Redakcija ŠTA LI JE SA NAŠIM PRIJATELJIMA IZ SREBRENICE?
STRADANJE MUJA HODŽIĆA
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Dugo mi je trebalo da napišem ovu priču, što zbog protoka vremena, što zbog izgubljenih kontakata, bolnih emocija, ali i svjesti da je zaborav teži od smrti. Priča je najmanje što mogu da učinim iz poštovanja prema našem kućnom prijatelju pokojnom – rahmetli Muju Hodžiću (rođen 16. 11. 1952. – ubijen 1995) i živima Mustafi Hasanoviću (rođen 02. 03. 1961), Izetu Mehmedoviću (rođen 19. 04. 1952) i Sabiru Deliću (rođen 04. 01. 1969). Ovo je priča o prijateljstvu i časnoj borbi za opstanak i život četiri Srebreničanina i nama u čijem domu je stalno odvzanjalo pitanje: ,,Šta li je sa našim prijateljima iz Srebrenice?”
Moj otac Milenko Proročić je kasnih osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka radio kao prevoznik drva za potrebe Šumskog gazdinstva na Cetinju. Šuma i planina Paklarica nalaze se sjeverno od Cetinja prema Nikšiću na udaljenosti od oko 50 km. Direktorica Šumskog gazdinstva na Cetinju Dobrinka Đorđić je za potrebe sječe i izvlačenja tehničkog i drveta za ogrijev angažovala Muja Hodžića, tada 38-godišnjeg Bosanca, koji je bio vješt u šumskoj sječi i izvlačenju ogrijevnog drveta. Sa njim su došli i Mustafa Hasanović, Izet Mehmedović i Sabir Delić. Tokom sezone sječe bukovih stabala oni bi bili u privremenom objektu koji je bio podignut u Paklarici. Nakon završene sezone sječe vraćali bi se svojim kućama sa teško stečenom zaradom i željom za nekim boljim životom. Objekat u kom su boravili nije imao struju ni vodu. Hranu su morali sami da pripremaju. Sve što im je bilo neophodno za preživljavanje donosio im je sa Cetinja Milenko Proročić. Tako se razvilo veliko prijateljstvo sa Mujom Hodžićem i njegovim sapatnicima. Svaki od njih je boravio kod nas povremeno na konak kada bi putovali za Srebrenicu, ili kada bi im trebala ljekarska pomoć. A pamtim i rijetke dane kada bi sa mojim ocem došli na Cetinje iz čistog ćefa, da zajedno odmore od teških poslova uz piće i mezu sa puno vedrine i šaljivih zađevica. Vrata naše kuće bila su širom otvorena za ove prijatelje iz Srebrenice koji su to veoma cijenili i uzvraćali pažnjom prema nama, Milenkovoj djeci.
Zahvaljujući takvom odnosu tokom zimskog i ljetneg raspusta mene i mog mlađeg brata otac je vodio u Paklaricu da jašemo konje koje su naši prijatelji posjedovali. Tada smo upoznali Hilma Hodžića, sina Mujovog koji je bio malo stariji od nas, a puno zreliji za bezbjednu igru – dječje imitacije kauboja na konjima u planini. Hilmo je pomagao radnicima, donosio im alatke i vodu, ali smo ga vikendom pozivali na Cetinje i uživali u lijepom druženju. Smijali smo se kako Hilmo izogvara neke riječi, a i on je imitirao naš cetinjski naglasak. Odzvajanjao je dječji kikot i radost našeg zajedničkog djetinjstva. Bilo nam je simpatično, neobično zanimljiv njegov bosanski izgovor. I danas mi srce zaigra s osmijehom kada se sjetim zeca. Uhvatio Mujo divljeg zeca, strpao ga u neku vrećicu i kaže da mi dječaci idemo sa Milenkom i da ga nosimo na Cetinje, a on će za dva dana doć na sijelo. Ihaa, bili smo srećni kao da nosimo strašan trofej. ,,To je divlja ćud, morate ga dobro čuvat” – rekao je Mujo, pa smo obalili jedan stari frižider u kužini i zatvorili zeca. Dosta umorni od šume i puta brzo smo zaspali. Sjutradan pažljivo otvorimo frižider da nam ne pobjegne, ali ništa, zec ne mrda. Hilmo viče: “Joj, UBOLA ga struja! Struja ga je UBOLA bolan, ne diraj ga!” Očajni zbog gubitka ušli smo u kuću i od majke dubili utjehu, što riječima što doručkom, a kada smo ponovo izašli do kužine zeca nije bilo. ,,Oživjela ga je Hava” – rekao je Hilmo. Priznajem, tada sam mislio da je to neka vila, tek kasnije sam otkrio da bez have nema života. Nema radosti bez onog zraka koji je, dvije godine zaredom, stizao sa čestitkama za novu godinu od Hilma i porodice Hodžić.
