Osvrt na zbirku poezije Anele Fetić ”Žena bez kišobrana”
Zanimljivo je da je zbirka poezije “Žena bez kišobrana” došla u moje ruke putem portala za kulturu Avlija.me sa kojim godinama sarađujem, a da predhodno nisam ništa znao autoru. Potvrđujući tezu koju živim, da mi je bit u onom što piše, a ne ko piše, kako izgleda, ima li dovoljno pobrojanih aplauza i slično, uzeo sam čitati stih po stih. Neobično, za poeziju rekao bih pomalo umorno, dolazili su stihovi u moja čula i tražili tvrd jastuk na sećiji gdje se spremalo sijelo za duge zimske noći. Saznajem da je autorica koja je napisala ovu zbirku mlada djevojka generacija moje kćerke, studentica psihologije kojoj treba istinska podrška. Tim više se predajem rukopisu da mu budem kako to u jednom stihu veli, fragilan, što na latinskom znači lomljiv, krhak, ali i nježan, slab, osjetljivi i ranjiv u isti mah, nikako očinski pristrasan nego istinska podrška na putu pjesništva.
Koliko god htio biti kritičan spram rukopisa a što nikako ne želim, ohrabri me spoznaja da autorica nije podlegla autodegradaciji koja je u ovo vrijeme postala znak prepoznavanja mladih željnih trenutka slave. Osjetna zrelost da iskaže ljubav spram Boga i čovjeka a da to ne dovodi u istu ravan, još više je podgrijala moju odlučnost da se rukopisom ove zbirke koja je svakako novina u pjesničkoj ponudi, ozbiljno pozabavim. Bio je to sasvim dovoljan razlog da rukopis sačuvam u rukama i do kraja otputujem sa stihovima koji vas neće uzeti na prvu, ali će zasigurno pozvati da im se vraćate iznova i pronađete makar jedan stih za sebe. Zaustavljam se nad pjesmom Hatidžino krilo i poput sufije zatočenog među zidovima prihvaćene samoće u bijegu od ovog, komercijaliziranog dunjaluka samo radi primicanja Svemogućem Stvoritelju. U ovoj pjesmi naslućujem i majčinstvo i sestrinstvo i ženstvenost, natopljene neizrecivom ljubavi koja se čuva i poklanja najodabranijem.
U naslovnoj pjesmi Žena bez kišobrana nalazim lepršavost ljubavi, potrgane čežnje, mir i nemir u kolopletu srca tek procvale mladosti. Ima tu i drskosti, kao u pjesmi Kad te molim, svojstvene mladoj osobi što nikako čak ni u poeziji ne treba uzimati za zlo, sve dok ne skrnavi samu poeziju. Poetska izražajnost bez obzira na standardizirane forme mora imati mjeru osjećajnosti koja ne smije umanjiti vrijednost rečenog niti rečeno ostaviti kao uteg čitaocu, čemu pjesnikinja teži što je pohvalno. Čak i javljanje inata što je svojstveno mladoj osobi u kojoj bunt ne spava, u poeziji treba imati mjeru da ne prekorači granicu lijepog. Svjesnost vremena u kojem autorica piše i trke za blještavilom ovog dunjaluka koji je često treptaj svjetla pod krilima svica u ljetnoj noći, dovoljno da hijene vide zariti zub u svoju žrtvu, nalazim u pjesmi “Hijena” gdje piše: ”Sve je dobro dok trčiš sa vukovima… Ali, ako počneš da trčiš sa hijenama, i ti postaneš, vremenom, hijena/ Koja svoga izdaje/ Za pola dirhema…
Ovim stihovima pjesnikinja veoma zrelo ukazuje na općedruštvenu slabost kojoj podliježemo iz ovih ili onih razloga kako bi nahranili ono “danas” a da ne mislimo na ono “sutra” koje je vječno i bitnije. Stoga moju opasku o mjeri u izražajnosti, pjesničkom buntu kojeg treba znati kontrolisati, prije bih nazvao sugestijom, nikako kritikom, jer sam u ovoj zbirci našao mnogo dragog kamenja kojeg nam mlada pjesnikinja iskopa iz dubine zrelih osjećanja na kojima valja pozavidjeti, a kojeg valja brusiti i brusiti da budućoj mladosti ostavi istine sjaj. Zato ću završiti stihovima iz pjesme na kraju koja oslikava snagu duha autorice ove neobične zbirke, što me ponajviše dojmilo u rukopisu: Sve što sam na sedždi šapnula, procvjetalo mi je. Sve što sam ljudima rekla, uvehlo mi je.
Na kraju svjedočim da ruka koja je napisala ovu zbirku ima dovoljno snage ali i osjetila da niže svoje buduće poetske ali i prozne đerdane, što iskreno joj želim.
Said Šteta, književnik i novinar