Aljo Smailagić
ZAŠTO?
Znam da će zvučati vrlo naivno, ali sa velikim razlogom dižem glas protiv samouništenja ljudskog roda i razaranja ove naše prekrasne planete Zemlje, njenih ljepota i živih bića. Svoju „naivu“ potvrđujem i time što ne mogu prihvatiti bilo koji razlog da bi se zbog toga ljudi međusobno mrzili, da čine zlo jedni drugima, da se nemilosrdno uništavaju, slaveći pri tom to kao veliki uspjeh!
Slušajući TV vijesti 21. aprila 2020. godine, na dan kada Jevreji obilježavaju sjećanje na holokaust i stradanje više od tri miliona svojih sunarodnika, ne mogu da se uzdržim a da ne vrisnem od bola što živim u društvu takvih monstruma koji daju sebi za pravo da liše života toliko nedužnih ljudi samo zato što se drugačije mole bogu, njeguju svoje običaje, rituale, druženja.
Dokle će da traje ta zabluda da ubijajući druge ljude, pljačkajući njihovu imovinu i teritorije se misli da se čini neko dobro, a istorija svjedoči suprotno? Pa kada već znamo kako su prošli ti bivši monstrumi-osvajači, zašto mi danas ne suzbijemo pojavu sličnih? Z a š t o?!
Onaj mali, istiniti dio istorije koji svjedoči da većina tih sukoba i krvoprolića potiču iz vjerskog fanatizma, lične slave i interesa, dovoljno govori o besmislenosti tog čina.
Vjersku razliku uzeti kao pravdanje da nekome oduzmete život se kosi i sa načelima vjere kojoj pripada taj monstrum-zločinac, a ipak se desio 27. 02. 1993. na željezničkoj stanici u Štrpcima kada je stradalo sedamnaest nedužnih, nevinih ljudi, putnika samo zato što nijesu Srbi. Sledim se na samu pomisao da sam ja, slučajno, bio u tom vozu. Moje, tada, omraženo ime bilo bi dovoljan razlog da me neka ostrašćena budala masakrira tu na licu mjesta i ako u životu nikada i nikome nijesam napravio ništa ružno, naprotiv činio sam mnoga dòbra, ali bi o tome bilo neumjesno da ja pričam. Drugi mogu, a i pričaju. Pominjući samo Štrpca kao primjer besprizornog zločina bio bih nedorečen i nepotpun a da ne spomenem Srebrenicu, Sarajevo… i mnoga druga stradalništa nevinih ljudi, pa dokle to i z a š t o?!?!
Razmišljam kao najobičnije biće: Došao sam na ovaj svijet voljom mojih roditelja i time stekao pravo na mjesto pod suncem, kao i svi rođeni prije a i poslije mene. Ko i u ime čega sebi daje za pravo da me liši toga? Ako je dotični „vjernik“, kako se mnogi žele pretstaviti, zašto onda ne poštuju kanone vjere kojoj pripadaju:
- Ne ubij;
- Ne ukradi;
- Ne reci lažna svjedočanstva;
- Ne poželi nikakve tuđe stvari.
Navodim samo ove četiri božje zapovijesti kao nauk i opomenu „vjernicima“ da preispitaju svoje ponašanje. Tome bih dodao poznatu misao: Ne učini nikada i nikome ono što nebi želio da tebi neko učini. Kada bi samo ovu misao ispoštovali možete misliti kako bi nam svima bilo bolje, pa z a š t o ne učinimo to?!
Čujem i vidim, takođe, preko sredstava informisanja o permanentnom naoružavanju i grdnim milijardama već utrošenim u te svrhe sa glupim i neosnovanim obrazloženjima o navodnim opasnostima, a komšijska djeca gladna… I čujem nama svima poznati glas: „A ko mu je kriv što ima toliko djece“? Na to odgovaram: Ako natalitet postaje problem, kako to mnogi potenciraju, dogovorom – na svjetskom nivou, može se i to regulisati, o čemu bi svaka država za sebe donijela rješenje, jer „dogovor kuću gradi“.
Umjesto užasno razornog, nuklearnog naoružanja namijenjenog izmišljenom neprijatelju, na koje se troše neshvatljivo velike sume novca, učinimo nešto da obezbijedimo prosperitet i blagostanje svih ljudskih bića. Nije istina da se to ne može postići ako ima razuma i dobre volje. Kvar na nuklearki Černobilj, prema saznanju, ugrozio je tri četvrtine zemljine kugle; ko tvrdi da se to neće ponoviti, ako ovu našu planetu Zemlju i dalje budu vodile zlom opterećene ličnosti? Učinimo nešto da da toga ne dođe!
Vidjeći sa kakvom gorčinom pišem ovaj tekst revolta na ponašanje neodgovornih vlasti svih nivoa, ljute se moji ukućani znajući da time ne mogu ništa postići osim što sebi zadajem brige. Moj odgovor je: Ćutanje u ovom pogledu je saučesništvo u zlu i sunovratu, na šta nemamo pravo jer ova Zemlja nije ničija privatna prćija da bi se od nje pravilo ono što kome padne na pamet. To je naše zajedničko dobro, pa ga zbog toga moramo zajednički čuvati i braniti od sve učestalijih uzurpacija sumanutih i zlom opterećenih osoba.
Imamo mogućnosti da proživimo naše živote u miru i blagostanju, pa učinimo nešto da tako i bude. Ja ovim putem pokrećem akciju na suzbijanju zla u međuljudskim odnosima, pomirenju, oprostu, izvinjenju, osmjehu, zagrljaju i svim ostalim lijepim gestima i osobinama karakterističnim za dobronamjerne ljude. Pa, budimo to! U protivnom sječemo granu na kojoj stojimo. Z a š t o?!
Ja sam ateista ali uvažavam i poštujem prave vjernike i njihove običaje koliko god da su za mene neshvatljivi. Vjeru smatram toliko ličnim i intimnim osjećanjem da je nema potrebe javno demonstrirati i naglašavati, pogotovu ne nametati je drugima putem isticanja njenih simbola i to često puta na nedoličan način, čime se ona više skrnavi nego što joj se odaje potrebno poštovanje. Primjera za to ima bezbroj – navešći samo opštedruštvena javna prevozna sredstva, lokale, kancelarije, pa čak i prenaglašeno lično ukrašavanje (nakit i dr.) vjerskim obilježjima. Z a š t o?!
Imam 87 godina, savremenik sam i očevidac mnogih nedaća koje mi ne može niko demantovati. U mojoj biblioteci, iz znatiželje posjedujem nekoliko knjiga vjerskog sadržaja. Ni u jednoj od njih nijesam naišao na preporuke antagonizma, mržnje, ubijanja. Kako to onda da neki „vjernici“ okrvave ruke nad skromnim i čestitim žiteljima ove naše zemaljske kugle? I po ko zna koliko puta pitam: z a š t o?!
Pandemija pod imenom Covid-19 koja nas je zadesila početkom 2020. godine, uzimajući živote hiljada ljudi u čitavom svijetu, je velika opomena svima nama da se konačno okrenemo suživotu i zadovoljstvima koje nam oni pružaju, a te grdne milijarde koje se daju za naoružanje, pesticide, kontaminaciju zemlje i vode razarajući i trujući time ovu našu prelijepu Zemlju, usmjerimo na poboljšanje životnog standarda, kulture i medicine koji bi nam osigurali zdraviji, srećniji i dugovječniji život.
Z a š t o ne učinimo da tako bude, a moguće je?!?!
Marta/aprila 2020.