Istaknuti bosanskohercegovački književnik Alija Hasagić Dubočanin preselio je na ahiret 29. 4. 2019. u Sarajevu u 70. godini.
Alija Hasagić Dubočanin je bosanskohercegovački književnik, rođen 1949. godine u Bosanskom Dubočcu. Književnošću se počeo baviti još u srednjoj školi, a njegovo najznačajnije umjetničko djelo je “Dječja književnost naroda i narodnosti BIH u 20 knjiga”.
Nakon što je završio fakultet kratko vrijeme je radio kao profesor u Osnovnoj školi “Vladimir Perić” da bi uskoro nakon dobio mjesto urednika u izdavačkom preduzeću “Veselin Masleša” gdje je ostao sve do mirovine 2006. godine.
Svestran je književnik, u čijem se opusu nalaze romani, kratke priče, pripovjetke, pjesme i eseji. Bio je inicijator pokretanja tokom rata, a i uređivao je list za mlade “Lastavica” te novine za djecu “Vrelo Bosne”.
Njegov roman “Behar u Sarajevu”, u kojem su opisane prve dvije godine opsade u Sarajevu, smatra se jednim od najboljih književnih djela koji obrađuju tu tematiku.
Dobitnik je književne nagrade “Neven” za knjigu pripovijedaka “Brod na vidiku”, djelo koje je i analizirano.
Upravo su priče iz djela “Brod na vidiku” inspirirane životom i događajima u njegovom rodnom mjestu koje mnogo puta i spominje u djelu, a čini se mnogo više i rijeku Savu.
Stoga bi se on i mogao poistovjetiti sa mnogim likovima u djelu, a posebno sa središnjim likom u djelu – Akijem. Objavio je mnoge romane, pripovijetke, kratke priče, eseje, pjesme.
TIŠINA U SARAJEVU
(Alija H. Dubočanin)
Molim vas, za tišinu u Sarajevu.
Za stotinu godina tišine. Jer, još negdje
na nebesima, odjekuju granate iz Sarajeva.
I gore kuće. I nebo još gasi požare. Zato,
molim vas, neka ovo bude grad tišine.
Neka se čuje dječiji plač iz porodilišta.
Neka se po cijelom gradu prolije smijeh
dječiji. I neka se događa život sa smijehom
i dječijim glasovima. A svi vi odrasli ljudi
uzdržite se od svake buke. Ne priliči to
ovom gradu koji je četiri godine bio nijem.
I lijepo bi bilo da se čuju šaputanja mladih.
Ona šaputanja o ljubavi. Neka on njoj dugo
i tiho šapuće kako je voli. A onda, neka se
čuje i zvuk poljubaca. Taj se glas nigdje
u životu ne baca. A svi drugi, koji o ljubavi
ne govore, neka ne vrište i ne romore.
A ako odlaze, neka tiho odlaze. Bez krika
i crnog vidika. Sve neka bude tiho u
Sarajevu. Makar stotinu godina. I neka
ovo bude grad tišine. I neka bude, da se,
u noći čuju, samo usne koje ljube.
A noću, kad vidite onu zvijezdu treperavu,
to se još uvijek gase knjige u Sarajevu.
_________________________
priredio: Kenan Sarač/focanskidani