Redakcija 
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
i donese grčku tepsiju i po tijelu
rane.
Žene mu rekoše da mu tepsija
iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
rane.
Ćamil Sijarić bošnjački je pisac, porijeklom iz Sandžaka. Rođen je 18. decembra 1913. godine u Šipovicama kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Još kao dječak ostao je bez oba roditelja. Osnovnu školu završio je u Godijevu, a onda pohađao vjersku školu Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Zbog svojih političkih aktivnosti, iz te škole je istjeran, pa je školovanje završio u gimnaziji u Vranju. Nakon toga je studirao pravo u Beogradu, gdje je diplomirao 1940. godine.
Za vrijeme 2. svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradišnici. Nakon rata bio je sekretar Suda narodne časti u Banjoj Luci. Bio je novinar lista Glas, a onda i dramaturg Narodnog pozorišta.
1947. preselio se u Sarajevo gdje je radio u listu Pregled, a onda i glavnom odboru Narodnog lista, te u listu Zadrugar. 1951. postaje dio literalne sekcije Radio Sarajeva. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti BiH, te Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
U književnom stvaralaštvu bio je poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Među takvim djelima je i njegovo najpoznatije, roman “Bihorci”, nazvan upravo po stanovnicima te regije.
Neka djela Ćamila Sijarića su pripovijetke “Rum Bulja”, “Naša snaha i momci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Putnici na putu”, “Kad djevojka spava”, “Zelen prsten na vodi”; romani “Bihorci”, “Konak”, “Mojkovačka bitka”, “Carska vojska” i druga.
Sijarić je 1962. godine dobio nagradu Društva pisaca BiH, a 1980. Andrićevu nagradu. Njegova djela prevođena su na mnoge svjetske jezike.
Umro je 6. decembra 1989. godine u Sarajevu.
