Redakcija 
HAJRIZ BRČVAK I NAJLJEPŠA SRŽ CIVILIZACIJE
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Postoje trenuci kada vas dragi prijatelji iznenade. Jedno od takvih, za mene posebno dirljivih iznenađenja, desilo se 12. januara 2026. godine. Hajriz Brčvak, sa svojim sinom, poslao mi je poruku sa svetog mjesta muslimana – Kabe, đe je dovio i molio za mene. To je čast koju ne dobijaju mnogi. To je dar koji se pamti cijelog života. O sebi ne želim govoriti. O Hajrizu želim. Bio sam ispunjen snagom njegovih riječi, ali još više pažnjom. Jednim snažnim, iskrenim ljudskim činom da se pored svojih brojnih prijatelja, saradnika, rodbine i mnogih dragih ljudi, śetio mene. I to sa tako svetog mjesta. Nekada su riječi male, čak i premale, da se opiše dobrota jednog časnog insana. Ali ostaje potreba da se o takvim ljudima govori, jer nas podśećaju kako se brine o drugima, kako se čuva obraz i kako se ostaje čovjek. Neki ljudi ne pomažu zato što žele da budu zapamćeni, već zato što bi bez tog čina izgubili smisao sebe i svog postojanja. Njihova dobrota nije čin već način postojanja. U islamskom pogledu na svijet, takvi ljudi nose najteži, ali i najčistiji emanet da čine dobro bez svjedoka. Hajriz Brčvak pripada toj vrsti ljudi. Njegova pažnja prema drugima ne traži nastaje u etici srca u kojoj je čovjek odgovoran za čovjeka.
Često sam se pitao ima li ko da pita Hajriza onako ljudski i toplo: „Kako si?“ Onako iskreno, bez formalnosti, bez interesa. Onako kako se pita insan koji nosi mnogo, a rijetko govori o sebi. Hajriz je čovjek kod kojeg se muhabet (razgovor iz ljubavi) ne zaustavlja na riječima, već se prenosi srcem, iskreno i duboko. To je dar koji se ne uči već nosi. Često govorim sebi, ali i drugima budi makar jedan dan u životu kao Hajriz Brčvak. Jer iskreno vjerujem da se takvi ljudi ne postaju preko noći. Dobročinstvo nije trenutni čin, već put ispunjen iskušenjima. Siguran sam da su pred njim bila brojna iskušenja na mnogim stazama života, ali je ostao dosljedan onome što je najteže sačuvati ljudskosti. Iskreno želim i da se pomolim-dovim da ga Gospodar svih svjetova nagradi za sva njegova dobra djela. On o njima ne govori, ali mi imamo obavezu da govorimo. Moja država Crna Gora, ali i Evropa, treba da budu ponosne na ovakve pojedince d aih prepozna i da ih nagradi. Jer oni su ono što čini najljepšu srž civilizacije. Njihova žrtva nije mala. Ona je duga i postojana.
Humanost je njegovo ime, i to ime koje nosi Hajriz nije slučajno. U islamskoj misli ništa nije prepušteno slučajnosti sve je u mjeri, u redu i u Božijem određenju. Ime je emanet, a život je odgovor na taj emanet. Hajriz je svojim djelima pokazao da ime koje nosi je najljepši orijentir humanosti. Jer u islamu se čovjek ne mjeri onim što govori o sebi, već onim što ostavlja iza sebe a posebno u srcima drugih. Dok ovo pišem, osjećam snažnu potrebu da izgovorim Hajriz Brčvak je takav čovjek. On pripada onima za koje važi kur’anska pouka da Allah voli one koji dobro čine, čak i kada to niko ne vidi. Ali ono što ga čini još rjeđim jeste način na koji nosi sopstvenu sudbinu sigurno je i njemu (ponekad) teško, on to ne iznosi među ljudima, ne pretvara bol u riječ, niti traži olakšanje u tuđem pogledu. Njegove borbe ostaju đe se čovjek susreće samo sa sobom i sa Gospodarom svih svjetova. On ne dijeli svoju slabost da bi bio shvaćen, već je povjerava Onome koji najbolje zna. U tome se prepoznaje istinska snaga vjernika da ne traži olakšanje u sažaljenju, već u dovama da ne opterećuje druge onim što je njemu dato kao iskušenje. Takvi ljudi znaju da se sabur ne pokazuje, već živi, i da se prava mjera čovjeka vidi u načinu na koji nosi ono što ga boli, a ne u onome što pokazuje kad je jak.
Možda je upravo zato njegova dobrota tako čista. Jer dolazi iz srca. On dijeli radost, dijeli brigu, dijeli ruku pomoći ali svoje teškoće zadržava u snažnoj vezi sa Bogom. I u tome je njegova posebnost da ne traži razumijevanje ljudi, već zadovoljstvo Onoga koji vidi i ono što je skriveno. U islamskoj tradiciji stoji da je najbolja sadaka ona za koju ne zna ni lijeva ruka šta daje desna. Hajriz živi upravo tu istinu. Njegova briga za druge ne traži zapis, ne traži svjedoka, ne traži povrat. Ona je izraz svijesti da je čovjek odgovoran za čovjeka, da se snaga vjere prepoznaje po brizi za slabijeg, a veličina imana po širini srca. I zato nije prećerano reći da ono što Hajriz čini ne pripada samo njemu. To je ogledalo zajednice, podsjetnik svima nama na riječi Poslanika, a.s., da niko od nas ne vjeruje istinski dok ne želi drugome ono što želi sebi. Ovim zapisom ne govorim samo u svoje ime. Govorim u ime mnogih koji ga poznaju, koji su ośetili njegovu pažnju, njegovu brigu, njegovu spremnost da bude tu onda kada je najpotrebnije. Postoje ljudi koji vas ne pitaju šta vam treba, jer već znaju da vam treba ČOVJEK-INSAN. Hajriz je upravo takav.
I možda je najveća pouka u tome što nas njegov život podśeća na jednostavnu, ali često zaboravljenu istinu da su ljudi poput Hajriza dokaz da Božija milost često dolazi upravo kroz ljude. Ako je istina da se čovjek prepoznaje po tragu koji ostavlja u drugima, onda je tvoj trag dubok i čist. I zbog toga, Hajrize, ovo nije samo prijateljska riječ ovo je śedočenje o tebi i zato tvoje ime ne pripada samo tebi ono pripada svima nama koji u tebi prepoznaju dokaz da ljudskost i danas postoji u svom najuzvišenijem obliku i HVALA TI JER ZBOG TEBE I DALJE VJERUJEMO U RIJEČ ČOVJEK-INSAN.
