
Ponekad kažem
Da mi je ko Emir Vaiz nekad
četrnaest godina da govorim
po ulicama
i po dućanima
po džamijama
i tekijama
i sijelima
i skupovima drugim
i po grobljima
Pa petnaeste
neka me protjeraju u Jemen
Okomio bih se
i oborio na sve
na paše i vezire
na muftije i na mule
i na drage uleme
na begove mlade i stare
i na janičare
Na sirotinju
i na polusirotinju
na sve na sve na sve
na jedne što čine zulum
na druge što zulum trpe
Na drveće i na kamenje
na nebo i na zvijezde
Ali eto ne mogu
Bog ne miluje sile i azije
On voli skrušene
pokorne i slabe
Te ću to sve zatvoriti u sebe
i u svoje ćitabe
A onda
preda me stane piramida mermerna
koju smo sagradili
pa od nje
ne vidim smeće oko nje

Muhamed Abdagić (Sjenica, 1916 – Novi Pazar, avgust 1991) bio je bošnjački književnik i revolucionar. Pisao je pesme, pripovetke, drame, eseje, putopise, memoare, basne, istorijske i savremene romane, a sakupljao je i narodne izreke iz Sandžaka i Bosne. Bio je učesnik Narodnooslobodilačkog rata i zalagao se za kulturno i nacionalno buđenje Bošnjaka u Sandžaku.
Muhamed Abdagić rođen je 1916. u Sjenici. Jedno je od šestoro djece sjeničkog imama Abdulaha Abdagića i Nurije Abdagić, rođene Hasanagić.
Poslije završene osnovne škole upisao je Veliku medresu „kralja Aleksandra I” u Skoplju, zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem. Velika medresa bila je specifična škola koja se po mnogo čemu razlikovala od svih drugih srednjih škola u Kraljevini Jugoslaviji, kako po svom programu tako i prvenstveno po svojem društveno-političkom uticaju koji je odigrala na širokim prostorima na jugu zemlje. Nastava u ovoj medresi je bila kombinacija klasične gimnazije i duhovne akademije. Muhamed i njegovi školski drugovi rano su došli u dodir sa modernom i posebnom socijalnom literaturom. Još od 1932. organizovali su marksističke kružoke. U ovoj medresi, poznatoj kao Crvena medresa, stasavala je generacija istaknutih i trezvenih bošnjačkih intelektualaca u kojoj su provijavale komunističke ideje, ali i ideje sandžačko-bošnjačkog kulturnog i nacionalnog uzdignuća u budućoj zajedničkoj domovini. Zbog takvih revolucionarnih shvatanja Abdagić, Sijarić i Dedović su 1934. isključeni iz medrese, pa je Abdagić srednju školu završio u Vranju. U to vreme veliki uticaj na njega imao imao je njegov školski drug i zemljak Rifat Burdžović.
Po završetku srednje škole Muhamed Abdagić 1936. upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Kako je još kao srednjoškolac bio aktivan, iste godine primljen je u Komunističku partiju (KPJ). Na Univerzitetu je bio politički veoma aktivan, pa je 1939. ušao u najuže rukovodsvo Univerzitetskog komiteta KPJ u Beogradu. Kao mladi intelektualac i beskompromisni zagovornik ideje jugoslovenstva i komunizma, Abdagić je pisao za list Student u kome su objavljivali tekstove mnogi napredni studenti Beogradskog univerziteta. Takođe je, sve do početka Drugog svetskog rata veoma aktivno je radio u rodnoj Sjenici i Sandžaku, po političkoj, kulturnoj i partiskoj liniji. U septembru 1940. bio je jedan od pokretača lista Glas Sandžaka, list sandžačkih studenata. Ovo slobodoumno glasilo izlazilo je u Novom Pazaru, mada je pripremano u Odboru za kulturu Beogradskog univerziteta u kome je Abdagić aktivno učestvovao kao sekretar, preuzevši organizaciju brojnih kulturno-umetničkih manifestacija na području Sandžaka, Kosova i Makedonije. Koliko je bio uvažavan u studentskom pokretu govori činjenica da mu je pripala čast da organizuje Prvi međunarodni kongres studentskih udruženja na kome je imao zapaženo izlaganje, a taj događaj je bio sa velikom pažnjom propraćen u kulturnoj javnosti predratne Jugoslavije.
