Redakcija 
IME KOJE OBAVEZUJE ZAIM AZEMOVIĆ IZMEĐU ZAKONA, POLITIKE I SAVJESTI
Porodica Azemović obraća se javnosti i institucijama povodom akta Sekretarijata za sport, kulturu i mlade Opštine Rožaje, broj 09-01/26-55 od 10. 02. 2026. godine, upućenog Almiru Azemoviću, u kojem se navodi da se prijedlog da JU Narodna biblioteka Rožaje ponese ime književnika Zaima Azemovića (1935–2015) „u ovom obliku ne može razmatrati kao formalni postupak“, uz obrazloženje da je pokretanje postupka moguće „isključivo kroz proceduru građanske inicijative“ i uz pozivanje na Zakon o spomen-obilježjima i rok od 20 godina od smrti. Za nas, ovaj akt prevazilazi administrativni okvir on postaje dokument koji jasno pokazuje koliko je lokalna vlast spremna da se distancira od sopstvene kulturne odgovornosti.
Mi ne bježimo od istine i ne skrivamo sopstvenu odgovornost: inicijativa koju smo predali nije sadržala sve formalne elemente u obimu kako Statut propisuje. To je naša greška i mi je jasno priznajemo ali odbacujemo pokušaj da se njome prikrije suština, jer u ovom pitanju ne postoje dvije istine, već jedna ona koja obavezuje. Jer istina je i ovo svi potpisnici inicijative bili su poznati i lično kontaktirani, inicijativu je podržalo više od stotinu istaknutih intelektualaca sa prostora Zapadnog Balkana, i riječ je o ozbiljnoj, svjesnoj i javnoj podršci koja nije nastala slučajno. Kada institucije djeluju u dobroj vjeri, formalizam služi kao orijentir, a ne kao oružje. Ovdje je, međutim, pretvoren u sredstvo eliminacije, a jedna riječ „isključivo“ izrečena je kao presuda bez prava na žalbu.
Upravo ta riječ otkriva suštinu problema. Građanska inicijativa jeste mehanizam učešća građana i mi ćemo je ako treba, sprovesti do posljednjeg potpisa. Ali lokalna samouprava nije nemoćna, niti je kultura pitanje koje smije da čeka dok se ne ispune svi formalni alibiji. Skupština opštine, osnivač ustanove i opštinski organi imaju puni politički i institucionalni kapacitet da sami pokrenu postupke, da uvrste pitanje imenovanja u programe, da zatraže saglasnosti i da pokažu da nisu “obični” čitači paragrafa, već odgovorni nosioci kulturne politike. Kada se kaže da je nešto moguće „isključivo“ kroz jedan put, to nije pravna nužnost, već poruka da se odgovornost prebacuje na građane i porodicu, dok se institucije povlače.
Posebno je problematično pozivanje na Zakon o spomen-obilježjima kroz selektivno čitanje. Da, zakon propisuje rok od 20 godina od smrti istaknute ličnosti. Ali isti taj zakon, na koji se Sekretarijat poziva, jasno i nedvosmisleno propisuje izuzetak: uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje se može podići i prije isteka tog roka. To znači da 20 godina nije zabrana, već procedura. Nije zid, već vrata. Ko hoće da vidi samo zid taj svjesno skriva ključ. Ko hoće da otvori vrata, taj zna da zakon to dopušta. Zato je legitimno pitati zašto se javnosti govori da je nešto „nemoguće“, a prećutkuje se da je moguće uz institucionalni postupak? ZAŠTO OPŠTINA, KAO OSNIVAČ BIBLIOTEKE, NIJE NI POKUŠALA DA KRENE PUTEM SAGLASNOSTI VLADE, NEGO SE ZADOVOLJILA TIME DA KONSTATUJE PREPREKU?
Tu dolazimo do duplih standarda koji više nijesu ni prikriveni. Država Crna Gora je odlučila da Centar za kulturu u Plavu ponese ime književnika Huseina Bašića (1938–2007), na zahtjev Opštine Plav, i time je pokazano da se u ovoj državi može odati počast stvaraocu i prije isteka 20 godina, kada postoji politička volja. Husein Bašić je bio Zaimov školski drug iz Novog Pazara i njegov prijatelj. Taj primjer ne umanjujemo naprotiv, poštujemo ga. Ali upravo taj primjer razotkriva suštinu zakon nije prepreka kada vlast želi da se pokloni kulturi, već kada želi da od nje pobjegne.