Tamni oblaci rata i genocida nadviće se nad cijelom Bosnom, a posebno nad Srebrenicom. U prvoj polovini 1992. godine rat je zahvatao Bosnu. Mujo Hodžič je jako brinuo za svoju porodicu: suprugu, dva sina i ćerku, ali i svi ostali su brinuli za svoje. Veze sa Srebrenicom su pokidane. Mogućnost za putovanje iz dana u dan bivala je sve manja, a opasnost sve veća. Počeli su progoni i ubistva Bošnjaka širom Bosne. Rat je proizvodio mržnju, isijavanje zla je gazilo i zamlju i nebo. Mujo Hodžić se grčio od briga. Morao je da se vrati u Bosnu, u Srebrenicu i spasi svoju porodicu. Početkom 1993. Godine sreo se s mojim ocem i rekao mu: ,,Milenko, moram natrag u Bosnu, rat je, moram spasiti porodicu.” ,,Prijatelju moj, nemoj ići, vidiš da je zlo veliko, plašim se da nećeš stići do kuće.” ,,Moram, moram, bolje i da nijesam živ nego da poludim od brige.” Tada su se pozdravili i nikad se više vidjeli nijesu. Jedini kontakt, ponekad, ostvarivan je putem radio veze. Dobrinka Đorđić se trudila da svima izađe u susret, da, koliko je to moguće, čuju informacije o porodicama i prijateljima. Šta li je sa Mujom, šta li je sa njegovom porodicom i našim dragim Hilmom – ozvanjala su pitanja, ali odgovora nije bilo. Strahovali smo od najgoreg.
Glas od Muja čekali su i njegovi drugari u šumi. Nije ga bilo, a da bi bili bezbjedni i da im se ne bi neko zlo desilo, Dobrinka Đorđić i moj otac, Milenko Proročić, preselili su ih iz planine Paklarice u predgrađe Cetinja. Dobrinka Đorđić im je objezbjeđivala hranu i plaćala boravak samo da budu bezbjedni. Kako je vrijeme prolazilo a rat bivao sve žešći, Izet Mehmedović, Mustafa Hasanović i Sabir Delić ostali su na Cetinju, daleko od svojih porodica. Kako im je teško bilo, to Bog i oni sami znaju. Neznanci u nepoznatoj sredini. Često smo ih pozivali da budu naši gosti, da se ne osjete ugroženim ili zaspostavljenim. Oni su to jako cijenili i pokušavali da uzvrate nekom sitnicom. Majka bi odmah spremila nešto za večeru ili za ručak, da nijesu gladni, da osjete toplinu doma. Najčešće bi pripremila pitu krompirušu da ih podsjeti na rodni kraj i Srebrenicu. Onda bi emotivno razgovarali o svemu s mojim ocem, bili su puni briga i razmišljanja za svoju sjutrašnjicu, za svoje porodice. Na njihovim licima izrastale su nove brazde od teških snova i još teže jave.
