Redakcija 
PUT SPASA
Piše: Nedžad Muratović
PROLOG
Pravdoljubivost i patriotizam našeg bosanskog naroda čuvaju se i njeguju kroz historiju.
Naša bliska prošlost, iz onih surovih devedesetih godina prošlog vijeka, trpi mnogo boli.
Kada bi se stalo nabrajati, trebalo bi pozamašno štivo da bi se, iščitavajući ga, prodrlo u dubinu i širinu epske snage borbe jednog naroda za opstanak i bestijalnosti zločina kojih bi se neki drugi trebali stidjeti.
DANI PONOSA I TUGE
Istočna Bosna i Podrinje, ljeto, juli 2025.
Ovog proljeća napunio sam pedeset godina, a od proboja 28. divizije Armije BiH prošlo je trideset.
Ima neke simbolike u tim ciframa.
Možda zato što cijeli život posvećujem matematici i teoriji brojeva, pa sam tako našao dodatni motiv da budem dio ovog velikog zadatka.
Spokojan sam što sam doživio da i ja stanem na časni drum i prođem putem kojim su, trideset godina ranije, hiljade moje braće hodale tražeći izbavljenje.
Na putu smo svi bili jednaki.
Ja sam samo jedna jedinka, a bez svojih dvadesetak drugova iz džemata u Stockholmu bio bih neprimjetan.
Ovako je sve bilo i lakše i ljepše.
Svako je imao nekoga uza sebe, svako je poznavao bar nekoga još.
Merzuk i Smajo, to su bili moji ahbabi do tada. Ostali su postali to za svagda.
POČINJEM IZ NEZUKA
Još dok se nismo primakli, stigavši Enverovim kombijem iz Kalesije, Faris sa drugarom sa zapadne obale radoznalo je otpočeo srdačan razgovor.
Njega je babo, profesor Mahmutović, zajedno s majkom, na hairli put ispratio.
Osmi je juli i ne želim gledati vremensku prognozu.
Krajolik je potpuno isti onome u mom Sandžaku.
Kiša nam može biti samo od koristi, govorim to dovoljno glasno da me čuju svi iz grupe i još poneko pored nas.
Ljudi koji sve ovo organizuju godinama unazad, obratili su se prigodnim riječima i dali znak za polazak.
Ogromna masa ljudi počela je da silazi u Borovi gaj, tik ispod proplanka, gdje je mjesto polaska.
Na putu – putnici. Tako je davno moj slavni zemljak Ćamil Sijarić napisao pripovijetku.
Ja, dijete rođeno i odraslo na selu, naviknut na život u ljutom podneblju, pretvorih se u vojnika koji hoda usiljenim korakom.
Poslije one četinarske šume na početku, nailazimo na bregovit i sunčan predio sa novim, modernim kućama pored puta.
Često naseljeno mjesto i sve živo što može da se kreće izašlo je s jednom željom:
“Hairli, srećno!” – gromko i blago zbore.
Djeca, očigledno netom po završetku školske godine, sa crtežima podrške palestinskom narodu, stoje rame uz rame i ozarenim licima poručuju isto.
Prvi unos vode.
Ostavljamo naseljena mjesta.
Policajac, na naš upit ima li još potoka poslije ovog pored kojeg stoji, sleže ramenima i kaže da ulazimo u drugu teritoriju i da nije siguran.
Zastali smo i spustili glave u vodotok.
Osježenje je bilo potrebno, iako smo tek krenuli.
Kretanje prema Snagovu, preko Baljkovice i Križevačkih njiva, a zatim Crni Vrh.
Negdje usput, u koloni se začu žamor, a naši pogledi bijahu uprti ka Kula-gradu iznad Zvornika, u daljini lijevo, prilično niže od nas.
Pod oblake se svilo to gnijezdo junaka iz ljeta devedeset druge i dugo poslije toga.
PRVE GROBNICE
Nastavljamo dalje i nailazimo na prve grobnice – za njih, stradalnike iz ‘95, koji su bili tako blizu, tragično blizu.
Ejup Golić, heroj iz Glogove, bio je nadomak cilja, na čelo se kolone stavio.
U znak sjećanja na njega, tradicijom nošeni, čeoni dio ove mirnodopske rijeke ljudi pripada njemu i onima koji ga ne daju zaboravu.
Na mjestu njegove pogibije fotografišemo se i pravimo predah.
Emocije prožimaju, pa se vrijeme radnje i toponimi često mimoilaze sa stvarnim.
To drugo ne ide u prilog mom životnom pozivu – inženjer sam geodezije, ali samo do ovog trenutka.
Sada sam jedino, i tako ću ostati zauvijek, učesnik sa brojem 6440.
