Ali Mustafa (1985-2014): Intervju s političkim karikaturistom Carlosom Latuffom | 22. maj 2009.

Brazilski politički karikaturista Carlos Latuff nije stranac kontroverzama. Njegove provokativne i beskompromisno eksplicitne karikature godinama uživaju međunarodnu popularnost, slobodno se reproduciraju i izazivaju rasprave širom svijeta. Međutim, nama u Kanadi Latuff je vjerovatno poznatiji po svom nedavnom dizajnu plakata za „Sedmicu izraelskog aparthejda“ (Israeli Apartheid Week – IAW), koji je proglašen „mrzilačkim“ i potom zabranjen od strane administracija na Univerzitetu u Ottawi, Concordiji i brojnim drugim kampusima širom zemlje. Imao sam izuzetnu privilegiju da ga upoznam i razgovaram s njim, prije najnovije kontroverze koja ga je okruživala, prošlog ljeta u Rio de Janeiru u Brazilu. Sastali smo se u faveli (brazilsko siromašno naselje) koja se zove Nova Holanda, na periferiji grada, gdje sam posjećivao jednu lokalnu nevladinu organizaciju. Latuff je napustio svoje planirane obaveze i autobusom doputovao iz centra Rija kako bi me upoznao samo dan prije mog povratka u Kanadu, a taj improvizirani susret pokazao se kao savršena pozadina za razgovor koji je uslijedio.

Ali: Kada ste se prvi put počeli baviti crtanjem karikatura i kada ste počeli uviđati da vaše zanimanje za karikaturu može biti platforma za politički aktivizam i komentar?

Carlos Latuff: Karijeru sam započeo 1989. u maloj reklamnoj agenciji u centru Rija. U to vrijeme nisam smatrao da moja umjetnost može služiti za podizanje svijesti ljudi. Mislio sam da je to samo način da zarađujem za život i sanjao sam o tome da postanem poznat i da radim za mejnstrim medije. Vremenom sam shvatio da je za dolazak do mejnstrima potrebno imati uticajne prijatelje. Ja ih nisam imao, pa sam počeo uviđati da je stvarnost na terenu drugačija od onoga što sam prvobitno zamišljao. Godine 1999., ne iz ideoloških, nego iz egzistencijalnih razloga, počeo sam da radim za lijevo orijentisane sindikalne novine, ali sam uvijek imao na umu da je to samo posao – način da zaradim i preživim. U to vrijeme imao sam poneke lijeve sklonosti, ali se nisam mogao nazvati ljevičarem.

Jednog dana gledao sam TV dokumentarac o zapatistima u Meksiku, o njihovoj borbi za osnovne potrebe, o patnji, represiji meksičke vlade i vojske – i stvari su počele da dobijaju smisao u mojoj glavi – zahvaljujući Zapatistima. Bilo je to 1997., ako se dobro sjećam. Taj trenutak možemo nazvati rođenjem „aktiviste Latuffa“. Počeo sam da radim „copyleft“ karikature koje su bile distribuirane grupama solidarnosti sa zapatistima širom svijeta. Isprva sam karikature slao faksom. Onda sam došao na ideju da otvorim web-stranicu i tamo postavim radove, dopuštajući ljudima da ih besplatno preuzimaju i umnožavaju. Otkrio sam da mogu praviti umjetnost koju ljudi širom svijeta mogu koristiti u političkim borbama.

Godine 1999. nacrtao sam karikaturu kada je jedan jevrejski naseljenik ubio Palestinca, sa natpisom: „Zaustavite sezonu lova, zaustavite ubijanje Palestinaca.“ Poslao sam taj rad jednoj NVO u Ramali. Ta organizacija i danas postoji [Palestinski centar za mir i demokratiju] i bili su oduševljeni. Rekli su mi: „Latuff, napravićemo mnogo kopija ovog rada i distribuiraćemo ga u Ramali.“ Ljudi obično misle da je Internet samo virtuelan, ali kada nešto preuzmete i napravite fizičke kopije, to više nije virtuelno – to postaje stvarno. Ljudi to mogu staviti na majice, korice knjiga, CD-ove, plakate – bilo šta. To je moj način da doprinesem borbi.

Rekli su mi: „Latuff, ako možeš sam platiti put u Palestinu, mi ćemo ti organizovati obilazak okupiranih teritorija.“ Uštedio sam nešto novca, uzeo avion i otišao u Palestinu. Proveo sam 15 dana u Ramali, Dženinu, Hebronu…

Ali: To me vodi do sljedećeg pitanja. Među svim vašim radovima, upravo su oni koji se bave izraelsko-palestinskim sukobom izazvali najviše pažnje. Zašto baš to pitanje i šta vas je na početku privuklo?

CL: U početku jer je to pitanje ljudskih prava, ali s vremenom je prestalo biti samo to – zavolio sam Palestince! U Hebronu sam doživio najdublje iskustvo svog putovanja jer sam upoznao starog čovjeka po imenu Khaled Atris. Njegova priča mi je slomila dušu. Slučajno sam naišao na njega šetajući glavnom ulicom u jevrejskoj četvrti. Ulica je bila potpuno pusta, sreo sam palestinsku porodicu i zaustavio ih: „Izvinite, ja sam brazilski turista i prvi put srećem Palestince ovdje u Hebronu. Čuo sam šta kažu jevrejski naseljenici, sada želim čuti vas.“ On je rekao da ne govori dobro engleski, ali da će me upoznati sa svojom porodicom…

