Izvor Botanac nas nije izdao
Piše: Ivan Lj. Đurović
Kada sam u junu prošle godine zapisao tekst „Izvor koji čuva djetinjstvo“, obećavši da ću ponovo stati ispred izvora Botanca i okusiti kap śećanja, nijesam ni slutio da će se samo godinu kasnije ta uspomena pretvoriti u potrebu. U potrebu za vodom.
Ovo ljeto u našem Zagradu, u Župi Nikšićkoj, donijelo je nezapamćenu sušu. Nebo je mjesecima ostalo nijemo i škrto na kišu, a iz našeg, ionako lošeg i dotrajalog seoskog vodovoda, odavno je nestala i posljednja kap. Vode nema već cijelo ljeto.
Dok su suve slavine unosile nelagodu u domaćinstva, a spržena zemlja čeznula za kapljicom, sjetio sam se obećanja koje ovaj izvor vjekovima nesebično daje našem kraju.
Spakovao sam posude i krenuo starim, poznatim putem, pitajući se da li je žega ovog puta bila jača i od izvora.
Na radiju je svirao Bob Marley i njegov bezvremenski „One Love“. Pomalo neobičan sound za put kroz vrelinu i sušu, ali meni nekako poznat i blizak. Lagani rege ritam prkosio je toj nesnosnoj vrelini i unosio mir u misli prije nego što ugledam izvor.
Na uzvišenju, odakle se pruža prvi pogled ka izvoru, kroz brujanje automobilskog motora i lagane taktove muzike sa radija, ugledao sam u daljini Botanac kako teče.
U tom trenutku, dok je vreli vazduh treperio, a sunčevi zraci se prelamali kroz stakla automobila, kroz glavu mi je prošla samo jedna, pobjedonosna misao:
„Izvor Botanac nas nije izdao.“
Kome biti zahvalan?
Prirodi koja ga je tako nesebično darovala našem kraju ili precima koji su znali da ga sačuvaju i ostave nam ga kao amanet za ovakve sušne i teške dane ?
Ta zahvalnost miješala se sa olakšanjem koje samo žedan čovjek može da osjeti.
I bio sam žedan.
Ali, Botanac ponovo nije izdao.
Dok sam prilazio starom kamenom zidu odakle teče voda, pred očima su mi se ređale slike duboko urezane u pamćenje. Dolazile su jedna za drugom, gotovo u sekundi, pokrećući u meni snažan naboj, toliko jak da nijesam smio dozvoliti da me emocija potpuno preplavi.
Poznati, umirujući žubor vode miješao se sa teškim mirisom dima u vazduhu, kao nemilosrdni podśetnik na velike požare koji ovih dana bijesne u neposrednoj blizini i širom nikšićkog kraja.
Taj kontrast bio je gotovo nevjerovatan .
Dok okolo sve gori, tinja i presušuje, iz čvrstog, rukom klesanog kamena teče čisti život.
Voda.
A onda sam kod izvora zatekao Veska iz susjednog Oblatna, sa sinom, kako puni posude. Kratko smo razgovarali o suši, o nestanku vode i o onim našim lokalnim temama koje u ovakvim danima postaju mnogo važnije nego inače.
Dok sam ih gledao, pomislio sam kako ovo više nije samo problem Zagrada.
Vesko je došao iz susjednog sela. Sa sinom. Po vodu.
Ta mi je slika možda više od svega pokazala koliko je situacija ozbiljna.
Vesko je ubrzo otišao, a na izvor je stigao moj rođak Luka. I on je došao da natoči vodu. Rekao mi je da često dolazi upravo ođe po vodu za piće.
Dok smo razgovarali, jedan čovjek kojeg nijesmo poznavali već je odlazio od izvora. Bio je sam, sa jednim balonom vode. Kurtoazno smo se Luka i ja pozdravili s njim, ne znajući ko je ni odakle je došao.
Nijesmo ni pitali.
Nije bilo ni potrebno.
Bilo je dovoljno viđeti ga kako odlazi sa vodom da shvatim da Botanac tog dana nije gasio samo našu žeđ, niti čuvao samo naše uspomene.
Tog dana svojom vodom bio je oslonac još jednom čovjeku kojem je bila potrebna.
Kada je nepoznati čovjek otišao, Luka je natočio vodu, pozdravili smo se i on je krenuo svojim putem.
Ostao sam sam.
Konačno, samo ja i izvor.
Kao da je tek tada došao trenutak zbog kojeg sam i krenuo. Bez razgovora, bez ljudi oko mene, samo poznati žubor vode i moje misli koje su se vraćale godinama unazad.
Prislonio sam dlanove i zahvatio je.
Kristalno bistra, kao i uvijek ledena i prkosna. Baš onakva kakvu je pamtim ja i moji Zagrađani – svi oni umorni radnici, đaci, putnici namjernici i slučajni prolaznici koji su na ovom mjestu nalazili predah.
Riječi starih mještana ponovo su mi odzvanjale u glavi. Ono njihovo vječito svjedočanstvo da ovaj izvor nikada nije presušio, ni kada je sunce palilo nebo.
A onda, kada sam ugasio žeđ i napunio posude, sjeo sam i razmišljao, dok je blagi povjetarac davao ton mojim mislima.
Razmišljao sam o vremenu u kojem nas tehnologija i moderni sistemi lako mogu iznevjeriti, dok stare seoske mreže popuštaju pod teretom nemara, suše i požara.
A Botanac i dalje teče.
Bez pumpi.
Bez cijevi.
Bez obećanja.
Samo iz kamena, kao što je tekao i prije nas i kao što će teći i poslije nas.
Vraća nas prirodi i pokazuje svu njenu nepobjedivu moć. Podsjeća nas da su najprostije stvari ujedno i najtrajnije i da ljudski nemar ne može presušiti ono što je zemlja vjekovima stvarala.
Gledajući bistru vodu kako otiče, shvatio sam da nijesam došao samo po vodu da utolim fizičku žeđ.
Došao sam po mir.
Po dokaz da postoje mjesta koja se ne mijenjaju i koja nas nikada, baš nikada, neće iznevjeriti.
Možda upravo zato Botanac za nas nikada nije bio samo izvor.
Bio je put.
Bio je susret.
Bio je predah.
Bio je śećanje.
A sada, u ovom sušnom ljetu, postao je i ono najvažnije – nada.
Dok ljeto prolazi u znaku suše i dima, ovaj izvor stoji kao nepokolebljivi čuvar Zagrada.
Teče tiho, kao da ne zna za sušu.
Kao da ne zna za požare.
Kao da ne zna za naš nemar.
I možda je upravo u tome njegova najveća snaga.
Jer dok mi odlazimo, vraćamo se, zaboravljamo i ponovo se sjećamo, Botanac ostaje.
Da ugasi žeđ.
Da sačuva uspomenu.
Da podśeti.
I da nam, kada nam zatreba, još jednom pokaže da korijeni našeg sela nikada ne mogu presušiti.