Prvi je dan, staza je pređena, iako kraća od ostala dva.
Tokom čitavog puta, u sva tri dana, vodi se dijalog o ukupnom rastojanju. Jedni kažu ovako, drugi onako.
Krenuo sam dobro pripremljen na taj muhabet, sa svim kartama i poprečnim presjekom Marša mira.
LIPLJE – PRVI KONAK
Liplje i prvi konak. Šatori, spremanje i raspremanje za noć.
Klanjamo akšam i jaciju zajedno; Merzuk-efendija predvodi dva dobro popunjena safa.
Čas historije dopire sa razglasa. Biće to isto i sutradan u Mravinjcu, a pored Bukve trećeg dana – i za to postoji plan.
Lukavac i Kakanj – dvije dobre družine odatle stigle. Te noći bili su pored nas; proveli smo neko vrijeme skupa uz kahvu i muhabet.
Vojnički su dani davno iza mene, ali sve ovo podsjeća i liči na njih.
Kupanje i večernja preobuka u strogom poretku, baš kao nekad.
Vatrogasac – reklo bi se po tome kako vješto crijevom za vodu barata, dok s cisterne usmjerava ogromne mlazeve na nas.
Hvala mu na tome.
Nije bilo lako stajati gore, na krovu vozila, i sve to postići.
Skoro sam siguran da te noći nisam imao nijednog jedinog minuta potpunog sna.
DRUGI DAN – KIŠA I PUT PREKO UDRĆA
Iza nas je, tog prvog dana, olujni vjetar i jaka kiša koja je trajala sat ili dva.
Kiša će padati cijelu noć i sve do poslije podneva sljedećeg dana.
Tek kad pređemo Udrć i savladamo tešku kaljugu, pa prođemo Glodi i Kameničku dolinu i iznad herojske Cerske izađemo, kiša staje i sunce nas obasjava.
Sultanovići, Maćesi, Rovaši, Tekija, Memići…
Sva ta mjesta i pitoma sela.
Hasreta ih Muratović divnom kasidom u vječnost i amanet postavila.
Nisam znao da li Drinjača huči jer žuri svojoj starijoj sestri, ili krupne kapi što padaju na njenu površinu stvaraju taj zvuk – zbog najjačeg pljuska tog dana.
Sve to dok na mostu čekamo da krenemo, zaustavljeni, kao i mnogo puta tih dana, radi sigurnosti.
Tu, ispod Udrćkog prevoja, gdje pogled na bratunačka sela puca, začas se logorske vatre rasplamsaše.
Neka tijela, sa malko više studeni u sebi, ogrijaše se.
Poseban razlog se ima objasniti – čudesna energija koju su imali oni koji su sve to vrijeme bili uz put.
Svi ti ljudi, žene i djeca, vođeni željom i htijenjem, čekali su nas na mnogostrukim mjestima, napajali nas vodom, hranili hranom i svakolikim voćem.
Kakav polet u njima i gotovo grč na svakome, da munjevito dodaju putniku u mimohodu ono što mu treba, a što oni imaju.
Asfaltni zastori dok se okomito spuštamo prema Konjević-Polju bili su na neki način najteži za preći.
Kaldrmica, i samo dva kilometra od Kasabe – tu se zaustavljamo.
Esed je odavno prošao jer ga iskonska želja nosi.
Dok hoda, priprema i magistarski rad na temu agresije na BiH s osvrtom na genocid u Srebrenici.
Mlad i snažan, tek mu je trideset i neka.
Hamšo je drugi stigao i dao mi znak na mostu da zastanem.
Da li je tada i tu sročio svoje rano djetinjstvo u okolini Bratunca i kako je, sa jedva četrnaest godina, postao zarobljen na početku rata?
Po tome izračunah da je par godina mlađi od mene.
Bilo mu je suđeno da preživi i to ispriča – meni, i nebrojeno mnogo puta prije sigurno.
U međuvremenu dolazi i Mirzin babo, čekajući veselog sina.
I ostali će pristići.
Neko prije, neko kasnije – svejedno je.
Izudin sa Suadom i djecom također.
Tolike sam godine proveo na gradilištima u blizini njihove kuće južno od Stockholma, a da se nismo znali.
Suđeno nam je bilo da se upoznamo baš na ovom svetom predjelu.
DRUGA NOĆ – KOD DOMAĆINA
Tu drugu noć provodimo raspoređeni kod domaćina.
Tokom dana dogovor je pao između ljudi koji su sada blizu krajeva iz kojih su rodom, a s nama su u grupi.
Opet velim: svako nekoga zna, pa su se rasporedi brzo napravili.
