Redakcija RAZGOVOR SA BOŽIDAROM BONJOM IVANOVIĆEM
Razgovarao: Božidar Proročić
Gospodine Ivanoviću vaša autobiografska knjiga ”Igrati svoj život” izazvala je veliku pažnju medija, i javnosti možte li nam reći zašto?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Prva promocija moje knjige u Podgorici ( januar 2017) izazvala je interesovanje koje je uveliko nadmašilo moja očekivanja. To sam razumio kao želju ljubitelja šaha, kojih ima mnogo u Crnoj Gori, da se okupe u ambijentu koji im pričinjava zadovoljstvo, pogotovo što su takve prilike kod nas postale rjetkost već dugo vremena. Ja sam posvetio šahu više od pola vijeka i raduju me susreti s ljudima koji to umiju da cijene.
Kniga govori o vašem odrastanju, porodici, Cetinju velikom pjesniku, vašem ocu Lesu, koliko su ta sjećanja jaka?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Važnije od svega mi je bilo da pišem istinu. Pročitao sam mnoge šahovske knjige i shvatio da je najbolja preporuka za čitanje – ime autora. Jer oni koji su manje poznati i željni da „probiju led“ anonimnosti služe se senzacionalizmom i izmišljaju razne „zanimljivosti“. Srećan sam što još uvijek dobro pamtim, pa i za to mogu biti zahvalan šahu, i što sam u knjizi uspio da saberem mnoge svoje lijepe utiske iz mladosti. Njih sam, ustvari, posvetio Cetinju, sa željom da se mlade generacije uvjere da grad pod Lovćenom moše opet postati mjesto srećnijeg života.
U samoj knjizi navodite sve lijepa ali i teške momente vašeg odrastanja, koliko je uticalo na vaše formiranje ličnosti?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Najprije sam se bavio stonim tenisom. To je bio važan momenat u mom odrastanju jer sport je ušao u temelje mog karaktera. Tu sam počeo da shvatam da i najveći asovi moraju biti spremni za slavu i padove i da se čovjek nikad ne smije prepustiti očajanju. Pratio sam karijere Flojda Patersona i Ferenca Puškaša, kasnije Lejvera i Emersona, pa Talja i Fišera, shvatajući da život ima svoja neumitna biološka pravila i da u njemu nema mjesta za tvrdoglavost, već samo za razumnu upornost i vjeru u sebe. To su vrijednosti koje sam sačuvao do danas.
Šta za vas šah i poezija predstavljaju da li se prepliću i u čemu?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Šah je nastao u drevnoj Indiji, zemljičiji su religiozni narodi prezirali svaku vrstu nasilja i ratove, bez obzira kakvom cilju oni vodili. Budizam je pokazao svoje humano i umjetničko lice osmišljavajući igru koja simulira rat bez žrtava i razaranja, i u kojojse „ratuje“ za intelektualni prestiž. To je poruka koja je aktuelna i danas. Zar može biti ljepše poezije od ove koja počivana mudrosti čitave civilizacije..
Kada bi ste opisali svoj život kroz poeziju vašeg slavnog oca Aleksandra-Lesa Ivanovića koji bi ste pjesmu odabrali i zašto?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Očeve pjesme su objavljene u raznim knjigama, listovima i časopisima, a od puno ljudi i ljubitelja njegove poezije čuo sam zanimljive komentare u vezi sa njihovim ličnim izborom. To su bile, uglavnom, najpoznatije i najviše pominjane pjesme, pa sam ja za ovu priliku razmišljao i odlučio da izdvojim nešto manje poznato, ali ne i manje lijepo. Doduše, tu sam imao u vidu dvije pjesme: „Čobanica“ i „Djevojci iz djetinjstva“, ali sam se, najzad, opredijelio za „Putovanje na kliniku“. Trebalo je poznavati Lesa, pa shvatiti koliko je teškoća imao u životu, a on je sve uspio da ih smjesti u zadnji stih ove pjesme.
U vašoj autobiografiji prepliću se jaki trenuci emotivnosti i žal za prošlošću da li smo izgubili niti kulture i poezije u vremenu savrenih tehnologija?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Za razliku od šaha, koji je stradao u naletu digitalnog cunamija, koji je većini igrača nametnuo svoj stil „razmišljanja“, kultura, moral i umjestnost stradaju jer su se našli na ničijoj zemlji izmedju jurišnika na profit i većine naroda koji živi u strahu od egzistencije.
Cetinje je vaša kolijevka i inspiracija kako bi ste nam opisali aktuelni kulturni trenutak u njemu.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Biblioteka i čitaonica „Njegoš“, kako i priliči tom imenu, krenula je u kulturni preporod Cetinja. To me raduje i vjerujem da će neko iz nadležnih gradskih struktura to prepoznati i dati još jaču podršku za dalji rad jer mnogo divne djece ovdje možemo tako izvesti na pravi put.