Odveo me u svoj dom, predstavio ženu i djecu. Jedna od prvih stvari koju mi je pokazao bio je njegov novčanik – iz njega su ispali slomljeni zubi. Upitao sam: „Šta je to, zaboga?“ Rekao je: „Ovo su moji zubi polomljeni kundacima F-16, vojnika IDF-a i naseljenika.“ Čuva ih u novčaniku da ga svakog trenutka podsjećaju na okupaciju. Zatim mi je pokazao svoju malu kćerku i otkrio ožiljke od Molotovljevih koktela koje su bacali naseljenici. To je bio moj prvi direktni susret s brutalnošću izraelske politike prema Palestincima. Nemoguće je da ljudsko biće ostane ravnodušno i samo kaže: „Žao mi je, vraćam se sada u Brazil da živim udobno…“ Nema šanse! Ako sam umjetnik i mogu da koristim umjetnost da podignem svijest o ovakvim situacijama – učiniću to bez obzira na cijenu. Obećao sam mu da ću sve učiniti da promovišem palestinsku borbu i razotkrijem izraelske zločine. Sve što sam poslije radio bilo je da održim tu riječ.

Ali: Znamo koliko su vaše karikature kritikovali i zabranjivali na Zapadu, ali kako su primljene u Brazilu i Latinskoj Americi? Postoji li isti stepen otpora?

CL: U Brazilu Palestince uglavnom podržava ljevica, dok prosječni ljudi slijede stavove mejnstrim medija. Ako mediji kažu da su Palestinci teroristi, prosječna osoba neće imati kontramišljenje. Isto je i sa drugim pitanjima, npr. pokretom bespravno raseljenih seljaka (MST) – u medijima ih stalno nazivaju teroristima, komunistima. Ljudi iz favela su po automatizmu dileri. Ako policija nekog ubije u favelama, kažu da je bio diler. Uvijek ista priča na TV-u – isto važi i za Palestince.

Ali: Čini se da u vašim djelima postoji jaz između historije (stvarne prošlosti) i sjećanja (onoga čega se ljudi prisjećaju). Zašto mislite da postoji taj jaz i kako vaše karikature utiču na to?

CL: Mejnstrim mediji igraju ključnu ulogu. Njihova uloga nije da izbrišu sjećanje, nego da ga promijene – da promijene činjenice! Buduće generacije možda se neće sjećati masakra u Vigario Geralu. Mediji funkcionišu na principu selektivnog pamćenja – „ovo smiješ da pamtiš, ovo ne“ ili „pamti, ali mi ćemo promijeniti činjenice da to pamtiš drugačije“. Primjer su i arhivi vojne diktature u Brazilu – vlada se boji da ih otvori. Ne briše se sjećanje, ali se korumpiraju činjenice – i mediji su najbolji alat za to.

Ali: Vaše karikature su često provokativne. Postoji li granica slobode izražavanja koju ne biste prešli?

CL: Pokušavam da se fokusiram na ono što je zaista važno. Kada je riječ o izraelsko-palestinskom pitanju, moj problem nije s Jevrejima ili religijom – ne. Ljudi me pokušavaju optužiti za antisemitizam da bi ugušili kritiku Izraela. Moj fokus je politika, imperijalizam, rat za teritoriju. Učestvovao sam čak i na iranskom konkursu o Holokaustu – iako su me nazvali negatorom Holokausta, moj rad koji je osvojio drugo mjesto prikazuje Palestinca u logoraškoj uniformi ispred zida razdvajanja. Dakle, ja Holokaust ne negiram – naprotiv, potvrđujem ga i ukazujem na novi, koji se odvija danas.

Ali: Koja je, po vašem mišljenju, društvena uloga političkog karikaturiste?

CL: Posebno danas, kada svjedočimo reakciji konzervativnih snaga, uloga političkog karikaturiste, posebno onog s lijeva, jeste da pokaže drugu stranu medalje, jer ljudi poznaju samo „zvaničnu verziju“. Karikaturista mora da podsjeća ljude da postoji i drugačija priča i da probudi savjest običnih ljudi – i da nervira reakcionare. To je vrlo važno.

Ali: Imate li omiljeni rad?

CL: Da – seriju „Svi smo mi Palestinci“, u kojoj upoređujem patnju Palestinaca s drugim narodima kroz historiju. Svaka ilustracija mi je uzela sedam dana rada – kabbalistički broj! Ti radovi su živi; oni nastavljaju da žive i bez mene. To je razlog zašto me cionisti toliko mrze – jer je moja umjetnost u javnom vlasništvu i ne mogu je uništiti.

Ali: Rekli ste da vas iznenađuje odjek koji vaše karikature imaju širom svijeta. Zašto mislite da toliko snažno djeluju na ljude?

CL: Evo nedavnog primjera: prije dva dana javila mi se palestinska djevojka preko MSN-a. Upalila je kameru i vidio sam njenu kuću, njen osmijeh, iako živi u Gazi – paklu na zemlji. Samo razgovor sa mnom, običnim karikaturistom, učinio ju je sretnom. To je za mene najveća nagrada. Nisam Che Guevara, nisam Isus – ja samo crtam. Ali ako mogu da donesem osmijeh nekome ko živi u tako teškim uslovima, to je plaća za cijeli život.

Carlos Latuff je brazilski politički karikaturista. Trenutno živi u Rio de Janeiru, Brazil.
Ali Mustafa je slobodni novinar, pisac i medijski aktivista, član Koalicije protiv izraelskog aparthejda (CAIA), i trenutno živi u Torontu, Kanada.

Ova verzija članka je prvobitno objavljena u YU Free Press (vol. I, izdanje IIII).

Izvor: https://rememberingalimustafa.org/an-interview-with-political-cartoonist-carlos-latuff/