Šator i vreća, bar za mene sam siguran, nisu mogli ostati suhi za taj jedan dan – dok su se vozili u kombiju Envera Begića, našeg logističara, naprijed i nazad.
Tako Emir i Emira, muž i žena sa adresom življenja u Sloveniji, skupa sa mnom, bijasmo njegovi gosti druge i naredne večeri.
U Potočarima, dok se vraćamo iz pravca Bratunca, namjerno saginjem glavu i gledam u pod, jer ne želim da vidim mezarluke prije desetog popodne.
Taj gordi domaćin ima porodicu kakvu samo Allah dragi može dati.
Sofra prepuna svega ispred nas.
Babo mu je rodom iz Žepe, a hanuma rodila dvoje divne djece.
Sin se zamomčio i počeo nafaku da gradi i radi.
Eldina je godina sličnih mojoj Adni – jedanaest ili dvanaest, svejedno je.
Za trenutak mi nedostaje ona, jedino dijete Asmiri i meni.
Pa ipak, u tim bistrim Eldininim očima prepoznah i Adnine.
I bi mi lakše dok sam tonuo u san u toj čistoj sobi i postelji.
TREĆI DAN – MRAVINJAC I BUKVA
Deseti je juli, oko sedam sati, i stižemo u Mravinjac.
Dok ne krenusmo, raspričao sam se s vojnicima koji tu imaju drugi konak po redu.
Čekaju na znak da pokrenu svoj karavan dalje.
Jedan mi je postao, mogu to slobodno reći, prijatelj za vazda.
Sreli smo se jučer u Liplju.
“Slobodno priđi, šta god ti treba traži i kaži”, rekao je, i tim riječima svrstao se u bezvremenski prostor za mene.
Preziva se Mekić, pa ga pitah možda nije rodom iz mojih dolina.
Onamo je to vrlo čest rod.
Ispostavi se da je iz Busovače – ništa manje dobar čovjek nego što bi bio iz Bijelog Polja, kako sam pomislio.
Dok se penjemo cestom naviše, povede se razgovor s više ljudi.
Različiti krajevi, različite sudbine.
Dva od mene starija Šveđanina i s njima dama istih godina – Göteborg im je dom, pa otud i karakterističan akcenat.
Čovjek iz Zavidovića, koji je šezdesetih trčao po nekoj livadi za loptom sa Papetom, uputi me na dvojicu mojih Sandžaklija.
Uz to nazva efendiju Čamdžića i dade mi priliku da prozborim koju s njim, jer rekoh kako ga rado slušam dok se s puta dalekih kolima vraćam s posla.
Takva je moja svakodnevnica u Skandinaviji.
SANDŽAK I KAMENIČKA BRDA
Ponovo o Sandžaku.
Do tada sam u koloni sreo, sustigao ili razmijenio riječ s dvojicom Sandžaklija u prethodna dva dana – jedan iz Rožaja, drugi iz Trpezi.
Ova potonja dvojica, na koje me Zavidovićanin uputio, stari su ahbabi: Enver i Mithad.
Enver, profesor orijentalistike i arapskog jezika, tolike je ljude godinama vodio na hadžiluk, pa i Mitketa.
Sada smo sva trojica na bosanskom hadžu – uz Kamenička brda i potoke, i hiljade i hiljade drugih.
Teške i potresne scene pored Bukve – ostaci obuće i pokrivke koje su stradalnici imali na sebi govore mnogo, premnogo.
Nijemi od tuge pregoleme, posvećeni cilju kojem idemo.
Napora ima, ali je nebitan.
Sve to gledamo dok se penjemo i spuštamo uz pomoć užadi.
Snagu i podršku pruža nam Gorska služba spašavanja – posebno zenička – i ta mladost i jedrost koja iz njih izbija priča je za sebe.
Enverova hanuma je rođena Palestinka, a njihova ljubav sa studija pretočila se u skladan brak i djecu.
Nisam bio gladan nijednog dana; sva tri dana nosim hranu koju nam Enver Begić dijeli ujutro, ali ona se ne stigne pojesti.
A kako bi mogla?
Sva ona mjesta i stolovi s hranom ne mogu se lako zaobići.
Djeca umilim glasom zovu ljude da svrate i jedu lubenice koje su njihovi očevi zgotovili.
Pa ipak, ne odbijam jednostavan, ali silan obrok koji je pripremila hanuma Envera Ujkanovića: hurma punjena cijelom orahovom jezgrom.
Sit postadoh za vazda.
ŽELJEZNO POLJE I BUDUĆI SUSRET
Rendžere sa Zeljeznog polja moram spomenuti.
Jedan od njih učio je ezan pred sedam-osam hiljada duša prve noći.
Simpatična grupa njih, možda desetoro, a s njima dedo od sedamdeset i dvije godine.
