Redakcija 
Dino Burdžović
SELAM SA AHIRETA
„Kiše je žedno sveto Ilinje, a Knešpolje osvete presvete!“ – S. Kulenović
Negdje sredinom XX vijeka, na Pešteri, šejtanska posla, iz strasti obijesna mladost, uništila je dvije familije; jedno silovanje koje se pročulo, po zlu naravno, uzburka i uznemiri naoko letargičnu stvarnost u tamnom vilajetu i prosu nevinu krv između dva višedecenijski bliska bratstva. Halildžan Topuzović, zvani Džanko tada tek punoljetan mladić obeščastio je šesnaestogodišnju komšinicu Minku (čija ljepota već bi poznata nadaleko u Sandžaku, prosili je od petnaeste, bila biser među omladinom, poredili je sa vilama iz narodnih pjesama), jedinicu Redžalije Nurhodžića, uglednog gorštaka i čuvenog domaćina. Nedelju dana nakon ove tragedije djevojku su pronašli mrtvu u blizini porodične kuće. Na dženazi, četiri brata i otac, u bijelim košuljama rukava zavrnutih do lakata (tako se najavljuje osveta) ne pustiše ni suzu, po tome se i pamtio ukop! Silovatelj je osuđen na četiri i po godine, odležao svaki dan u zatvoru u Lepoglavi i nakon izlaska iz kazamata pobjegao u inostranstvo. Dugo se nije ni znalo gdje je, jedni su spominjali Irsku, drugi Bugarsku… Vremenom prestali su da ga pominju čak i najbliži rođaci. Kod Nurhodžića muk vladaše danima, mjesecima, nemahu volje ni imanje pošteno da obrađuju, sve se zapusti i propade! Zamrije smijeh i pjesma, prestaše da poste i kolju kurban, ljudi kojima se nekada, što se kaže, na čelu ogledala dobronamjernost u svojem bolu postadoše sjenke insana, obilježene tragedijom dok su živi. Tačno na godišnjicu Minkine smrti nesrećni otac, već psihički skoro izgubljen, predade sinu Hasanu amanet i pištolj, kako reče „ako ja umrem prije a tebe ako zapane, poselami ga obavezno, ostavljam ti dva metka, ne smiješ promašiti, zapamti, dva metka, jedan u srce drugi u glavu“.
Sedamnaest godina je Redžalija čekao da osveti jedinu kćer. I ne dočeka! Svakog bogovjetnog dana sjedio je ispod kruške na kojoj je Minka skončala, ćutao, pušio i gledao u pešterske daljine. Tu je i preselio, našli ga zgučenog, u položaju embriona, u ruci mu ostao tespih od kamilje kosti iz Mekke. U narednim godinama, decenijama, svi se raseliše, kud koji, od Pazara, Podgorice do Njemačke, Danske i Švedske, ugasiše se ognjišta. Mezari zarastoše u korov, kuće se devastiraše od vremena, što bi se reklo, same od sebe. Jedna tragedija pade u zaborav, nove ispuniše svakodnevicu.
Početkom devedesetih izvjesni biznismen Ago Sjenogorac zainteresova se da kupi imanje Topuzovića, najveće u cijelom kraju, svidjelo mu se i ponudio je cijenu skoro upola veću od vrijednosti. Dođe haber do Turske, pojavio se kupac, nudi „gotove“ pare! Samo da neko od naslednika dođe do Pazara i potpiše kupoprodajni ugovor.
Halidžan se dugo dvoumio da li da ide! Mješavina straha i nostalgije danima se smjenjivala u njegovim mislima. I htio bi i ne bi, i smio bi i ne bi, sve do jednog petka, poslije džume, povuče ga rodni kraj u, ispašće na kraju, samrtni zagrljaj. Nikada se nije ni saznalo ko je javio da „dužnik“ dolazi u tamni vilajet. Od Anadolije do Istanbula i od Istanbula do Novog Pazara vozio je uz po dvije kratke pauze kao da žuri da ispoštuje sudbinu. Nenaklonjenu – ispostaviće se nakon svega! Nakon završene papirologije, preuzimanja novca od prodate babovine i stiska ruke sa novim vlasnikom Halidžan ipak odluči da posljednji put vidi rodnu kuću. Otići će noću, za mraka da je barem još jednom vidi, kao da će mu lakše biti ako zbaci kamen sa srca koji, kao najteže breme, nosi u sebi više od četvrt vijeka. Ništa nije očekivao ali se ipak potajno nadao da će mu nelagodnost biti barem malo manja i da će nakon svega moći, činilo mu se, komotnije da diše. Stigao je oko ponoći do kuće. Vedra ali vjetrovita noć izgledaše idealna kao jatak dugogodišnjem bjeguncu. Iako propala „izba čatmara“ dočeka nenadanog gosta; zaigra mu srce od neke nerazumljive radosti kad je vidje, zamirisa majčina pogača, ispred širom razgoračenih očiju zaumne slike zauzeše prostor, glasovi izvitoperene prošlosti oživješe eho u sjećanju, sve je moglo drugačije biti – pomisli i poljubi prag na ulaznim vratima.
Iz duboke tame, na mjesečevu svjetlost izroni cijev od duge devetke. Niklovano oružje obasja sandžačku surovu stvarnost i otkri davno izrečeni amanet.
„Selam ti je rahmetli Redžalija“, čulo se iz mraka.
Odjeknuše dva pucnja, zemlja Džanka ne dočeka živa…
