Islamska ulema u osmansko doba znanje je sticala u brojnim medresama, ruždijama, mektebima. Period stabilnosti u historijskom razvoju rane ilmije obuhvata vrijeme od sredine 15.do početka 17.stoljeća. U tim godinama vladalo je stabilno poimanje ove profesije, u području obrazovanja utvrđeno je stepenovanje, i jasno su bile određene dužnosti, kompetencije i odgovornosti učenjaka što su zauzimali mjesto u vjerskom upravnom aparatu. Od 16.stoljeća profesija ilmija podijelila se u tri odvojene formacije sa nazivima ilmija, sejfija i kalemija. Prva od njih, ilmija, uzela je u svoju nadležnost svu brigu oko obrazovanja i pravosuđa. [1]
Piše: Dr Mersada Nuruddina Agović
Osnovno obrazovanje ranije se sticalo u mektebima. U njima se učilo arapsko pismo iz početnica – „sufara“ ili „elif-ba sufara“. Ove škole poznate su i pod imenom sibjan mektebi (škole za djecu) i mektebi ibtidaija. Sibjan mekteb je islamska osnovna škola koja nema utvrđenog nastavnog plana i propisanog broja nedjeljnih sati. Ova škola se obično otvarala u selima, gdje ne postoje uslovi za rad mekteb-ibtidaije. Mekteb ibtidaija je trogodišnja islamska škola koja ima propisan nastavni plan i određen broj nastavnih sati nedjeljno. Ruždije su škole u kojima se sticalo srednje obrazovanje poslije osnovnog. Ta vrsta obrazovanja bila je neophodna za pohađanje visoke škole. Od 1869. godine ruždije su pripojene školama zvanim idadije i postale su srednja škola koja se izučavala nakon osnovne.
Arhitektura medrese težila je monumetnalnom rješenju. To su bile škole internatskog tipa koje su se sastojale iz jedne dershane (predavaone) i izvjesnog broja soba za polaznike medrese. U sklopu nekih medresa nalazila se posebna prostorija za kitabhanu (biblioteku) sa ugrađenim ormarima za knjige. Prema dvorištu su se često nalazili trijemovi iz kojih se direktno ulazilo u sve prostorije. Prostorije nekih medresa bile su zasvođene kupolicama, dok je većina njih imalo četverovodni krov i ravnu tavanicu.
Učenici su bili raspoređeni prema uspjehu u savladavanju gradiva, bez obzira na utrošeno vrijeme. Podjela po razredima, godinama i starosnoj dobi, tada nije postojala, već je klasifikacija vršena po naučnim dostignućima. [2] Učitelj je u ovim školama trebalo da bude blag i oštrouman, vedar i veseo, dosljedan i pravičan, morao je da postupa prema učenicima kao roditelj prema svojoj djeci. On je imao obavezu da podučava i vaspitava, i na taj način neposredno utiče na ponašanje mlade ličnosti. [3]
U osmansko doba sistem odgojno-obrazovni sistem je funkcionirao kroz brojne škole. To su bile: mekteb – elementarna islamska škola u kojoj se izučavaju vjerski predmeti, tj. mjesto na kojem se piše; naziv nastao od riječi ”ketebe” – pisati, ruždija – niža i srednja svjetovna škola, medresa – srednja i viša islamska škola u kojoj se izučavaju vjerski i svjetovni predmeti, tj. mjesto na kojem se izučava nauka; naziv nastao od riječi ”derese” – izučavati, Darul-kuraa – škola Kur’ana, tj. škola u kojoj se uči i tumači Kur’an, Darul-hadis – škola hadisa, islamske tradicije, Darul-muallimin – (muška) učiteljska škola, Darul-muallimat – ženska učiteljska škola, Harbija – vrsta vojne akademije, Idadija – islamska vjerska škola iz osmanskog doba, Idadija harbija askerija – vojna gimnazija za sticanje zvanja oficira i Sultanija – viša islamska škola finansirana iz sultanovog privatnog fonda.
