Redakcija 
Ne krijem suze, pod starost
plačem
I majka ti, kako ona to zna,
plače
Od naših suza
Od našeg jada
Uz akšame Lim narasta
ali i u tome nalazi utjehu, pa
kaže:
Neka
Prije će tako do Bosne i Drine
Uz selame odnijeti haber:
Sad u Sandžaku tuga je golema.
Rasim Ćelahmetović (1945-2025), rođen 15. avgusta 1945. godine, Rasim Ćelahmetović je svoje prve stihove objavio 1966. godine, a prvu zbirku poezije “Preprane vatre“ objavio je 1974. godine. Njegova književna djelatnost obuhvata desetine pjesničkih i proznih naslova, među kojima se ističu zbirke “Zimzelene tuge“, “Kazivanja o crnim gujama“, “Pisma sinu Samiru“, “Nepomenice“, kao i izabrana i sabrana djela. Njegova poezija prevođena je na više jezika i uvrštavana u antologije i školske čitanke.
Ćelahmetović je bio duboko vezan za svoj narod, jezik i prostor. Pisao je o Limu, smrti, jeziku, avlijama, sjećanjima, bošnjačkoj svakodnevnici i duhovnosti. Njegovi stihovi, bogati simbolikom i melodijom, bili su posvećeni “malim ljudima“ – onima koji, kako je govorio, “nisu imali ništa osim obraza, osmijeha i riječi“.
“Bio je pjesnik koji je govorio tiho, ali s tolikom snagom da su njegove riječi odjekivale daleko. Njegova poezija bila je kandilo nad nadom, pjesma koja ne gori, već svijetli“, zapisao je o njemu književnik Božidar Proročić, ističući da se od Ćelahmetovića ne opraštamo, već mu se vraćamo – kad nas zapeče savjest, kad tražimo smisao, kad poželimo da znamo šta znači biti pjesnik.
Pored stvaralaštva, Ćelahmetović je ostavio neizbrisiv trag i kao kulturni organizator. Bio je jedan od osnivača Kluba pisaca u Priboju i utemeljitelj manifestacije “Limske večeri poezije“, kao i priređivač značajnih antologija bošnjačke poezije u Srbiji. Njegov rad je nagrađivan brojnim priznanjima, među kojima se izdvajaju: “Dukat Isa-bega Ishakovića“, “Blažo Šćepanović“, “Zlatna značka“ KPZ Srbije, kao i nagrade opštine Priboj.
Rasim Ćelahmetović biće sahranjen u Priboju, a komemoracija u njegovu čast biće organizovana u narednim danima u više gradova Sandžaka.
Njegove pjesme, poput rijeke Lima, nastavljaju da teku – tiho, dostojanstveno i trajno. A riječ Rasima Ćelahmetovića, kako je sam vjerovao, nije bila pisana da bi se čitala, već da bi ostala. I ostaje – među nama, u jeziku i pamćenju naroda kojem je pripadao dušom i životom.
