Božidar Proročić: Sjećanje na Smaila Smaja Karaila (1940-2026)

IN MEMORIAM: SMAIL-SMAJO KARAILO (1940–2026)

Jedan cetinjski slikar u trajnoj galeriji Crne Gore

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicta

Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. Ali ostanu i njihova
djela, koja śedoče o njihovoj snazi, često više nego skromni naslovi u kojima je tek zabilježeno da
je neko umro ili „preselio na bolji svijet“. Izuzetnih slikara što bi rekli moji Cetinjani, često śetimo
tek kada „pasa“ kada prođe. To pokazuje kakvi smo i koliko zaista držimo do svojih velikih,
svijetlih imena. Kada odu veliki ljudi iz svijeta likovne umjetnosti, ostane velika praznina. U
cetinjskom i crnogorskom kosmopolitskom iskustvu umjetnost je profesija, ali i mjera trajanja i
odgovornosti. Smrt slikara zato nije samo kraj duhovnog dodira s platnom, već početak njegovog
trajnog dodira s vremenom. Onoga časa kada ruka stane, slika počinje da živi samostalno. Tek
nakon odlaska počinjemo da gledamo pažljivije. Platna, koja smo mimoišli, odjednom traže pogled.
U njima prepoznajemo vrijeme koje je slikar nosio u sebi, prostor iz kojeg je crpio snagu i
unutrašnju disciplinu da ne podilazi, već da śedoči. Smrt slikara zato ne donosi kraj dijaloga.
Naprotiv. Ona ga otvara. Slika postaje mjesto susreta onih koji dolaze poslije, jedini jezik koji više
ne može biti prekinut. U tom jeziku nema objašnjenja, ali ima trajanja. Smrt u likovnoj umjetnosti
nikada je tačka u kojoj se djelo odvaja od autora i počinje da egzistira kao samostalna, zatvorena
cjelina. Kod Smaila-Smaja Karaila taj trenutak ne donosi dramatičan prekid, već gotovo asketsko
preuzimanje slike od strane vremena. Njegova platna ne nose patos oproštaja, niti potrebu za
završnom izjavom ona su već za života bila oblikovana kao prostori spremni da opstanu bez
prisustva ruke koja ih je stvorila. U tom smislu, Karailova djela funkcionišu kao memorijali
egzistencije, lišeni naracije, ali ispunjeni suštinom trajanja.

Smail-Smajo Karailo, bez obzira na nagrade, državna priznanja i profesorsko-pedagoški rad,
ostavlja i gorčinu onu što kao društvo za života nijesmo učinili više. Kod nas nažalost, mnogo toga
počiva na pojedincima i entuzijastima, a ne na institucijama. O Smaju su pisali vrsni istoričari
umjetnosti i majstori pera likovne i književne kritike Ljiljana Zeković, Marko Špadijer i brojni
drugi ali njegov život i stvaralaštvo teško da bi stali u okvire jednog teksta. On je uostalom, odavno,
još za života, prerastao mjeru likovnih kritika. Smail-Smajo Karailo pripadao je onoj rijetkoj vrsti
stvaralaca koji nijesu gradili samo opus, već su oblikovali etički prostor umjetnosti. Ova gorčina o
kojoj je riječ nije optužba, već uvid u stanje društva koje se prečesto oslanja na pojedince, a
prerijetko preuzima odgovornost kao zajednica. U takvom ambijentu umjetnik nerijetko ostaje
prepušten sopstvenoj snazi, strpljenju i unutrašnjoj etici, dok priznanja dolaze kasno ili nedovoljno
snažno. Upravo zato Karailov opus ne traži dodatna tumačenja ni sistematizacije on stoji kao cjelina
koja sśedoči o jednom vremenu, ali i o granicama tog vremena.

Rođen na Cetinju 15. decembra 1940. godine, Karailo je iz Prijestonice ponio ne samo pripadnost,
već i samu suštinu ośećaj mjere, dostojanstva i unutrašnje discipline. Cetinje je bilo njegovo trajno
ishodište polazna tačka, ali i završna sintagma njegovog stvaralačkog puta. U tom smislu, Karailo
je kroz likovnu prizmu živio na Cetinju on je bio cetinjski slikar u najdubljem, duhovnom značenju
te riječi. Cetinje je kroz svoju kulturnu istoriju dalo brojne likovne velikane, autore koji su
oblikovali vizuelni identitet Crne Gore i uspostavili njene estetske mjere. U toj plejadi imena, Smail
Smajo Karailo stoji prirodno i postojano ne kao izuzetak, već kao potvrda kontinuiteta. Njegovo
slikarstvo ne traži poređenja da bi se potvrdilo ono pripada toj liniji po likovnoj formi kojom
govori, po ozbiljnosti s kojom gradi sliku i po odgovornosti prema prostoru iz kojeg je poteklo. Za
razliku od mnogih koji su u velikim centrima tražili potvrdu, Karailo je svoju umjetničku snagu
crpio iz unutrašnje sintagme Cetinja. Upravo u tom kontrastu između ljepote Prijestonice i velikih