Stari mekteb u avliji Altun-alem džamije
Kako su mektebi i medrese bili vakufske institucije, školovanje je bilo besplatno. Uz to, učenici su imali mogućnost besplatnog smještaja u medresantskim hudžerama (malim sobama), te besplatnu ishranu u imaretima. [4] Kao džeparac su uobičajeno dobijali po dvije akče dnevno… Polaznici medresa na nižim razinama zvali su se softe (suhte). Ime suhte koje na perzijskom znači izgorio, usplamtio dato je studentima (učenicima) kako bi se kazalo da su oni izgorjeli, usplamtjeli od ljubavi za znanjem. [5]
Zgrada stare medrese bila jednospratna, u obliku slova ‘U’ sa najvjerovatnije kasnije dograđenim dijelom, koji joj je davao oblik ćiriličnog slova ‘Š’. Pozadina zgrade bila je dužine oko 40 metara sa dva krila dužine po 12 metara i isturenom dershanom u sredini, koja je imala nešto viši krov od ostalih dijelova zgrade. [6]
Stara zgrada novopazarske medrese
Medresa i džamija bila su dva osnovna rasadnika znanja. Znanje iz medresa se širilo u narod i preko komunikacije u džamiji. Svakoga dana su u određeno vrijeme učenici i profesori najviše odgojno-obrazovne institucije u državi boravili na istom mjestu, zajedno s velikim brojem običnih građana.
Džamija koja se nalazila u centru kompleksa bila je prema narodu otvorena kapija medrese koja je u Osmanlija imala status univerziteta i bila je jednom vrstom konferencijske sale. Na ovaj način su se narodu prenosila znanja koja su se izučavala u medresi. Studenti i profesori medrese koja bi se zatvarala svake godine u vrijeme učajluka (tri odabrana mjeseca – redžeb, šaban, ramazan) odlazili bi u sve krajeve države, te nalazili načina da kroz lokalne džamije znanje iz medrese prošire u najzabitijim krajevima zemlje. Na taj način se stvarala zajednička usmena kultura koja je osiguravala socijalnu homogenizaciju u državi. Ova je kultura, preko komunikacijskih kanala o kojima smo govorili, obuhvatala i ruralne sredine. [7]
Od vrste i stupnja medrese zavisio je plan i program kao i vrsta udžbenika koji su se u njima upotrebljavali. U medresama su predavane tradicionalne i racionalne nauke. U tradicionalne nauke ulaze: Komentar Kurana (tefsir), Islamska tradicija (hadis), šerijatsko pravo (fikh i usuli-fikh), dogmatika (akaid). Racionalnim naukama su pripadali: islamska skolastička teologija (kelam), stilistika i retorika (belagat), logika (mantik), astronomija i arapski jezik, da bi se docnije plan i program proširivao i usklađivao sa potrebama vremena i zahtjevima u pojedinim oblastima. Mimo navedenih, izučavali su se i ovi predmeti: račun, crtanje, osnovi geometrije, opšta i turska istorija, zemljopis, gimnastika i jezik kojim se govorilo u sredini u kojoj se medresa nalazila. [8]
Novi Pazar: Ustanova medrese Gazi Isa beg za muška odjeljenja
U toku sticanja obrazovanja učenik je čitao knjige iz ovih oblasti: najprije iz morfologije (sarf), sintakse (nahv) i logike (mantik), a najposlije iz hadisa i tefsira. Između ove prve tri i posljednje dvije nauke učile su se kultura govorenja (adabi bahs), držanje govora (vaz), retorika (belagat), kelam, filozofija (hikmet), fikh, feraiz, akaid i usuli-fikh… [9] Na Balkanu je bilo 5 medresa iz nepoznatog perioda, 4 iz 14.-tog stoljeća, 12 iz 15.-tog stoljeća, 18 iz 16.-tog stoljeća, tako da je ukupno bilo 39 medresa. [10]
Preko Novog Pazara iz Bosne se išlo u Bugarsku i Tursku, prilikom čega su se međusobno razmjenjivale stečene spoznaje i iskustva. U uvodu Putopisa Evlije Čelebije stoji: ,,Negdje iza 15.novembra 1660.godine krenuli su Melek Ahmed-paša i Evlija iz Banja Luke, preko Sarajeva, Novog Pazara i Skoplja u Sofiju, gdje su stigli u nedjelju 1. Džumada 1071./ 2.januara 1661. Tom prilikom Evlija je opisao mjesta na putu od Dobruna, preko Novog Pazara do Skoplja i od Skoplja do Sofije.” [11]
Govoreći o Novom pazaru, Čelebija veli: ,,Osim tih džamija, tu ima još jedanaest mesdžida i pet medresa… Tu, dalje, postoji jedna škola za izučavanje svete tradicije (darul-hadis) i jedanaest osnovnih škola. Osim njih, svaki osnivač džamije je podigao i po jedan mekteb.” [12] Pišući o Pljevljima, tvrdi: ,,Ima (u Pljevljima) dvije medrese i tri osnovne škole (mekteb).’’ [13] Razmjenjujući međusobna iskustva u radu medresa, muslimani su njen nastavni program sve više usavršavali. [14]
Prolazeći kroz Prijepolje Evlija Čelebija, pored drugih pobrojanih stvari, zapisao je da postoje četiri osnovne škole – sibjan mekteba. Poslije reformi u Osmanlijskom carstvu donijetih hatišerifom od Gilhane 1839. godine, u Prijepolju je podignuta ruždija pedesetih godina 19stoljeća. Ruždije su bile škole svjetovnog karaktera.