Hod mu odsječen i brz, na junake iz stripova liči.
Svi su nekako “raja”, reklo bi se u Bosni.
Imaju sopstvenu harizmu, objasnili bi dobri poznavaoci jezika.
Šušnjari i Jaglići dolaze poslije Ravnog Buljima – sad smo posve blizu.
Dogovor je od ranije da ko god od nas dođe na Budak, sačeka ostale.
Riječ je o našem džematu iz Stockholma.
Jer smo se na toliki put nakanili i mnogo dunjalučkog odrekli tih nekoliko dana.
Mirno i zajedno, skrušeno, trebamo ući u Memorijalni centar.
Fatima je Dženanina bliska rodica, došla s one strane okeana.
Njena rodna kuća tik je uz prostor Memorijalnog centra.
Unosila je mirnoću svojom pojavom kud god bi se kretala, u svom hidžabu.
Alena i Selma, dvije sestre, divna stvorenja s divovskom snagom u sebi.
Ni Zlatko sa porodicom ne zaostaje.
Ismeta je imala razumijevanje za sve i svakoga.
Nadam se da sam sve pobrojao i nikoga zaboravio.
Strpljenja sam imao dovoljno da čekam, jer sam dosta rano stigao na Budak.
Domaćini iz kuće ispod livade, sa druge strane puta, vidjevši da dugo čekam, nudili su me svim i svačim.
Nisam odbio grah koji je preostao u loncu od osamdeset i kusur litara.
Toga je dana ta visprena glava kuće skuhala toliko i nahranila onoliki narod.
Mladi, premladi policajac raspoređen na tom dijelu puta otklonio je svoj strah započevši razgovor s nama.
Smiraj je dana, a njegova bojazan i sumrak idu ruku pod ruku.
Kaže da ima djevojku i da bi se rado ženio, čim prije.
Poželjeh mu sreću, uprkos svemu i karakterističnom prezimenu.
Noć se navukla na bijele nišane kad smo prišli Musali, u hodu, dvoje po dvoje.
Dok sam snimao video zapis približavajući se ulazu, rekao sam da mi treba neko vrijeme koje će proći, a ja moći opisati sve to što se stopilo u meni.
Sada znam da to vrijeme zapravo traje u nedogled – ili barem do jula 2026.
POTOČARI – DŽUMA I DŽENAZA
Jedanaesti juli, petak.
Džuma i dženaza.
Broj ljudi koji su svuda okolo i unutra, vele, prelazi stotinu pedeset hiljada.
Čak i u tom i takvom mnoštvu, opet se nađosmo.
Sad već stari znanci: Merzuk, Smajo i Dženana, Mirzet sa Babom.
Ranije i Emir i Emira, jer dođosmo pješke sa našeg konaka.
Stigoh i gaziju Muderisa da poselamim.
Moga starog prijatelja Behudina takođe potražih.
Amidža mu Omer pored njega, i dosta rodbine još.
Fatihu na mezaru njegovog Babu proučismo.
Smajovih daidža iz sela Peći – šehida dosta.
Nas dvojica dženazu jedan pored drugog klanjali.
Jedna nana, oko nišana svog sina jedinca, ruke obavila.
Skupih snage da i s njom prozborim koju riječ.
Tuga se pregolema nad polje navila.
Ovdje moram zastati, jer i vrijeme je stalo i besomučno ćuti.
EPILOG
Imadoh lahak posao našavši prevoz za Sandžak nakon dženaze, iako mi je to bila jedina briga kad smo krenuli iz Sarajeva.
Zagubljeni pa ponovo nađeni ranac, sa svim stvarima koje sam godinu dana pripremao, na Sarajevskom aerodromu – to je sada bila samo prošlost.
Ruždija Radončić, koga prvi put u životu sretoh, tvrdu vjeru dade da bez mene prema Gusinju neće krenuti.
Tako i bi.
Prešavši Drinu kod Bajine Bašte, poklonismo se Srebrenici prije toga.
Ostavi me oko osam uveče na desnoj obali Lima, gdje otvorih roditeljsku zaključanu kuću.
Sutradan stižu majka, brat i sestra.
Najmlađi pristiže iz Njemačke dan kasnije, sa svojom porodicom.
Meni ostade da ostatak jula provedem u Sandžaku, Makedoniji – gdje se sa svojom familijom ponovo sastavih – Albaniji i Kosovu, a potom stigosmo i do jadranskog primorja.
Pričajući priču koju sada pišem, o vremenu i danima provedenim na Putu spasa.
Tražit ću i tražiću po svojim sjećanjima, ali je nikada neću moći ispričati cijelu.
Nedžad Muratović
Štokholm, august 2025.
