Redakcija 
Pokuca neko noću na moja vrata.
Ništa se zatim ne dogodi, do što se
još više stavi mrak,
do što čuh glas:
– Daj mi konak!
Nikoga pred vratima nije bilo.
Nije ni pašče zalajalo –
i ja znam šta je:
na naše umrle, kad nam noću
dođu pred vrata,
pašče ne laje.
Ti naši umrli – o pusti jadi! – hoće
da bar jednu noć sa nama živima,
bar jednu,
prenoće.
Ne čujemo im korak,
jer sjenke su –
do kroz mrak:
– Daj mi konak!
Ćamil Sijarić bošnjački je pisac, porijeklom iz Sandžaka. Rođen je 18. decembra 1913. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Još kao dječak ostao je bez oba roditelja. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a onda pohađao vjersku školu Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Zbog svojih političkih aktivnosti, iz te škole je istjeran, pa je školovanje završio u gimnaziji u Vranju. Nakon toga je studirao pravo u Beogradu, gdje je diplomirao 1940. godine.
Za vrijeme 2. svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradišnici. Nakon rata bio je sekretar Suda narodne časti u Banjoj Luci. Bio je novinar lista Glas, a onda i dramaturg Narodnog pozorišta.
1947. preselio se u Sarajevo gdje je radio u listu Pregled, a onda i glavnom odboru Narodnog lista, te u listu Zadrugar. 1951. postaje dio literalne sekcije Radio Sarajeva. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
U književnom stvaralaštvu bio je poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Među takvim djelima je i njegovo najpoznatije, roman “Bihorci”, nazvan upravo po stanovnicima te regije.
Neka djela Ćamila Sijarića su pripovijetke “Rum Bulja”, “Naša snaha i momci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Putnici na putu”, “Kad djevojka spava”, “Zelen prsten na vodi”; romani “Bihorci”, “Konak”, “Mojkovačka bitka”, “Carska vojska” i druga.
Sijarić je 1962. godine dobio nagradu Društva pisaca BiH, a 1980. Andrićevu nagradu. Njegova djela prevođena su na mnoge svjetske jezike.
Umro je 6. decembra 1989. godine u Sarajevu.