U naseljima gdje bi imalo stotinak domaćinstava formirali su se mektebi, a u svim varošima sa više od petsto domova ruždije, tj. niže gimnazije. [15] Ocjene u ruždijama su davane od 1 do 10, a u svjedočanstva se unosila zbirna ocjena. I iptidaija i ruždija imale su propisani nastavni plan i program sa propisanim nedjeljnim brojem časova. [16]
Novopazarska ruždija je sve od osnivanja pa do kraja osmanlijske vladavine na ovim prostorima, bila smještena u zgradi u kojoj se danas nalazi Zavičajni muzej. Zgrada najvjerovatnije potiče iz 17.vijeka. [17] Sagrađena je u orijentalnom stilu i bila je na samom kraju ‘tijesne čaršije’. Iako su joj učionice bile male, ova zgrada je pružala najbolje uslove za izvođenje nastave. [18]
Svjedoci smo da se nedavno u Bosni i Hercegovini pokušala izbaciti vjeronauka iz školskog sistema, a historija nam svjedoči da je bilo i obrnutih slučajeva. U kasnije osmansko vrijeme, kada je preuzeo vlast sultan Abdulhamid primijetio je da su škole i nastavni plan potpali pod utjecaj zapada. Nacionalna je oholost bila umnogome prisutna u školama i imala veliki upliv u njihov rad. Sultan je školstvu (iz praktičnih razloga) pokušao dati islamski karakter. Odatle je naredio sljedeće: da se iz školskog plana izbaci predmet opća historija i predmet kultura, iz razloga što se na taj način širila kultura zapada. Iz nastavnog plana izbacio je također predmet nacionalna historija drugih naroda, jer je loše utjecao na muslimansku omladinu. [19]
,,Pokroviteljstvo nad filozofijom, naukom i ostalim općim disciplinama također je bilo sredstvo za potvrđivanje osmanskog polaganja prava na vladavinu svijetom”, – kaže Džon Esposito. [20] Danas se po nastavnom planu i programu u medresama izučavaju vjerski i svjetovni predmeti.
Nekadašnja prijepoljska ruždija pretvorena u muzej
Osnovno obrazovanje ranije se sticalo u mektebima. U njima se učilo arapsko pismo iz početnica – „sufara“ ili „elif-ba sufara“. Ove škole poznate su i pod imenom sibjan mektebi (škole za djecu) i mektebi ibtidaija. Sibjan mekteb je islamska osnovna škola koja nema utvrđenog nastavnog plana i propisanog broja nedjeljnih sati. Ova škola se obično otvarala u selima, gdje ne postoje uslovi za rad mekteb-ibtidaije. Mekteb ibtidaija je trogodišnja islamska škola koja ima propisan nastavni plan i određen broj nastavnih sati nedjeljno. Ruždije su škole u kojima se sticalo srednje obrazovanje poslije osnovnog. Ta vrsta obrazovanja bila je neophodna za pohađanje visoke škole. Od 1869. godine ruždije su pripojene školama zvanim idadije i postale su srednja škola koja se izučavala nakon osnovne. [21]
Mektebi su građeni u haremima džamija, u okviru kompleksa medresa ili džamija i kao samostalni objekti u mahalama. U 15. i 16. stoljeću funkcionirali su: Gazi Isa-begov mekteb pored Isa-begove džamije sagrađen 1461.godine, mekteb kod Altun-alem džamije koji je jedan od najstarijih mekteba na području Bosanskog pašaluka, Derviš-begov mekteb iz 16.stoljeća koji se nalazio pored Hasan Čelebijine džamije, Sinan-begov mekteb pored istoimene džamije sagrađen između 1528.i 1540.godine, Ishakov mekteb pored Ak Iljazove džamije iz 1540., mekteb pored Iskender-subašine džamije sagrađen prije 1540.godine, mekteb Hajrudina pored Hajrudinove džamije od prije 1540., Huseinov mekteb iz 16.stoljeća, mektebi pored Čalap Verdi, Iskender Čelebijine i Kurd Čelebijine džamije, mekteb kod Melajske džamije iz 1540.godine, mekteb u mesdžidu Murata subaše iz 1489., mekteb u mahali Mentešelu Alije sagrađen 1489. godine i dr.
