Redakcija 
Moj otac je kahvedžija dobar
i na glasu
Jedini koji ima već stalne mušterije
Doduše mahom mahalsku sirotinju
Po ceo dan on raznosi na tablji
ture
I prikuplja prazno suđe po radnjicama
Po ceo dan on je na oku i poskoku
Za svakog i pred svakim božjim robom
Nikad ga nisam video da se
namršti
I nikad nisam čuo da podvikne
i plane
Ali kad kući dođe moj se otac
ponese –
I više nije onaj dobrohotni kahvedžija
Zauzme minder i pogled na
avliju
Prekrsti noge: navede kapu i
komanduje
A nana kaže: ne do mu Bog
moć u ruke
Šaban Šarenkapić rođen je 1956. godine u Novom Pazaru, bošnjački pisac, pjesnik i prozaist. Studirao je političke nauke i jugoslovensku književnost. Osnivač je “Kulturnog centra DamaD”, pokretač književnog časopisa Mak i magazina Has. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, živi u Novom Pazaru i Sarajevu.
Prvu knjigu poezije pod naslovom “Kućna nega” objavio je 1987. godine, nakon čega slijede knjige poezije “Učena voda” (1990.), “Imperija hleba” (1993.), “Zemna snaga” (1997.), “Stambolska sprema” (1997.), “Memorijalne ploče” (2002.), “Lirika manjinstva” (2005.), “Maternji geto” (2005.), “Izabrane pjesme” (2006.), “Zemna ostavština” (2007.), “Crvene kuće” (2014.) i “Kafkin kalfa” (2019.), za koju je dobio i nagradu BUKS-a “Sulejman Tabaković” za knjigu godine. Napisao je i tri prozna djela: “Bukvica” (2000.), “Pazarska trilogija” (2005.) te roman “Mazija”, za koji je 2009. godine dobio nagradu “Ćamil Sijarić”.
O autoru ćemo izdvojiti još ono što je u predgovoru za njegovu knjigu “Bukvica” napisao pisac i prevoditelj Sinan Gudžević: “Šaban Šarenkapić, po muškoj strani potomak Šarenkape, jedne od retkih turskih porodica u gradu, pesnik je, prozaist i izdavač. Za vreme rata, ovoga poslednjega, prodao je staru roditeljsku kuću e da bi mogao izdavati knjige. I izdao je stotinjak knjiga, u koje je potrošio novac od prodate kuće, a nikakav od prodaje nije zaradio.”