Drugi svetski rat
Pred početak rata formirao je prvu organizaciju KPJ u Sjenici. Godine 1941. prelazi u Sarajevo, a zatim po izbijanju rata 1941. godine dobija partijski zadatak da u Mostaru, zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem, Avdom Humom i Lepom Perović radi na pripremama podizanja ustanka u Hercegovini.[2] Sledeće godine prebacio se na slobodnu teritoriju Bijelog Polja. Kako su na okupiranoj teritoriji Sandžaka bile uništene partiske organizacije i oslobodilački pokret zamro, maja 1942. odlazi na okupiranu teritoriju radi formiranja partiske organizacije. Međutim sutradan po dolasku je uhapšen i u zatvoru ostaje do kraja 1942. godine kada je, na intervenciji sedam tada najuglednijih građana, pušten na slobodu, u neku vrstu kućnog pritvora, pa je vrijeme provodio u kući, baveći se slikarstvom i književnošću. Kada su Nemci juna 1943. zauzeli Bijelo Polje uhapšen je i sproveden u Kosovsku Mitrovicu, gde je bila centrala Gestapoa, odakle je ponovo oslobođen zahvaljujući intervenciji prijatelja i rođaka bliskih okupacionim vlastima. Kako je bio na nekoj vrsti slobode, odmah je pokušao da se poveže sa članovima Partije u Peći, zbog čega je ponovo uhapšen i pušten iz zatvora posle dva meseca. Krajem 1943. vraća se u Sjenicu, gde pokušava da okupi omladinu oko spremanja jednog pozorišnog komada, ali mu je i taj rad zabranjen. Doznavši od doušnika u policiji da je prvi na spisku u slučaju streljanja, početkom 1944. beži nazad u Kosovsku Mitrovicu, gde formira partijsku organizaciju i tu ostaje do kraja te godine.[4]
Posleratni period
Abdagićevo delovanje U Kosovskoj Mitrovici podrazumevalo je slanje oružja, ilegalaca, kao i oslobođenih ruskih zarobljenika na Kopaonik u partizane, ali i pregovore sa ondašnjim načelnikom okruga mitrovačkog radi spašavanja rudnika Trepča od potapanja, sprečavanja rušenja mosta na Ibru i povlačenja vojnih snaga balista sa sektora prema Podujevu. Zbog toga je, posle oslobođenja, optužen za saradnju sa Gestapoom (uprkos tome što je gotovo cela njegova porodica učestvovala u narodnooslobodilačkoj borbi) i 1948. više od godinu dana proveo u zatvoru na Adi Ciganliji, posle čega su optužbe protiv njega odbačene.
U međuvremenu Muhamed Abdagić je završio Pravni fakultet (njegove studije prekinuo je rat), na kom je diplomirao 1959. godine. Do 1951. radio je u Sjenici i Novom Pazaru kao imovinsko-pravni referent, a zatim, pošto je diplomirao, kao pravnik u Novom Pazaru do 1965, kada se preselio u Sarajevo. U Sarajevu se zaposlio kao pravnik, ali je 1967. dao otkaz i posvetio se književnom radu. Od 1968 bavio se isključivo književnošću. Bio je član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.[4]
Godine 1991. Muhamed Abdagić je iz Sarajeva došao u Novi Pazar da poseti sestru i iznenada preminuo, a da nije doživeo potpunu političku rehabilitaciju.[2] Sahranjen je 9. avgusta na novopazarskom groblju Gazilar.[3]
Kulturno-prosvetni rad
Na studijama pre rata Abdagić je bio član Univerzitetskog komiteta KPJ i sekretar Kulturnog odbora studenata Beogradskog univerziteta, u kom je pet godina radio sa Juricom Ribarom, Avdom Humom, Olgom Ninčić, Vukosavom Gavrilović i Ivanom Tupanjin (sve tri devojke bile su ćerke ondašnjih ministara). To je bio odbor sastavljen od delegata iz kulturnih, sportskih i drugih stručnih studentskih udruženja. Izdavali su književni časopis Mlada kultura. Delatnost Kulturnog odbora bila je široka, a posebno mesto je zauzimalo organizovanje predavanja i priredbi za studente, ali i za građane na Kolarčevom narodnom univerzitetu, kao i prenošenje ovog i ovakvog rad u krajeve iz kojih su studenti poticali. Muhamed Abdagić je zabeležio da je ovaj Odbor uspevao da angažuje i brojne javne kulturne radnike Beograda i da su održavali stalnu saradnju sa rektorom Dragoslavom Jovanovićem i više profesora Beogradskog univerziteta. Kao sekretaru Kulturnog odbora Abdagiću je pripala uloga saradnje i koordinisanja rada sa zavičajem studentskim udruženjima koja su onda bila dosta brojna: „Petar Kočić” iz Bosne, „Neretva” iz Hercegovine, „Vardar” iz Makedonije, „Stjepan Mitrov Ljubiša” i „Njegoš” iz Crne Gore, Udruženje Kosovara, Mađarsko kulturno društvo „Boljaji Farkeš”, „Zlatar” iz Sandžaka, „Uzajamnost” iz Čačka, Klub akademičara iz Banjaluke, zavičajna društva iz Niša i Požarevca. Putem Kulturnog odbora koordinisana je i aktivnost i drugih sudentskih udruženja, poput društva za borbu protiv tuberkoloze, studentske „samopomoći”, Studentskog letovališnog saveza, Akademskog apstinetskog društva „Istina” i drugih.