Jednog jutra došao je Izet Mehmedović i rekao mom ocu: ,,Milenko, došao sam da se pozdravimo. Nikada tvoju dobrotu, humanost i plemenitost prema nama neću zaboraviti. Idem, moram ići, idem kao izbjeglica u daleki svijet da pronađem svoje.” Inače, Izet Mehmedović je često bio naš gost u dugim zimskim noćima. Nama, djeci pričao je o svom rodnom selu i o Srebrenici, o svom odrastanju i djetinstvu. Mi smo to sa velikom pažnjom slušali. Dobrinka Đorđić mu je omogućila, zahvaljujući jednom časnom čovjeku iz Rožaja – Safetu Dedejiću, da dobije privremeni izbjeglički pasoš i da autobusom Gutića ode za Tursku. Gutić je na polasku rekao: “Ne brinite, ako ko od srpskih snaga krene da izvede Mehmedovića, svi Bošnjaci iz Crne Gore će stati uz njega”. Izet Mehmedović je ostao u Turskoj dugih pet godina, a potom je sa svojom porodicom odselio za Ameriku.
Mustafa Hasanović je najduže ostao na Cetinju. Bio je dugogodišnji prijatelj Muja Hodžića. Jedno jutro došao je kod nas da nam kaže da je Mujo ubijen zajedno sa drugim civilima u Srbrenici. Bilo nam je svima veoma teško. Ja sam ga pitao što je bilo s ostalim članovima porodice i šta je bilo sa našim drugarom Hilmom? On tada nije znao ništa o njihovoj sudbini, a mi smo strahovali od najgoreg. Bili smo svi vidno potreseni. Čovjek kog smo znali i sa kojim nas je vezivalo iskreno prijateljstvo je ubijem u najjačim godinama. Mustafa je bio veoma omiljen na Cetinju. Borio se svom snagom da nešto radi i da sebi stvori život dostojan čovjeka. Radovali smo se kad god bi došao kod nas. Skroman, iskren, častan sa svim svojim vrlinama. Često smo razgovarali o Srebrenici, ratu, o njegovoj porodici. Informacije su teško stizale do nas. Nije bilo savremenih sredstava komunikacije koje danas imamo. Mustafa se nakon završetka rata vratio u selo kod Zavidovića. Kada je otišao sa Cetinja često sam se pitao za sve njih đe su i kako su.
Sabir Delić je bio najmlađi među njima. Plavokos, imao je samo 21-22 godine kada je došao u Crnu Goru na Cetinje i u planinu Paklaricu. Iskren, neposredan, prava dobričina i u ljudskom i u moralnom smislu. Nikada ih nijesmo gledali ni po jednom vjerskom osnovu, gledali smo ih kao prijatelje i drage ljude, a oni to su uistinu to i bili. Nikada neću razumjeti ni politiku rata, mržnje i progona od strane Srba prema Bošnjacima, niti ću se ikada pomiriti s tim. U tim teškim godinama samoće, plemenitost Sabira Delića biće jedan od najljepših primjera Bošnjaka na Cetinju, iako je uvijek u svom srcu čuvao Bosnu. Tih godina je upoznao Cetinjanku sa kojom je stvorio porodicu, sina i dvije ćerke. Ubrzo se preselio u Bar, a u septembru 1998. godine se odselio u Ameriku. Naši prijatelji su se razasuli po svijetu, svako u potrazi za svojim kutkom boljeg života. Na svima njima su ostali bolni tragovi Bosne i Srebrenice, svaki od njih izgubio je nekog svog u tom masakru. Svaki od njih nosio je ožiljke na strani duše, na strani srca.
