PO ČEMU ĆE SVIJET PAMTITI 2017. GODINU – OD TERORIZMA DO JERUZALEMA I NATRAG

Planet u rikvercu

U vanjskopolitičkom smislu ovo je bila godina koju bi bilo najpametnije potpuno zaboraviti, ali to neće biti moguće jer će budućnost pokazati da su se neke katastrofe začele baš ove godine

PIŠE DAMIR PILIĆ

Ako se netko nadao da će svijet u 2017. godini postati bolje mjesto za život, grdno se prevario. Mnogo je suza ove godine isplakano, najviše muslimanskih. Kao i svaka velika društvena promjena koja zahvaća cijeli planet, tako se i aktualna transformacija iz unipolarnog u multipolarni svijet mahom prelama preko leđa slabih i nemoćnih.

Rat u Siriji na isteku šeste godine počeo se, doduše, primicati kraju – Ujedinjeni narodi u ožujku su objavili kako je broj izbjeglica koje su zbog rata napustile tu zemlju premašio pet milijuna – ali „zaboravljeni“ rat u Jemenu podsjeća da su sile koje su izazvale sirijski rat još uvijek moćne i jednako agresivne.

Ni signali s Dalekog istoka ne ulijevaju nadu u sretniju budućnost. Budistički progon stotina tisuća Rohingya muslimana u Mijanmaru pokazao je da čak ni najmiroljubivija svjetska religija, budizam, ne može zaštititi svoje pripadnike od infekcije nacionalizmom. A „nuklearno ubrzanje“ Sjeverne Koreje, kojim je režim u Pjongjangu potvrdio da balističkim projektilima može dosegnuti i američko kopno, pokazao je da se suverenost pred hegemonom u današnjem svijetu ne može održati bez pariranja u vojnoj moći, makar to značilo da čitav Korejski poluotok ispari u oblačiću radioaktivnog dima, uz moguće drastične konzekvence po čitav svijet.

Kao gorki šlag na takvu ovogodišnju tortu, stigla je odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da prizna drevni Jeršalajim za glavni grad Izraela, čime je udario solidne temelje za bar nekoliko vjerskih ratova u budućnosti.

Ukratko: u vanjskopolitičkom smislu ovo je bila godina koju bi bilo najpametnije potpuno zaboraviti, ali to neće biti moguće jer će budućnost pokazati da su se neke katastrofe začele baš ove godine.

Najava iz Istanbula

Već prvi dan 2017. godine nagovijestio je što nas čeka u terorističkom smislu: 39 ubijenih posjetitelja noćnog kluba u Istanbulu bili su tek prethodnica brojne civilne brigade žrtava, ubijenih u samoubilačkim napadima diljem svijeta. Teroristički krug kredom i ove je godine obuhvatio metropole i značajne gradove Zapada (London, Stockholm, Manchester, Barcelona, New York) i Rusije (Sankt Peterburg), a deseci ljudi ubijeni su u napadima na crkve i džamije u Egiptu. Terorističke napade u Pakistanu, Afganistanu, Iraku i Siriji da ne spominjemo.

Iza gotovo svih napada stajala je navodno tzv. Islamska Država (ISIL), koja je ove godine ostala bez dva važna strateška i simbolička uporišta – Mosula u Iraku i Raqqe u Siriji. Štoviše, u prosincu je iračka vlada objavila kako je ISIL potpuno potučen i prognan iz cijelog Iraka, dok je teritorij pod kontrolom ISIL-a i u Siriji radikalno smanjen. No detonacije po zapadnim gradovima ukazuju da se ideolozi i akteri nasilnog radikalizma i ekstremizma neće povući u penziju.

Njihovom jačanju – svjesno ili nesvjesno – nizom svojih ovogodišnjih odluka dugoročno je doprinio i nominalni vođa tzv. Slobodnog svijeta, predsjednik SAD-a Donald Trump. Godinu koju je završio „baladu o Jeruzalemu“ započeo je odlukom o zabrani ulaska u SAD državljanima više muslimanskih zemalja, na što je reakcija one druge Amerike stigla iz Hollywooda, gdje je Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu prvi put dobio jedan musliman – glumac Mahershala Ali, za nastup u filmu „Mjesečina“.

Godina 2017. je pokazala, između ostaloga, i da nije lako doći do svoje države. Ovoga puta to su na svojoj koži osjetili Katalonci i Kurdi, čiji su separatističke nade bile podgrijane referendumskim ishodima i uvjerljivim većinama u korist nezavisnosti od preko 90 posto (Katalonija), odnosno preko 92 posto (Irački Kurdistan), ali su te nade vrlo brzo potopljene u srazu s centralnim vlastima u Barceloni i Bagdadu. Ispostavilo se da do države ne možeš doći ako nemaš političku podršku Zapada ili barem 40.000 kalašnjikova, a po mogućnosti oboje.

Glas iz Hamburga

Uspon desnih radikala u Europi, iniciran izbjegličko-migrantskom krizom, ove je godine izazvao povećanu pažnju oko izbora u više europskih zemalja. Ekstremna desnica nije uspjela doći na vlast u Francuskoj i Njemačkoj, ali jest u Austriji, gdje je Slobodarska stranka nakon demokratskih pregovora s  demokršćanskom Narodnom strankom dobila šest od 13 ministarstava, uključujući vojsku, policiju i vanjske poslove.

Cinici bi podsjetili da je i onomad, prije osamdeset godina, sve počelo nacističkom aneksijom Austrije, nakon čega se arijevski virus iz Berlina proširio i zahvatio gotovo cijelu Europu, od centra Pariza do predgrađa Staljingrada. Pragmatici bi, međutim, primijetili da meta virusa ovog puta nisu Židovi nego muslimani.

U cijeloj toj globalnoj histeriji oko složenih nacionalnih, etničkih i vjerskih problema i posljedičnih tenzija – koje je lakše potaknuti nego počešati nos – uspješno je zamaskirano jedino važno i relevantno društveno pitanje, ono klasno. Na to su najglasnije u 2017. godini upozorili antiglobalistički i antikapitalistički prosvjednici na srpanjskom summitu G-20 u Hamburgu, kad je u demonstracijama ozlijeđeno oko pet stotina policajaca, uz nepoznat broj povrijeđenih demonstranata.

O ozljedama ovih potonjih najmanje se zna, iako su jedino oni, od svih svjetskih buntovnika iz protekle godine, stradavali za stvar koja uključuje sve segmente društva. Sve druge ovogodišnje pobune bile su parcijalne u odnosu na društveni totalitet svijeta, koji baš zato i opstaje u formi u kojoj smo ga gledali protekle godine, a to je forma društvenog rikverca. Takvo će vanjskopolitičko stanje po svoj prilici trajati sve dok roboti i umjetna inteligencija ne preuzmu vlast, ukinu vanjsku politiku i dekretom proglase drevni Jeršalajim za glavni grad čitavog svijeta.

__________________

Istaknuta slika: Netanyahu wishes all Palestinian Muslims a Shana Tovah (Good Year) Image by Carlos Latuff