Isto važi i za primjer Budve, gdje je u Pravno-informacionom sistemu Crne Gore objavljena odluka „O izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju JU Narodna biblioteka Budve“, u izdanju „Službenog lista Crne Gore – opštinski propisi“, broj 15/2025, objavljena 11. 04. 2025. godine, sa stupanjem na snagu 19. 04. 2025. godine. Ta činjenica nije beznačajna okolnost, već jasan dokaz da lokalne samouprave uređuju, mijenjaju i donose odluke o bibliotečkim ustanovama i njihovim osnivačkim aktima. Posebno je važno podsjetiti da je Narodna biblioteka u Budvi ponijela ime Miroslava Luketića (1927–2022) bez čekanja formalnih rokova koji se danas, selektivno i retroaktivno, nameću Rožajama kao nepremostiva prepreka. Ako druge opštine mogu da priznaju svoje stvaraoce, zašto se u Rožajama, kada je riječ o imenu pisca, sve svodi na surovu birokratsku rečenicu: „NE MOŽE SE RAZMATRATI“?
Sada dolazimo do najosjetljivije, ali i najvažnije tačke. Ovo pitanje više nije samo administrativno. Ovo je pitanje odnosa prema bošnjačkoj kulturi i kulturi sjećanja. Posebno je teško prihvatiti ćutanje i izbjegavanje odgovornosti u trenutku kada su i u Rožajama i na državnom nivou na vlasti političke strukture predvođene Bošnjačkom strankom, koja se godinama javno legitimiše kao zaštitnik bošnjačkog identiteta, kulture i dostojanstva. Gdje je bila ta politička volja posljednjih deset godina? Ko je sprječavao Bošnjačku stranku, kao dio vlasti, da sama pokrene inicijativu, da predloži odluku, da institucionalno stane iza imena jednog od najznačajnijih bošnjačkih pisaca iz Crne Gore? Ko je sprječavao institucije koje se formalno bave kulturom Bošnjaka da javno, jasno i glasno stanu iza ovog pitanja? Kada institucije ćute, one ne ostaju po strani one biraju i odgovaraju ćutanjem.
Još ozbiljniju dimenziju svemu daje činjenica da među nosiocima vlasti ima i onih čije je porijeklo iz Bukovice, iz kraja iz kojeg je Zaim Azemović ponikao. Zato je potpuno opravdano pitati da li je identitet sredstvo političke samopromocije, ili obaveza koja se preuzima onda kada treba stati iza odluke sa trajnim kulturnim posljedicama? Jer ime Zaima Azemovića na biblioteci ne bi bilo priznanje njemu, već ogledalo nama koliko smo spremni da sačuvamo riječ onoga koji nas je zadužio, i koliko nam zaista znači bošnjačka kultura i identitet o kojima se toliko govori.
Uvijek se u ovakvim trenucima vraćamo Zaimovim riječima: „A uvijek sam bio gladan dobrog čovjeka, da mu mogu staviti ruku na prijateljska pleća, umornu glavu spustiti na prijateljsko rame.“ OVE RIJEČI DANAS NE STOJE KAO USPOMENA, VEĆ KAO IZAZOV SAVJESTI. JER NE ODLUČUJE ZAKON, NEGO LJUDI KOJI GA PRIMJENJUJU.
Mi ćemo, poštujući proceduru, dopuniti sve što je potrebno i nastaviti institucionalnu borbu. Ali istovremeno tražimo da se prestane sa zamjenom teza. Ne tražimo privilegiju, nego jednak status. Ne tražimo da se zakon pogazi, nego da se primijeni do kraja, uključujući i ono što zakon jasno dopušta izuzetak uz saglasnost Vlade. Ne tražimo da se Skupština opštine ponižava, nego da pokaže da je dostojna kulture koju predstavlja.
I konačno, kada se u lokalnom parlamentu bude pokretala inicijativa, tada će pasti političke maske. Javno i pred svima. Tada će se jasno vidjeti ko je stvarno za očuvanje bošnjačke kulture i identiteta, a ko je samo za očuvanje sopstvenih političkih komfor-zona ličnih i privatnih intresa. Zaim Azemović pripada nama Bošnjacima, ali pripada i svim narodima koji žive u Rožajama i u Crnoj Gori, jer je njegovo djelo javno dobro.
A javno dobro se ne odbacuje pečatom. Javnom dobru se odaje poštovanje ili se pred njim skida maska. Zaim Azemović iza sebe nije ostavio prazno ime koje treba tek opravdavati, već dvadeset pet knjiga, stotine tekstova, eseja, priča, legendi i umotvorina koje su oblikovale pamćenje jednog prostora i jednog naroda. Njegova književna zaostavština nije STATISTIČKA GREŠKA lokalne kulture, već njen temeljni sloj. Upravo zato je porazno što se prema tom djelu godinama odnosilo ćutanjem, odlaganjem i bježanjem od odgovornosti. Nije Zaim Azemović pao na ovom ispitu pali smo mi. Pali su oni koji su imali (i imaju moć), a nisu imali hrabrosti pali su oni koji su se pozivali na bošnjački identitet, a nisu bili spremni da ga potvrde djelom pali su oni koji su kulturu sveli na protokol, a pamćenje na formalnost. Jer vrijeme ne sudi piscima po pečatima, nego društvima po odnosu prema svojim stvaraocima. A taj odnos, nažalost, već odavno govori više o nama nego o Zaimu Azemoviću.
