Redakcija 
O društvima koja sazrijevaju tek kada nauče da čuju
Prikaz vodiča „Nema više ćutanja – Ponovo ja“
Postoje tekstovi koji nastaju iz potrebe da se objasni svijet i postoje oni, mnogo rjeđi i mnogo važniji, koji nastaju iz potrebe da se svijet konačno zaustavi pred sopstvenim ogledalom i zapita šta je postao i šta još može biti.
Vodič „Nema više ćutanja – Ponovo ja“ pripada toj drugoj vrsti jer on ne govori samo o nasilju kao društvenoj pojavi, niti pokušava da ga zatvori u pravne ili sociološke definicije, nego ga vraća tamo gdje ono zaista postoji – u prostor između straha i odluke, između ćutanja koje razara i riječi koja ponovo uspostavlja čovjeka.
U tom smislu ovaj vodič nije tekst o slabosti, nego tekst o dostojanstvu; nije tekst o tragediji, nego tekst o onom tihom, ali presudnom trenutku u kojem čovjek prestaje da prihvata ono što mu je predstavljeno kao sudbina i počinje da prepoznaje da je život bez straha njegovo prirodno pravo.
Njegova snaga ne leži u tome što imenuje nasilje, nego u tome što imenuje trenutak u kojem žena prestaje da vjeruje da mora da ga trpi, a upravo u tom trenutku počinje da se mijenja ne samo njen život, nego i društvo koje je godinama učilo da je tišina oblik stabilnosti, a ne oblik nestajanja, jer žena koja govori više nije ona koja se brani, ona je ona koja stoji, a upravo ta promjena položaja, od odbrane ka postojanju, predstavlja jednu od najvažnijih civilizacijskih prekretnica savremenog društva.
Najveća opasnost nasilja nikada nije bila u sili, nego u prostoru koji nasilju omogućava da traje bez imena, bez reakcije i bez odgovornosti. Zato jedna od ključnih ideja ovog vodiča ostaje podsjećanje da ćutanje nikada nije neutralno stanje, nego uvijek odluka, čak i onda kada djeluje kao nemoć, jer ćutanje je prostor u kojem se tuđa bol pretvara u tuđu sudbinu, prostor u kojem se odgovornost razrjeđuje dok ne nestane i zato svako „nije moja stvar“ postaje nečiji život koji je mogao biti drugačiji.
U tom smislu ovaj vodič ne govori samo ženama koje su prošle kroz nasilje, nego govori institucijama, porodicama, zajednicama i svakom društvu koje želi da vjeruje da je pravedno, podsjećajući da pravda nikada ne počinje u proceduri, nego u spremnosti da se čovjek vidi prije papira i prije forme, jer društva ne propadaju kada izgube snagu, nego kada izgube sposobnost da osjete tuđu bol kao sopstvenu odgovornost.
Ovaj tekst ne može se razumjeti ako se posmatra kao izdvojena publikacija, jer on predstavlja kontinuitet jednog dugog društvenog rada koji ne počinje objavljivanjem knjige i ne završava njenom promocijom, nego traje u prostoru stvarnog života i stvarne odgovornosti prema čovjeku. Od 2017. godine, kroz volonterski rad, a zatim i kroz institucionalno djelovanje, Marija S. Dedović razvija pristup u kojem pravo nikada nije samo skup normi, nego moralna obaveza društva prema čovjeku i upravo iz tog pristupa nastaje rad kroz Asocijaciju pravnika AEPA i Pravničku akademiju Srbije, u okviru kojih borba protiv nasilja nije postavljena kao tema ili projekat, nego kao trajno društveno opredjeljenje. AEPA u tom kontekstu postaje prostor u kojem pravo pokušava da zadrži ljudsko lice, prostor u kojem prevencija nasilja, podrška žrtvama i društvena edukacija nisu paralelni procesi, nego dijelovi istog sistema vrijednosti, zbog čega ne čudi da je upravo ova organizacija predlagač nacionalne platforme „Čuvam te“ za prevenciju vršnjačkog nasilja u okviru Četvrtog akcionog plana Vlade Republike Srbije, čime se ideja zaštite dostojanstva prenosi iz ličnog iskustva u okvir javnih politika i društvene strategije.
U tom kontinuitetu nastaju i vodiči koji predstavljaju razvoj jedne ideje kroz vrijeme i kroz društvenu savjest. „Svet bez nasilja“ (2025) otvara pitanje nasilja u najranijem društvenom prostoru, podsjećajući da društvo koje ne nauči djecu da komuniciraju bez nasilja unaprijed pristaje na nasilje u svim njegovim kasnijim oblicima. „Nema više ćutanja – Ponovo ja“ (2025) pomjera fokus na ženu kao biće koje ima pravo na identitet, glas i dostojanstvo, ali još važnije – kao biće koje ima kapacitet da taj identitet ponovo izgradi. „Amanet dijalogu“ (2026) širi tu ideju na društvo u cjelini, podsjećajući da nijedno društvo ne može opstati bez kulture dijaloga i nenasilne komunikacije. Autor ovog teksta imao je priliku da uzme učešće u tom putu i da svjedoči njegovom razvoju.
Specifičnu dimenziju ovom radu daje i način na koji autorka pristupa savremenim metodama rada sa ljudima, jer njen pristup ne ostaje samo u okvirima prava i institucionalne zaštite, nego uključuje i savremene alate ličnog razvoja i osnaživanja, poput kočing metodologije i NLP pristupa, kroz koje se žena ne posmatra samo kao osoba kojoj je potrebna zaštita, nego kao osoba koja posjeduje unutrašnje resurse da izgradi novi identitet i novi životni prostor.
Posebnu dubinu ovom radu daje i lični identitetski sloj autorke, jer Marija S. Dedović porijeklom potiče iz Andrijevice u Crnoj Gori, prostora u kojem riječ nikada nije bila samo sredstvo komunikacije, nego izraz lične i porodične časti i upravo u toj vrsti kulturnog nasljeđa može se prepoznati njena potreba da pravo nikada ne posmatra kao administrativni alat, nego kao moralnu obavezu prema čovjeku.
Najveća snaga ovog vodiča nije u informacijama koje nudi, nego u onome što vraća – vraća osjećaj da žena nije sama, da postoji put, da postoji izlaz, da postoji život poslije straha, te upravo u tome leži njegova univerzalnost jer on ne pripada samo jednom društvu, nego svakom prostoru u kojem postoji žena koja vjeruje da mora da ćuti.
Na kraju ostaje pitanje koje ovaj vodič postavlja svakom društvu – kakvo smo društvo ako ne znamo da čujemo, jer društvo se nikada nije mjerilo zakonima koje napiše, nego životima koje zaštiti, a svaka žena koja prestane da ćuti nikada nije samo jedna žena, nego početak jedne nove društvene svijesti.
🎥 Video spot „Nema više ćutanja – Ponovo ja“
👉 https://www.youtube.com/watch?v=pzrsqhy2S3s
📖 Pristup vodiču „Nema više ćutanja – Ponovo ja“
👉 https://aepa.org.rs/nema-vise-cutanja-ponovo-ja/
Autor teksta
Dr Dženis Šaćirović
