KRATKI VODIČ: KAKO SE OPHODITI PREMA OSOBAMA S INVALIDITETOM
Piše: Robert Dudnik, dipl. pravnik
“Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi” (Zlatno pravilo)
…jer “Nema dobrog vjernika bez dobrog ateista” (don Ivan Grubišić) i “Svatko je, sam, svoj najbolji guru” (aboridžinska poslovica)
Invaliditet – stanje ili bolest?
Ponekad mi se najprihvatljivijom čini ideja da je jedino doista istinito životno pravilo, da pravila zapravo nema. Ili ipak…
Nadalje, smatram da se osobe s invaliditetom u zajednicu, osim odgojem i obrazovanjem, mogu i trebaju uključivati i afirmirati, te se samo-ostvarivati posredstvom umjetničkih, kreativnih i stvaralačkih, STEM i/ili socijalno-poduzetničkih, gospodarskih djelatnosti, odnosno sudjelovanjem u rekreativnim sportskim aktivnostima i/ili sudjelovanjem na para-olimpijadama. Prema statistikama, u Republici Hrvatskoj oko 3% osoba s invaliditetom ima visoku stručnu spremu naobrazbe.
Invalid ili osoba s invaliditetom?
Pojam invalid, invalidus (lat. ne/valjani, bes/korisni, bez/vrijedan, ne/važan, ni/štetan, bez vrijednosti) prvobitni je arhaični termin koji se koristi/o u kontekstu svakoga i svega, tko ili što jest, ili ima bilo kakve veze s osobama s invaliditetom. To je osnovni razlog zbog kojega se upotreba termina “invalid” i lingvistički i etički smatra omalovažavajućim, uvredljivim, neprihvatljivim i neprimjerenim.
Smatram da se pojmom “osoba” naglasak želi dati nepovredivosti dostojanstva, neponovljive i jedinstvene posebnosti svakog bića, stvorenja i osobe, a dijelom pojma “s invaliditetom” ističe se da je riječ o osobama s bilo kojom kategorijom i stupnjem onesposobljenosti. Osobe s invaliditetom, dakle, smatraju da je u svakodnevnoj i profesionalnoj komunikaciji potrebno koristiti međunarodno prihvaćene pojmove “djeca s poteškoćama u razvoju” i/ili “osobe s invaliditetom“.
Osnovne smjernice za komunikaciju s osobama s invaliditetom – kako pristupiti i kako razgovarati
Smatram da je svim kategorijama osoba s invaliditetom potrebno pristupati i s njima razgovarati na uobičajen i jednostavan, slobodan i otvoren način, odnosno onako kako bismo to učinili s bilo kojom osobom bez invaliditeta. Drukčije će postupanje, gotovo sigurno, proizvesti kontraefekt.
Ponuditi pomoć ili ne?
Je li u redu pitati o invaliditetu / dijagnozi?
Nakon upoznavanja s osobom s invaliditetom, sami procijenite je li primjereno pitati ju o njezinu invaliditetu, odnosno dijagnozi. Pritom treba pustiti osobu da kaže što želi, a treba izbjeći usporedbe različitih kategorija invaliditeta. O posebnostima možete razgovarati (raspravljati) – naknadno.
Što osobama s invaliditetom najviše smeta u ophođenju drugih ljudi prema njima?
Osobama s invaliditetom, u ophođenju drugih ljudi prema njima, najviše smetaju neki klasični tabui, odnosno stereotipi društva. Osobe s invaliditetom ne vole kada ih se, bez obzira na kategoriju ili stupanj njihova invaliditeta, svrstava “u isti koš”. Potrebno je ustrajavati i na otklanjanju stereotipa, prema kojem se osobe s invaliditetom u kolicima, načelom automatizma, doživljavaju poput osoba s intelektualnim teškoćama, dok se slijepe osobe percipiraju kao osobe s invaliditetom u kolicima.
Osobe s invaliditetom ne vole ni ukoliko se osobe bez invaliditeta iznenade u svezi s njihovim druženjima i prijateljstvima, hobijima, interesima i postignućima, poslom i/ili naobrazbom. Osobama s invaliditetom smeta i često u društvu prisutan stav o aseksualnosti osoba s invaliditetom i slično.
Što nikako ne treba činiti u društvu osobe s invaliditetom?
Osobi s invaliditetom nipošto nemojte pristupati sa sažaljenjem. Sažaljenje je jedno, a suosjećanje nešto posve drugo. U komunikaciji s osobom s invaliditetom, što više se obraćajte izravno osobi s invaliditetom, umjesto osobi u njezinoj pratnji. U interakciji s osobom s invaliditetom u kolicima, pokušajte biti u visini njezine razine sjedenja. Trebali biste nastojati da nikako ne iznenadite slijepu osobu, u psiho-fizičkom smislu. Nemojte premještati stvari u stambenom prostoru slijepe osobe. Vjerojatno ne možete niti pretpostaviti koliko joj u suprotnom odmažete. Ne povlačite slijepu osobu za odjeću, u namjeri da joj pomognete. U društvu osobe s invaliditetom, ne biste trebali govoriti previše o vlastitom zdravstvenom stanju.
Što društvo / zajednica može ili treba učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta života osobama s invaliditetom?
Potrebno je inzistirati na kontinuiranom, interaktivnom i dosljednom usklađivanju teorije i prakse, uz obvezno poštovanje načela “O nama – uvijek s nama!” Činjenica je da upravo osobe s invaliditetom najbolje znaju za sebe što im je potrebno – što, koliko i/ili kako. Prihvatite bijeli štap slijepe osobe ili njezinog psa vodiča kao nešto uobičajeno. Smatram da je u odgojno-obrazovni sustav potrebno uvesti i mogućnost fakultativnog upoznavanja s osnovama znakovnog jezika, odnosno Brailleovog pisma.