Redakcija 
Zaboraviti nikad neću taj Sandžak krvavi
što caruje u zabludama,
što nad njim se krik prolama.
Putujemo kao čergaši od sela do grada,
puni nam džepovi ispisanih pasoša, srce jada,
a život nam je strašan u skitanju!
Jutros sam zalio korita suzama,
poslednji put sam pomilovao nekadašnja
pojila,
zavriskala je majka krikom što prolama
i mlijekom što me je dojila,
molila je da poljubim i zemlju i travu.
Putujemo, tamo je Anadolija…
Zemlja puta daleka,
bolna me misao i strepnja tamo čeka,
da umrem željan
za rijekom,
za rodom,
za plodom,
za zemljom što me,
krikom do neba
da ostanem zvala.
Ilijas Dobardžić (1909 – 1945) pripada prvim bošnjačkim pjesničkim glasovima iz Bjelopoljskog kraja koji su pisali i objavljivali na bosanskom jeziku. On se kao dvadesetjednogodišnjak pojavio na književnoj sceni sa zbirkom poezije naslovljenom sa Pesme niz dolove (1930), koja je akcentovana u mnogim književnim glasilima i novinama Kraljevine Jugoslavije. Pored poezije okušao se je i u drugim žanrovima: autor je više pripovijedaka, književnih i likovnih prikaza, zapisa, bilježaka i drugih oblika proznih formi. Deceniju i pô nakon objavljene knjige završiće svoj životni put, a onda je, kako to ponekad biva, pepeo zaborava počeo lagano da prekriva njegovo stvaralaštvo.
Ilijas Dobardžić je svoj književni rad otpočeo dosta rano, po svoj prilici kao đak Trgovačke škole koju je učio u Sarajevu. Tek je bio minuo Novi rat, kasnije nazvan Prvim svjetskim; u novoformiranoj južnoslovenskoj državi period od 1918. do 1925. godine, ali i kasnije, karakteriše izuzetna dinamika književnih pokreta, manifesta, časopisa i škola. Svu tu heterogenost književnih strujanja i programa istoričari književnosti su često označavali imenom poslijeratni modernizam. U okvirima tako širokog pokreta zaiskrili su različiti književni pogledi čiji su stvaraoci tragali za uporišnim mjestima od kojih bi započeli prodorne puteve samosvojnih književnih preokupacija. Nosioci avangardnih ideja bili su eksplicitni u negiranju ranijih metoda stvaranja, insistirajući na antiestetizmu i destabilizaciji klasičnih obrazaca stila i zakona poetike.
U takvoj književnoj klimi pojavilo se, u to vrijeme, jedno od rijetkih poetskih imena iz Sandžaka – Ilijas Dobardžić. Svoje prve pjesničke tvorevine, sa tek navršenih sedamnaest godina, objavljuje 1926. godine u sarajevskim časopisima „Novi čovjek“ i „Gajret“, a ubrzo potom i u zagrebačkom „Ilustrovanom vijencu“, u rubrici: Iz najmlađe lirike.
Period od 1926. do 1930. godine besumnje je bilo vrijeme najdinamičnijeg Dobardžićevog stvaralaštva. Njegovi poetski ali i prozni radovi objavljuju se u bronim listovima i časopisima, od cetinjskih „Zapisa“, pogoričke „Zete“, beogradskog „Života i rada“, skopskog „Našeg dana“, zagrebačkih „Ilustrovanog vijenca“ i „Hrvatske misli“, banjalučkog „Književnog poleta“ do sarajevskih revija „Novi čovjek“, „Gajret“, „Đulistan“, „Novi behar“, „Mlada Bosna“, itd.
Između dva svjetska rata (u prošlom vijeku), različiti književni programi i tendencije predstavljali su, kako kaže Rade Drainac, „potencijalni predmet konfrontacije idejno – umetničkih pretpostavki“ i poseban oblik antagonizma između pojedinih grupa i njihove heterogene generacijske svijesti. Možda i zbog toga, u toj polifoniji različitih pjesničkih glasova zazvučala je drugačije, i samim tim bila interesantna, lirika Ilijasa Dobardžića, koja je bila puna emotivnog naboja a uz to i vezana za jedan specifičan kraj kakav je bio Sandžak. Te prve Dobardžićeve pjesme plijenile su jednostavnošću izraza koji je potsjećao na narodne pjesme. Treba potsjetiti da je jedan od ciljeva međuratne avangarde bio i stvaranje novih stilskih i žanrovskih modela, kako bi se književnost dovela u stanje komplementarnosti prema drugim umjetnostima.
