleprša i pobjegne onima koji je najagresivnije zazivaju, samo da bi nekoga iz nje isključili, protjerali.
Posjetite: www.jergovic.com