estetskih dometa njegovog opusa ogleda se njegova posebnost. Cetinje mu nije bilo ograničenje,
već mjera ne ivica, već centar iz kojeg se njegov likovni svijet širio prema univerzalnom.
Njegovo formalno obrazovanje započinje u Umjetničkoj školi u Sarajevu, a završava se na
Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Ljubice Sokić. Taj put između
Sarajeva, Beograda i Cetinja, je proces sazrijevanja u kojem se susretao s različitim estetikama, ali
nikada nije gubio spostveni unutrašnji balans. Iz škole Ljubice Sokić ponio je osjećaj za čistoću
forme, redukciju i misaonu kontrolu slike, ali je sve to preveo u lični, prepoznatljiv izraz.
Kao profesor na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a potom i na Fakultetu likovnih umjetnosti
Univerziteta Crne Gore na Cetinju, Karailo je ostvario možda i najdublju dimenziju svog
djelovanjapedagošku. Njegova predavanja bila su posebna svojevrsna transmisija znanja, ali i
postojani moralni i etički čin. Studente nije učio kako da budu uspješni, već kako da budu tačni
prema sebi, prema slici i prema svijetu koji ih okružuje. Govorio je malo, ali je svaka riječ onu ličnu
dimenziju po kojem su ga studenti prepoznavali ali i pamtili. U tom odnosu prema mladima,
jednako kao i u svom slikarstvu, ostao je dosljedan rijetkoj mjeri dostojanstva onoj u kojoj autoritet
ne dolazi iz pozicije moći, već iz ličnog primjera i povjerenja u istinu slike.

U likovnom smislu, njegov opus se opire lakim klasifikacijama. Karailova slika ne traži pažnju
agresijom boje niti spektaklom motiva. Naprotiv, ona se obraća, slojevitošću i unutrašnjom
napetošću. Njegov izraz se kreće između figurativnog i apstraktnog, ali nikada ne gubi dodir sa
stvarnošću. To je slikarstvo meditacije, u kojem se prostor ne prikazuje, već promišlja, a figura se
ne opisuje, već naslućuje. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima odnos prema prostoru Crne
Gore. Krš, kamen, svjetlost i ogoljeni pejzaž kod Karaila su svojevrsni prikazi egzistencijalne
kategorije. U tom smislu, njegovo slikarstvo stoji blisko onoj dubokoj ali probljeskujućoj misli Pol
Sezana koji je govorio da se umjetnost ne sastoji u kopiranju prirode, već u njenom promišljanju i
prevođenju u unutrašnji red. Karailo upravo taj red gradi strpljivo, bez žurbe i bez potrebe da
objašnjavanjem. Karailovo stvaralaštvo može se čitati kao dug proces unutrašnje selekcije, u kojem
se slika oslobađa viška da bi došla do svoje nužnosti. Njegov odnos prema formi nije bio estetska
igra, već etička odluka ništa na platnu ne postoji bez opravdanja. Boja kod njega nije efekat, već
stanje linija nije opis, već granica magije. U tim slikama nema potrebe za narativom, jer se značenje
ne gradi pričom, već odnosima. Prostor se ne širi ka spolja, već se sabija ka unutra, stvarajući
napetost koja sliku drži u ravnoteži između vidljivog i naslućenog. Upravo zato Karailov opus ne
pripada trenutku, već trajanju.

Karailov značaj za savremenu crnogorsku umjetnost ne iscrpljuje se u njegovom opusu. Bio je
jedan od onih rijetkih likovnih i intelektualnih stubova koji su trajali kroz više decenija bez prekida,
sa unutrašnjim kontinuitetom koji se ne da lako poljuljati. Njegovo prisustvo na Fakultetu likovnih
umjetnosti na Cetinju značilo je stabilnost, mjeru i vrijednosni oslonac u vremenu u kojem su se
mijenjale paradigme, ali ne uvijek i kriterijumi. U etičkom smislu, Smail Smajo Karailo nije pravio
razliku između života i rada. Njegova skromnost nije bila poza, već stanje duha njegova
posvećenost bila je istrajna i duboko autentična. U tome leži njegova trajna vrijednost u
dosljednosti, u odbijanju improvizacije i u nepokolebljivoj vjernosti slici kao moralnoj obavezi.
Danas, kada ga više nema među nama, ostaje njegova slika. Ali ostaje i nešto možda još važnije
ostaje način. Cetinje, a s njim i Crna Gora, izgubili su jednog od svojih nenametljivih čuvara, ali su
dobili trajni znak da se kultura ne gradi samo djelima, već i karakterom. Smail-Smajo Karailo ostaje
tamo đe istinski umjetnici uvijek ostaju u prostoru između slike i savjesti, između tame i svjetlosti.
Njegova sjenka danas počiva tamo đe počivaju mnogi velikani Prijestonice. I dok ovo pišem, ne
mogu da se ne zapitam hoće li Cetinje, a potom i Crna Gora, znati da to prepoznaju na vrijeme.
Hoćemo li znati da njegovo stvaralaštvo ne „obilježimo“, nego da ga stvarno razumijemo? Jer na
kraju, sve ostaje na nama. A ta misao ne uliva naročitu nadu, znajući koliko je naša kultura śećanja