Sam naslov vaše autobiografije ”Igrati svoj život” nosi jaku poruku šta bi ste poručili mladim ljudima da ih podstaknete za kulturnu emancipaciju.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Kad sam razmišljao o naslovu knjige shvatio sam da najbolje mojoj poruci, koju želim da uputim mladim ljudima, odgovara naslov „Igrati svoj život“. Ali, to ću malo pojasniti. U naslovu je izražena težnja da život bude igra, ali tu je i poruka – igrati SVOJ život i biti svoj ČOVJEK !!
Cetinje je grad pjesnika, slikara, glumaca, književnika grad kulture, istorije i šaha koliko je važno da podržavamo i rauzumijemo multikulturalnost.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Cetinje je istinski doživljavalo i prihvatalo sve ljude koji su ga pohodili, bilo kao turisti, diplomate, zanatlije, umjetnici, ljekari, veliki pregaocii ostali namjernici. Tu je pokazalo svoje otvoreno lice, a bilo je i ostalo zahvalno što su mnogi od njih ovdje ostavili sjajne tragove svog stvaralaštva koji i danas krase naš grad. Nažalost, tragični dogadjaji proteklih decenija učinili su da Cetinje prodje kao svi čestiti ljudi koji su brinuli o drugima ne manje nego o sebi, a najviše je brinulo o Crnoj Gori.
Sjever Crne Gore dao nam je Huseina Bašića, Radovana Zogovića, Esada Mekulija, Rama Markišića, Dušana Kostića i mnoge druge pisce koliko je važno da čitamo njihove knjige i da razumijemo jedni druge.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Nijesu dovoljne samo nagrade koje su ovi sjajni pisci i pjesnici dobijali za života, već ih i mi moramo nagraditi tako što nećemo zaboraviti njihova djela i poruke koje su slali za dobrobit svog naroda i uspostavu boljeg i pravednijeg društva, posebno na sjeveru Crne Gore. Adekvatno tome, moramo biti pošteni pa reći da naša država može stvoriti mnogo bolje uslove za život i rad naših zemljaka nasjeveru, da bi se zaustavio masovni odlazak, pogotovo mladih ljudi, kako bi i oni mogli srećno da žive u svojoj zemlji.
Dali ste sve šahu, a šah je dao sve vama. Da li je šah ”Borba sa samim sobom”?
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Šahu sam dao sve a šah mi je vratio mnogo više. Da ničeg drugo nije bilo nego samo to što sam upoznao najveće šahiste, koji su me impresionirali i kao ličnosti i kao umjetnici snažnog duha i karaktera, bilo bi mi dovoljno za ovaj život, pa kad bi još i mnogo duže trajao! Jedino mi je ostala velika gorčina zbog tragične sudbine Roberta, Bobija Fišera, kojoj smo i mi doprinijeli.
Pokrenuli ste popularizaciju šaha širom Crne Gore, vaša misija je plemenita od juga do krajnjeg sjevera, koliko je važno da se vaša misija razumije i podrži.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Nažalost, bojim se da me ne razumiju tamo gdje bi najprije trebalo. Bez obzira na to ja ću nastaviti svoju misiju jer osmijeh na licu djece sa kojom se družim u „street chess“ okršajima razbija svaki neočekivani udar kojiprofesija i život povremeno namjere….
Uskoro vas očekuju 18. aprila u Plavu vaši prijatelji književnici, šahisti intelektualci na promociji šaha i kulture, da li se radujete tom susretu i koliko znači povezivanje Prijestonice i sjevera Crne Gore.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: Kad sam bio mlad imao sam puno prijatelja u skoro svim gradovima na sjeveru. I danas osjetim veliko zdovoljstvo kad pomislim kako su me ljudi srdačno dočekivali. Sada više nijesam mlad, ali sam siguran da ću tamo sresti puno dragih ljudi koji umiju da vam se iskreno obraduju. Ljudsko srce crnogorskog sjevera život je očeličio borbom za preživljavanje i svi tamo dobro znaju koliko je teže opstati bez prijatelja.Zato me raduje mogućnost tješnje saradnje Cetinja i opština na sjeveru, jer bi se mogli jedni drugima požaliti na sličnu sudbinu i pokušati zajedno da se izbore za dosojan status.
Opišite nam vašu ”avliju”, vaš kutak u kome igrate šah, stvarate, pišete tekstove.
BOŽIDAR IVANOVIĆ: U tom ambijentu sam okružen knjigama, slikama, cvijećem, šahovskim figurama i peharima koje sam nekad osvajao. Kompjuter je na pisaćem stolu, ali ne volim da ga „pitam“ šta misli o pojedinim pozicijama, jer ja to još mogu sam da ocijenim. Ali, pruža mi veliku pomoć kad treba nešto da napišem, a upravo sada radim na svojoj trećoj knjizi koja ima radni naslov: „Od Štajnica do Kasparova“.
