Branko Ćopić jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca.
.
BOSNA
.
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
.
A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.
.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
.
U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe. U rodnom mjestu završava osnovnu školu, nižu gimnaziju u Bihaću, dok je učiteljsku školu pohađao u Banjaluci odakle je izbačen zbog čitanja napredne literature. Školovanje je nastavio u Sarajevu, a završio u Karlovcu. Diplomirao je 1940. godine Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Vjerovatno nema osobe sa prostora bivše Jugoslavije koja u životu nije pročitala jednu njegovu knjigu ili barem čula za Branka Ćopića i njegovu Ježevu kućicu, Baštu sljezove boje, Magareće godine ili Orlovi rano lete. Za nabrojana djela i još mnoga druga ‘kriv je’ Branko Ćopić, koji iz nekog razloga, kao i drugi velikani bh. i jugoslovenske kulture, “ne zaslužuje” ulicu u Sarajevu.
On ima svoju ulicu u Bosanskoj Krupi, Novom Sadu, Podgorici, Novom Pazaru, ali nema u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u kojem se jedno vrijeme školovao i gdje je objavio veliki broj svojih djela.
Možda je to zato što ga svojataju kao Srbina ili kao bosanskog Srbina. Kako god da se pisao ili osjećao (kao da je to uopšte važno), Branko Ćopić je sigurno uticao na živote velikog broja građana Bosne i Hercegovine, ali i Sarajeva. Njegova djela se i dan danas čitaju u školama i obavezna su lektira.
Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti i Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Rano je ostao bez oca, te je na njegov odgoj mnogo utjecao djed Rade, što se na kraju krajeva može vidjeti iu njegovim djelima koja su vrlo često priče iz tog doba – djetinjstva.
“Moj djeda Rade”, govorio je Ćopić, “predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva”.
Na njegov rad uticali su mnogi pisci, a tu su u prvom redu bili: Petar Kočić, Ivo Andrić, Ivan Cankar, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Miroslav Krleža, te Servantes, Pirandelo, Gogolj, Gorki, Čehov, Babelj, Zoščenko…
Prvu priču objavio je 8. maja 1936. godine – “Smrtno ruvo Soje Čubrilove”. Njegova djela su, između ostalih, prevođena na engleski, njemački, francuski i ruski jezik.
Tokom Drugog svjetskog rata bio je dopisnik banjalučkog ‘Glasa’ i ‘Borbe’, a pisao je izvještaje i vijesti, skečeve za partizanske priredbe, pjesme i priče.
Ćopića su prijeratnim pripovijetkama najviše zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, djeca, skitnice i nadničari, kasnije u ratnim pripovijetkama Ćopić je nadahnuto opisivao herojske podvige i mučeništvo svojih junaka.
Sredinom dvadesetog stoljeća pisao je satiričke priče u kojima je kritizirao ružne pojave u tadašnjici.
Moja mala iz Bosanske Krupe
.
Branko Ćopić je cijenjen i kao dječji pisac, ali i kao pjesnik. Napisao je preko trideset knjiga za djecu, među kojima su i dva romana, te tri zbirke pjesama.
“Zadatak svake prave književnosti je – da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige”, govorio je Ćopić.
Po njegovim djelima snimljeno je čak 13 filmova i dvije TV serije.
Ćopić je do ovog, posljednjeg rata, ali i kasnije imao biste i spomenike u Bosni i Hecegovini, a jedna bista bila je i u Sarajevu.
Uklonjena je za vrijeme rata, ali je kasnije vraćena, pa (slučajno ili namjerno) obarana.
Postoji li danas osam ljudi – osam takvih pisaca ne postoji – koji su zaslužili da njihove biste stoje u nekom sarajevskom parku? Treba li praviti biste živim ljudima? Koliko još vremena treba proći da shvatimo kako je odricanje svog nasljeđa (i suvremenog trenutka) direktno ugrožavanje samih sebe?
Dani 30. 11. 2001. godine
Od Bosne i Hercegovine, barem jednog njenog dijela, dobio je i sliku na novčanici od 50 konvertibilnih feninga, u narodu poznatije kao ‘pola marke’. Ta novčanica izdata je 22. juna 1998., a iz opticaja je povučena 31. marta 2003. godine.
Ni tu novčanicu Ćopić nije mogao dobiti ‘kako Bog zapovijeda’. Dijelio je sa Skenderom Kulenovićem, koji je bio na federacijskoj verziji ove novčanice. Da stvar bude još gora, na novčanici od 50 feninga na licu i naličju riječ Pfening je odštampana bez n kao – pfeni(n)g.
…Ćopić je, iz razloga koje ne samo da ne znamo nego nas se ni ne tiču jer su samo njegovi, jednog martovskog dana 1984. odlučio da je ovoliko bilo dosta od njega na Zemlji, i da se dalje snalazimo sami. Otišao je gotovo pa u predvečerje jedne zemlje, jednog sveta u čijem je kreiranju učestvovao, čije je dobre strane na mnogo načina simbolizovao, a čije ga loše strane nisu mogle ukaljati…
Teofil Pančić 16. 1. 2011. godine
26. marta 1984. godine Branko Ćopić je okončao svoj život skokom sa mosta Bratstvo i jedinstvo u Beogradu.
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