često površna, kratkog daha i brza u zaboravu. Smrt za umjetnika, međutim, nikada nije kraj. Ona je
samo trenutak kada prestaje da se brani od vremena. Ako je bio istinit, vrijeme mu tada više ne
može ništa. Ako nije ni život mu nije pomogao. Zato Cetinje ostaje ne kao mjesto śećanja, već kao
prostor u kojem se takva istina prepoznaje i traje, kao dio crnogorskog duhovnog i kulturnog
iskustva. Smail-Smajo Karailo nastavlja da traje kroz svoje djelo, koje ostaje kao svjedočanstvo
jedne dosljedne, etički utemeljene umjetničke prakse. U tom smislu, njegovo prisustvo nije
završeno, već preneseno u prostor trajanja slike i njegovog voljenog Cetinja.
Iz bogate biografije Smaila-Smaja Karaila izdvajam:

Karailo, Smail Smajo, slikar (Cetinje, 15. XII 1940). Završio je Umjetničku školu u Sarajevu i ALU
u Beogradu, u klasi prof. Lj. Sokić. Bio je prof. na NF u Nikšiću i na → Fakultetu likovnih
umjetnosti Univerziteta Crne Gore na Cetinju. Slikar neoromantičarske orijentacije. Prepoznat je po
likovnoj dosljednosti, analitičkom pristupu u definisanju svakog detalja na slici i harmoničnim
odnosima crvene, žute, zelene i sive, kojima stvara jedinstvene cjeline u kojima dominira jedna
boja. Poštujući osnovna načela klasičnog slikarstva – kompozicijske principe, euklidovsku
perspektivu, magiju svjetlosnih senzacija, modelaciju forme, opredjeljuje se za neodivizionističku
tehniku slikanja – valersko toniranje čistih boja. Navedenim osobenostima formalnog sloja slike
postiže optičke iluzije, koje njegovom slikarstvu daju jednu sanjarsku, bajkovitu dimenziju
magičnog realizma i metafizičkog slikarstva. Svjetlost kao važan, ako ne i primaran plastički
element, fluidno se rasipa prostorom, obavija i umekšava oblike, stvarajući jedinstveni vizuelno-
likovni korpus. Motivski se opredijelio za figuralne kompozicije – nadrealne vizije (Narandžasta
bašta, Plaža u mom vrtu, Vladičina bašta, 1970), pejzaže satkane od svjetlosti i boja (Pejzaž, 1983;
Bare, 1996; Duklja) i mrtve prirode (Polica, 1980–1990). Slikama S. Karaila provijava nostalgična
nota, koja animira njegovo sjenovito sjećanje na djetinjstvo. Na njima otkriva skrivenu ljepotu
prirode i tajne svijeta koje se kriju iza vizuelnog privida. Prošlost kao emotivna okosnica i
sadašnjost koja se više naslućuje nego percepira oblikuju njegovo djelo koje, u širem kontekstu,
pripada lirskom, fantastičnom slikarstvu. Samostalne izložbe: Galerija Grafičkog kolektiva,
Beograd (1967, 1972); Moderna galerija, Titograd (1971); Gradska galerija, Ulcinj (1971); → Plavi
dvorac, Cetinje (1971), Galerija „Al”, Podgorica (1998). Značajne kolektivne izložbe: Cetinjski
likovni salon (1965, 1975, 1978, 1979, 1980, 1991); IV Beogradsko trijenale jugoslovenske likovne
umjetnosti, Beograd (1970); „Savremena crnogorska umjetnost”, Rim, Bari; Haselt, Šarlroa, Turne
(Belgija); Pariz; Zagreb (1972–1973); SLUJ, Sarajevo (1975); Skoplje (1981); „Umjetnost na tlu
Crne Gore od praistorije do danas”, Moskva (1981); „160 djela iz Umjetničkog muzeja Crne Gore”,
Beograd (1986/87); „Savremeni cetinjski slikari”, Kostroma (Rusija, 1995) i dr. Od 1965. učestvuje
na izložbama ULUS-a, a od 1981. ULUCG-a. Nagrade: Nagrada za mlade Cetinjskog likovnog
salona „13. novembar”, Cetinje (1965); Velika nagrada ALU iz Fonda Rista i Bete Vukanović,
Beograd (1967); Nagrada Oktobarskog salona, Beograd (1974); Nagrada Cetinjskog likovnog
salona „13. novembar”, Cetinje (1980); Trinaestojulska nagrada (1986). Odlukom Vlade Crne Gore,
dobio je status istaknutog kulturnog stvaraoca (2012). Njegovo ime uvršteno je u antologijske
preglede jugoslovenske umjetnosti XX v. (M. Protić, „Slikarstvo XX v.”, Umetnost na tlu
Jugoslavije, 1982). (Preuzeti podaci sa CANU).