Redakcija BOGDAN-IGOR ANTONIČ, PJESNIK MODERNIZMA I SIMBOLA
Piše: Božidar Proročić
Bogdan-Іgor Antonič (ukr. Богдан Ігор Анто́нич) bio je ukrajinski pjesnik, prozaist, prevodilac, književni kritičar . Rođen je 5. oktobra 1909. godine u selu Novica (ukrajinski Karpati), u porodici sveštenika Vasilja Kita, koji je promijenio prezime pred samo rođenje sina-jedinca. Bogdanovo djetinjstvo vezano je za period Prvog svjetskog rata, kada su njegovi roditelji bili prisiljeni da se presele u Beč 1914. godine, a 1919. u region Presova, u Čehoslovačku. Od sredine dvadesetih godina prošlog vijeka živio je u selu Bortiatin (sada Mostiski okrug Lavovskog regiona), gdje je njegov otac bio lokalni sveštenik.
Ukrajina je tada doživljavala istorijski trenutak. Početkom 1919. godine udružene su dvije mlade države: UNR (Ukrajinska Narodna Republika) i ZUNR (Zapadna Ukrajinska Narodna Republika). Teškoća rata uticala je na zdravlje dječaka. On je često i ozbiljno bio bolestan. Prvo ga je podučavao, privatni kućni učitelj, a sa 11 godina je poslan u gimnaziju u Sjanoku. Pohađao je poljsku gimnaziju u Sjanoku u peridu 1920-1928 gdje se ukrajinski jezik predavao za ukrajinsku djecu dvaput nedjeljno (dio Ukrajine, u kojem je rođen, do 1939. godine je bio u sastavu Poljske). Od prvog do završnog razreda Bogdan Antonič je bio najbolji đak.
Po završetku gimnazije Bogdan-Igor Antonič se upisuje na Fakultet humanističkih nauka na Univerzitetu u Lavovu, upisuje studije slavistike i polonistike (1928-1933). Uz opšte filološke studije i poeziju, Antonič je mnogo pažnje posvetio savladavanju ukrajinskog književnog jezika, što je olakšano pažljivim čitanjem i obradom djela ukrajinskih pisaca – od klasika do savremenika (P. Tičina, M. Rilski, E. Pluzhnik). Bio je izvrstan poznavalac poljskoga jezika i književnosti, školovan u poljskoj multikulturalnoj tradiciji, ali uprkos toj činjenici njegov je izbor u književnom stvaranju bio i ostao materinji ukrajinski jezik. Na ukrajinskom jeziku je pisao i na njemu je prevodio. Među profesorima Antoniča su bili književnici VA A. Bruknalski, E. Kuharski, slovenski V. Tašitski, filozof K. Tvardovski, lingvist E. Kurilović i drugi. Antonič je aktivno učestvovao i pripremao seminarske radove kod profesora G. K. Gertnera (poljski), J. Kleinera (poljska književnost) i I. Ianuve (ukrajinski jezik i književnost); pod njihovim mentorstvom pisao je svoje radove. Dok je studirao na Univerzitetu, Antonič se strastveno pridružio književnom i javnom životu. Postaje član Ukrajinskog studentskog kruga u naučnom odsjeku Udruženja nastavnika obrazovanja, i počeo je proučavati nijanse ukrajinskog jezika, studirajući ne samo u rječnicima i gramatičkim i lingvističkim udžbenicima, već i u djelima pesnika sovjetske Ukrajine.
Diplomirao je kao poznati književnik. Već 1931. godine izlazi prva zbirka pjesnika ,,Pozdrav životu”. Godine 1932. dobija diplomu magistra filologije. Objavljuje pjesme u časopisima, radi kao urednik omladinskog časopisa ,,Daždbog ”. Drugu zbirku Tri prstena objavljuje 1934. godine, a uskoro zatim i treću – ,,Knjiga Lava ” (1936). Pjesnik je svoja dela objavljivao u časopisima različitih političkih pravaca ( ,,Svjetla ”, ,,Zvona”, ,,Glasnik ”, ,,Prema”, ,,Naša kultura” , ,,Mi” , itd.). Ne želeći da ograniči svoju poetsku kreativnost na neku vrstu ideologije, Bogdan Antonič je prestao sa objavljivanjem u ,,Heraldu”1934. godine, koji je uredio D. Dontsov, i religiozni magazin ,,Zvona” preferirajuci nestranački casopis ,,Kuda”. Prvu pjesmu objavio je pjesnik 1931. godine u časopisu ,,Svjetla.” Zatim je objavljivao poeziju u mnogim časopisima. Uprkos velikoj poetskoj kreativnosti i teškom procesu učenja književnog jezika, pjesnik ipak pronalazi vremena za rad u drugim žanrovima i novinarstvu. Govorio je o ukrajinskoj i stranoj literaturi, pisao recenzije; objavio je satirične feljone i parodije, u kojima je otkrio akutni duh. Vodio je književnu hroniku u časopisu ,,Dazhbog”. Sin sveštenika, Bogdan Antonič, vjeruje u Boga, pretvara svoju poeziju u kreativne u biblijske motive i slike. Međutim, on istovremeno kultiviše paganizam. Priroda u Antoničevim djelima je živa, produhovljena, višestrana. Putem poetskih uvjerenja svojih predaka, kroz kult prirodnih sila, Antonić prepoznaje postojanje vrhovne sile koja je stvorila harmoniju na zemlji. Bogdan-Igor Antonič je pjesnik simbola, modernizma. Percepcija umjetnika je njegov lični smisao i ego u pravom svijetlu vremena u kom je živio. Pjesnik je vjerovao da sve na svijetu ima svoju dušu, da treba da postoji sklad univerzuma, a zadatak umjetnika – da reprodukuje tu harmoniju.