Abdagić je, uz Rifata Burdžovića i drugih studenata iz Sandžaka bio jedan od onih koji su značajno doprineli da studenti iz Sandžaka na Beogradskom univerzitetu, zavičajnog Sandžaka, u predvečerju i početkom Drugog svjetskog rata, zauzmu nekoliko značajnih stavova i pokrenu neke akcije koje su odigrale istorijsku ulogu na afirmaciji Muslimana u Sandžaku, kojima su se studenti Sandžaka prvi javno obratili i pozvali da se zajedno sa Srbima i Crnogorcima pridruže pripremama za obnovu zemlje i protiv tamošnjih nenarodnih režima u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Jedna od takvih aktivnosti bilo je i formiranje Zavičajnog udruženja Sandžaklija „Zlatar”. Postojala su na Univerzitetu srpska i crnogorska udruženja, međutim Studenti iz Sandžaka, bez obzira na nacionalnost (srpsku, crnogorsku ili muslimansku), nisu pristupali ni jednim od tih udruženja, već su se opredelili za svoje Sandžačko udruženje, dajući time do znanja da oni u svojim opredeljenjima vide Sandžak kao autonomnu jedinicu. Obraćajući se svojim Proglasom (otvorenim pismom) narodni studenti, zavičajno iz Sandžaka, suprotno praksi u Crnoj Gori i Srbiji, prvi put su se posebno javno obratili i Muslimanima Sandžaka, priznajući time i njihov subjektivitet. Ovo je obraćanje istoriskog značaja i ono je jedno od temeljnih dokumenata na kojima se kasnije razvijala autonomija Sandžaka i priznavanje Muslimana kao posebnog nacionalnog subjektiviteta. Muhamed Abdagić, ne samo da je bio jedan od potpisnika ovog obraćanja, već je bio i jedan od organizatora na njegovo pripremanje i slanje u Sandžak.[1] Tokom rata Abdagić se takođe angažovao na kulturnom uzdizanju omladine. Po dolasku u Sjenicu, krajem 1943. okupljao je mlade oko spremanja jednog pozorišnog komada. Tadašnje okupacione vlasti posumnjale su da je reč o privlačenju mladih pokretu otpora, pa je već posle nekoliko proba ova aktivnost morala biti prekinuta.[4]
Borba za pravdu
Kao intelektualac Abdagić je imao snažan osećaj pravičnosti i javno se pobunio protiv zabrane izdavanja Sabranih dela Slobodana Jovanovića, njegovog nekadašnjeg profesora na Pravnom fakultet. Projekat ovog izdanja pokrenuo je Beogradski komitet SK na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Abdagić je tada bio optuživan u javnosti zbog njegovog, kako su govorili,„ svrstavanja na stranu jednog srpskog nacionaliste”. Optužbe su stizale iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Najoštrije reakcije i optužbe bile su one iz Sarajeva, gde mu je ozbiljno zamereno zbog njegovog mešanja u srpske probleme i što se on kao Musliman stavlja u odbranu srpskog nacionaliste.[2]
Književni rad
Kao priznati pisac Muhamed Abdagić je uspeo da se probije u kasnijim godinama. Interesovanje književne kritike pobudio je tek u 59. godini života i od tada je prisutan kao uspešan književni stvaralac. Pisao je pesme, pripovetke, drame, eseje, putopise, memoare, basne, istorijske i savremene romane, a sakupljao je i narodne izreke iz Sandžaka i Bosne. Neka svoja dela objavljivao je i pod pseudonimom M. A. Aljinović. Zbog optužbi za saradnju sa okupatorom izdavačke kuće nisu objavljivale njegova dela, pa je prvih šest svojih knjiga štampao o vlastitom trošku, vršeći sam lekture i korekture, kao i distribuciju. Zato su te knjige prošle potpuno nezapaženo, van vidnog polja stručne kritike. Zbog toga je Abdagić dosta dugo ostao malo poznat široj književnoj javnosti, jer se sve doskora na knjige u „sopstvenom izdanju” unapred gledalo sa neodgovarajućom pažnjom. Prvi njegovi radovi bili su posvećeni ulozi velikih žena u istoriji islama, koji su objavljeni na srpskohrvatskom jeziku u indijskom časopisu Islamska svest 1935. godine. Prvu zbirku pesama objavio je tek 1965. godine.