Kako smo izgubili kontakte sa svima njima, želio sam da ih ponovo uspostavim. To nije bilo lako. Želio sam da saznam punu istinu o Muju Hodžiću, o Hilmu i svima njima. No, kako imam dobre kontakte sa brojnim Bošnjacima, najviše zbog promocije njihove kulture, zamolio sam Namika Alimajstorovića da pokuša nekako da mi pronađe kontakte. Ispričao sam mu sve o njima. On je to uspio zahvaljujući najviše Damiru-Dadu Mehmedoviću koji je nakon moje priče uspostavio kontakt sa Hilmom Hodžićem. Mnogo sam se obradovo kada me Hilmo Hodžić pozvao. Dugo smo pričali s puno emocija. Ispričao mi je da je njegov otac Mujo njega i brata mu Muamera uspio da prebaci do Slovenije sa kolonom izbjeglica dok mu sestra Amela i supruga Meva nijesu željele da ga ostave, ostale su da dijele sudbinu s njim. Teško se živjelo, Mujo Hodžić plemeniti čovjek se borio da njih troje prežive u ratnom okruženju i teškim uslovima. Grizla ga je savjest što je sa njegovim prijateljima Srebreničanima koji su ostali u Crnoj Gori. To na najbolji način govori kakav je čovjek bio. Uoči samog pada Srebrenice pokušao je proboj iz okruženja, goloruk. Tada je zarobljen zajedno sa drugim Srebereničanima. Pogubljen je rukom zlikovaca samo zbog svog imena i vjere. Njegova porodica je gajila nadu da je živ. Sve njihove nade su srušene kada su njegovi posmrtni ostaci pronađeni na tri različite lokacije u zajedničkim grobnicama, rekla mi je u razgovoru njegova ćerka Amela Hodžić-Omerović koja sada živi u Švajcarskoj. Od Hilma Hodžića sam dobio kontakt Ešefa Hasanovića, sinovca Mustafe koji me je spojio sa njim. I taj razgovor je dugo trajao. Sa Mustafom Hasanovićem sam evocirao brojne uspomene. Sa Izetom Mehmedovićem sam stupio u kontakt preko brata mu Ragiba. Razgovarao sam s njim više od sat i po. Nevjerovatno je bilo da posle skoro 30 godina pamti mnogobrojne detalje o našoj porodici, gradu, ulicama, čak i našem selu. Filigranski precizno mi je pričao o tim teškim godinama i o tome kako je stvarao svoj životni put u dalekoj tuđini. Sabira Delića sam pronašao preko društvenih mreža, zahvaljujući Hilmu Hodžiću. S njim sam razmijenio brojne poruke. I tada i danas ti ljudi, razasuti po svijetu daleko od svoje domovine, imaju onaj isti bosanski duh i dobrotu koju nose u sebi.
A ja sam želio da zbog poštovanja prema časnom i teškom životu Muja Hodžića ispričam njegovu životnu priču. Nijesam želio da ime Muja Hodžića bude samo puki, nijemi svjedok na brojnim mezarima u Potočarima. Želio sam da sačuvam ovo bolno svjedočansto i uspomenu na njega. Ali i na živote sve četvorice Srebreničana koji su bili na Cetinju, koji su s našom porodicom dijelili onaj najbolji dio sebe, u vremenu rata, stradanja, progona i genocida nad Bošnjacima. Znam da je ovo jedna od neispričanih, tužnih priča Srebrenice. Ali dok žive ovakve priče, živjeće u istoriji i svi oni nevini civili koji su ostali na krvavim stratištima genocidne ideologije. To je najmanje što su zaslužili za svo dobro koje su imali i nosili u sebi. Umjesto daljeg tužnog nekrologa o Muju Hodžiću podsjetiću na citat Johan Nestroja (1801 – 1862, austrijski glumac i pisac) koji je zapisao: ,,Ima veoma malo zlih ljudi, pa ipak se događa toliko zla u svijetu; najveći dio toga zla pada na teret mnoštva dobrih ljudi, koji nijesu ništa drugo nego dobri ljudi.”
______________________________________
Istaknuta slika: Nišani u Srebrenici: FOTO: Michael Büker, www.wikipedia.org