On je bio u stanju da ovlada književnim jezikom tako da su ga čitaoci vidjeli kao predstavnika Dnjeparske Ukrajine i bili su istinski iznenađeni saznanjem o porijeklu pjesnika. Pjesnik gotovo nikada u poetskim tekstovima nije otvoreno pokrivao svoja osjećanja, uključujući i patriotska. Vjerovao je da to nije istinski poziv njegovog talenta. ,,Umjetnost ne reprodukuje stvarnost, niti se transformiše, kao što to drugi žele, već samo stvara posebnu stvarnost,” naglasio je u članku ,,Nacionalna umjetnost”. Iznenadna smrt je prekinula zlatnu zvijezdu pjesnika 6. jula 1937. godine. Posle smrti Antoniča objavljene su zbirke ,,Zeleno jevanđelje” i ,,Rotacije” (1939). U ovim zbirkama Antonič je zainteresovan za kolektivno pamćenje i maštu Slovena. Prefiks je važan u svom izgledu. Pjesnik mami dubinu i duge generacije. Vrijeme se odvija u dvije figure – linije i krugove. Linearno vrijeme – niz kontinuiranih događaja života od rođenja do smrti. Visoko vrijeme je vrijeme vječnih povrataka i reinkarnacija. Dobar primjer takvog razumijevanja vremena je kalendarski ritual u folkloru, koji nam se, čini se, u određenom danu vraća u iste, godišnje ponavljajuće rituale: velikodušnost, pjesma, pozivanje proljeća, utapanje Marena u Kupalinu vodu. Ideja besmrtnosti kao beskonačnog putovanja duše (poznata iz drevne indijske filozofije uvjerenja da se duša rađa drugi put, ovisno o svom prethodnom životu, u čovjeku, životinji ili biljci) zarobila je pjesnika. Antonič je bio jedan od vođa kulturnih zbivanja i pokretača političkih previranja u Poljacima kontrolisanom Lavovu. Nije se priklonio ni jednoj struji koja je ignorisala ili negirala autohtono ukrajinsko kulturno, nacionalno i religijsko biće. Problem istine inspirisao je Anthoničevo traganje za dugo očekivanom ,,istinskom riječju”. Dijelio je uvjerenje modernista da su izvorne riječi u izvoru vremena, te stoga kombinuju modernost sa izgubljenim rajem istinske harmonije između čovjeka i prirode. Antonič je vjerovao da samo umjetnost može da pruži savršeno (užasno) iskustvo života. Antonič je dijelio simboličku tjeskobu nad višim svijetom, posebno maštu i specifičnu muzikalnost pjesme; njegova avangarda bila je povezana sa poštovanjem poetskog zanata, pozicijom stacionarnog posmatrača, parafrazom i pažljivim radom sa riječju. Tako je u poeziji postigao saradnju racionalnih i iracionalnih principa. Antoničevo kompletno nasljeđe otkriva ovaj poetski akord između proročke vizije i dizajna. Velika vrijednost Antoničevog nasljeđa, kao i kombinacija ideja avangarde, čini ga centralnom figurom ukrajinske poezije XX vijeka.
Taj mu je izbor donio službenu zabranu koja je trajala sve do 60-ih godina, od kada njegovo pjesništvo počinje značajno uticati na savremenu ukrajinsku poetiku. Njegov veliki književni značaj u Sovjetskom Savezu i van njega je naprosto bio zabranjen, ignorisan, pokopan, nedostupan za širu javnost. Interesovanje za njega nastalo je tek šezdesetih godina u ukrajinskoj dijaspori, a zatim i u SSSR-u. Njegove pjesme su prevedene na mnoge jezike. Prevođen je na srpski jezik i ranije: Luistijan; Strela; O bićima sa zelene zvezde; Proleće; Zelena Vera; Ako je; Iz zelenih misli jedne šume (prev. R.Pajković). – Antologija ukrajinske poezije, Beograd, 1979.
SAJAM
.
Moj brat – krojač dječačkog sna
danas nebo sa zemljom spaja.
Gore marame piljara
kao šarenilo na češljevima.
Tesari pjevaju, bubnjevi lupaju.
Otkriću jednu tajnu
crvena sunca prodaju
na gorskomu sajmu.
ZELENO JEVANĐELJE
.
Proljeće poput ringešpila,
a na njemu bijeli konji.
Planinsko selo – u okrugu kajsija
i mjesec što kao lala gori.
Na ovom stolu od jasena
vrč slovenski sa suncem stoji.
Samo pred zemljom glavu pokloni,
šarenilom sna nju osvoji.
Preveo sa ukrajinskog: Božidar Proročić