Jedan od najstarijih mekteba u Novom Pazaru nalazi se u dvorištu Altun-alem džamije. Riječ ‘mekteb’ nastala je od arapske riječi ‘ketebe’, što znači ‘pisati’.U prvom periodu najčešći naziv bio je ‘bejtu-l-ilm’ (kuća znanja), ‘bejtu-t-ta’lim’ (kuća pouke), što će kasnije biti zamijenjeno nazivom ‘mekteb’ ili ‘sibjan mekteb’. [22]
Mektebi su građeni u skladu s raspoloživim materijalima i tradicijom izgradnje. Većina mekteba imala je jednu veću učionicu, međutim, građeni su i dvoprostorni i troprostorni mektebi. U jednoprostorne mektebe ulazilo se direktno iz vanjskog prostora, što je otežavalo izvođenje nastave zimi. Ovi mektebi najčešće su građeni kao prizemne građevine. Dvoprostorni mektebi su, pored glavne učionice, imali i ulazni hodnik, a troprostorni, pored ostale dvije, i prostoriju za muallima.
Na području Rožaja radilo je nekoliko mekteba, a u varoši Kurtagića i Kučanski mekteb. U Bijelom Polju je evidentirano čak 15 mekteba i jedna ruždija. Na području Petnjice, u beranskom srezu, bilo je nekoliko mekteba. Za Plav i Gusinje spominju se vakufi plavske i gusinjske medrese. [23]
Na kraju ovog teksta dodajemo podatak da i današnje ustanove ‘Revda’ i ‘Vildan’ veoma uspješno djeluju u okviru Mešihata Islamske zajednici u Srbiji i Muftijstvu sandžačkom. U njima se bošnjačka djeca odgajaju po propisima vjere islama, te uče o svojoj vjeri, kulturi i tradiciji na maternjem bosanskom jeziku. Mektebi Revda i Vildan prepoznatljivi su po stručnom kadru koji na najbolji način prenosi znanje svojim polaznicima. Rad u mektebima podijeljen je u nekoliko grupa: jaslice od 1-3 godine, grupa od 3 godine do predškolskog doba, predškolska grupa i školska grupa koja pohađaju nastavu u okviru školskog mekteba ‘Vildan’.
______________________ 1] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 300., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004. 2] Dudić Dr. Mevlud: Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru (magistarski rad), str. 72., UNINP, Novi Pazar, 2005. 3] Nakičević Omer: Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVIII vijeka, str. 85., FIN, Sarajevo, 1999. 4] Usp. Kačapor Sait: Školstvo u Novom Pazaru i okolini od 1918. do 1941.godine, str. 281., Zagreb, 1983. 5] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 622., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004. 6] Demić Faruk: Medrese u Novom Pazaru (dipl.rad), str. 82., FIN, Sarajevo, 1988. 7] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 674., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004. 8] Rastoder Šerbo: Bošnjaci muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti, str. 180., Almanah, Podgorica 2010. 9] Usp. Agović Mersada Nuruddina: Promocija pozitivnih vrijednosti kroz vannastavne aktivnosti nastavnika Islamske vjeronauke, Glas islama br. 265, str. 23., Novi Pazar 10] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 798-801., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004. 11] Čelebija Evlija: Putopis, str. 33., Svjetlost, Sarajevo, 1967. 12] Ibid. 264. 13] Čelebija Evlija: Putopis, str. 392.., Svjetlost, Sarajevo, 1967. 14] V. Adivar Adnan: Nauka kod osmanskih Turaka, str. 223., Islamska pedagoška akademija, Zenica, 1999. 15] V. Hadžić Haris: Kulturološko-civilizacijske odlike Bošnjaka rožajskog kraja, str, 291., Merak, Novi Pazar, 2012. 16] Redžepagić Jašar: Razvoj školstva i prosvete do 1918., str. 35., Zajednica naučnih ustanova Kosova i Metonije, Priština, 1968. 17] Premović Dragica: Od muzejske zbirke do muzeja ‘Ras’, Novopazarski zbornik br. 15., Novi Pazar, 1991. 18] Rahić Esad: Novopazarska ruždija, Glas islama br. 9., str. 20., Novi Pazar, 1997. 19] Es Sallabi Alija Muhamed: Osmanska država (uzroci uspona i pada), str. 482., Džemat Hidžra – Holandija, Sarajevo, 2010. 20] Esposito John L.: Oksfordska historija islama, str. 357., Selsebil, Živinice, 2005. 21] Škaljić Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, str. 519., Svjetlost, Sarajevo 1989.
V22] Kasumović Ismet: Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave, str.86., Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 1999. 23] Kujović Dragana: Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u Crnoj Gori, str. 35., Almanah, Podgorica, 2006.
Redakcija 