Prva značajnija dela objavio je 1970. i 1971. godine. Bili su to romani Feniks I i Feniks II, sa preko 1200 stranica, koje je posvetio braći poginuloj u narodnooslobodilačkoj borbi. Ovo istorisko i filozofsko delo obrađuje tri istorijska perioda: poslednje godine osmanske vladavine, period između 1918. i 1941. i narodnooslobodilački rat. Dva romana, Zemlja (1975) i Duge studene zime (1981) bila su predmet posebne pažnje književne kritike i skrenula su pažnju na njegova prethodna dela.
Kao pisac drama Abdagić je ostao malo poznat sve do svoje smrti. Njegova drama Ramiza pronađena je 90-ih godina na tavanu Opštinskog komiteta SK Srbije u Sjenici. Sjeničko kulturno-umetničko društvo ju je spremilo za pozorišno izvođenje i ta predstava je doživela veliki uspeh. Prikazana je tada u svim mestima u Sandžaku, a u Sjenici se prikazuje i dalje.[5] Sjenička biblioteka, koja nosi ime Muhameda Abdagića, objavila je 1999. godine ovu dramu, a danas se ovo izdanje može pročitati i onlajn.[6]
Abdagić je pisao i svoje istorisko viđenje o položaja i razvoju Sandžaka, Muslimanima u Bosni i Hercegovini, o bosanskom jeziku, o Bošnjacima ili Bosancima. Veoma opširno je napisao svoje memoare, a među njima i posebna edicija pod naslovom Moji uzori – sećanja o jednom broju svojih saboraca sa Beogradskog univerziteta, među kojima su sećanja na Rifata Burdžovića Tršu, Ivu Lolu Ribara, Juricu Ribara, Mahmuta Bušatliju Buša, Slobodana Principa Selju, Jovana Popovića i druge. Abdagić je o njima pisao onako kako ih je doživljavao u neposrednom radu, intimno, ljudski i veoma humano.[1]
Bibliografija
1965 — Tužni Dabiživ (zbirka pesama)
1966 — Feniks (zbirka pesama)
1967 — Zvučni zid (kratki roman)
1967 — Zamka (tri drame)
1967 — Lutajući brod (zbirka pesama)
1970 — Feniks I (roman)
1971 — Feniks II (roman)
1973 — Trvdi grad (roman)
1975 — Zamka (roman)
1975 — Zemlja (roman)
1981 — Duge studene zime (roman)
1999 — Ramiza (drama, posthumno)
Neobjavljeni romani
Među romanima koji su ostali neobjavljeni treba spomenuti:
Romane posvećene tematici Narodnooslobodilačkog rata (Protiv sudbine, Cvijeće rata, More bez obale),
Romane iz savremenog života (Onaj drugi, Infarkt, Zabranjeni regioni, Pasivno rošenje, Bjekstvo u svemir, Mađije, Život je čekrk, Novi horizonti)
Istorijski roman Duvarine iz poslednjih godina osmanske vladavine
Romane iz savremene društvene stvarnosti (Na vrelima slobode, iz vremena posle ujedinjenja 1918. i Olupine komunizma iz vremena posle Drugog svetskog rata)
Filozofski roman Crna jama
Priznanja i počasti
Roman Zemlja je 1975. godine bio u najužem izboru za prestižnu NIN-ovu nagradu.
Roman Duge studene zime preveden je na ruski jezik. Objavljen je u Sovjetskom Savezu u okviru edicije Savremena Jugoslovenska povijest osamdesetih godina i dobio nagradu ove izdavačke kuće.
Značajno priznanje za svoju poeziju Abdagić je dobio time što je ušao u Antologiju posleratne muslimanske poezije koju je priredio Enes Duraković.
Doajen jugoslovenske savremene književnosti Miroslav Krleža, obraćajući se Muhamedu Abdagiću, u svom pismu od 28. juna 1974. godine piše: „Vi ste uložili svakako ogroman napor u vaše djelo, jer iz iskustva znam da napisati nekoliko stotina stranica jedne knjige nije manji od od gradnje jedne kuće”.[1]
Od 90-ih godina prošlog veka biblioteka u Sjenici nosi ime ovog svog velikog sugrađanina Gradska biblioteka „Muhamed Abdagić”.[7]
Gradska biblioteka u Sjenici od 1998. godine organizuje manifestaciju Književni susreti „Muhamed Abdagić”.