Redakcija Redakcija časopisa i portala Avlija će u nekoliko nastavaka objaviti djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović
UVOD
Već 50 godina Europska unija je geopolitička regija čije se jedinstvo i projekat u nanovije vrijeme temelje na obuhvatanju država do Bjelorusije, Ukrajine i Moldavije, te država Zapadnog Balkana, kao geopolitičkim otokom u okruženju onih država koje se približavaju ili su već i one ušle u europske i euroatlantske integracije. Europska integracija država, može se uvjetno definirati u četiri aspekta i to kao države koje su već članice Europske unije, države koje opstruiraju biti njen integralni dio, države u tranziciji prema EU i NATO-u i države van integracija.
Značaj Europske unije u međunarodnoj zajednici ima, pored mnogih drugih budućih društvenopolitičkih vrijednosti, i visoke ekonomske standardne opcije na nivou cijele Unije, s obzirom da Europa ima ekonomske potencijale veće od mnogih drugih privrednih makroregija i standarda u svijetu. Osim toga, Europa ima i veliki broj stanovnika, što će biti novi izazov opravdanosti nastanka Unije i afirmaciji njene političke i ekonomske moći. Države van Europske unije imaju mnogo manje moći u ovom domenu zbog zatvaranja u svojim hermetičkim granicama i različitostima svojih državno-političkih sistema i uskih interesa. U ovom političko-ekonomskom diskursu potvrđuje se i motivacija geneze Europske unije kao nužnog i jakog saveza država.
U Europskoj uniji postoji jedinstvo u svim strukturama društva, dakle jedinstvo različitosti, i jedinstvo ciljeva od općeg značaja – političkog, ekonomskog, vojnog i obrazovnokulturnog. Članice Europske unije nemaju svoje vojske, već Europska unija stvara sigurnosne i odbrambene snage te svoju zajedničku vanjsku i unutarnju sigurnosnu politiku. Generalno, Europska unija predstavlja važan faktor globalne moći u svjetskom poretku, a prvenstveno miru i stabilnosti u međunarodnim odnosima.
Tokom minulog pola stoljeća Europska unija aktivno je podsticala integriranje novih članica. Rezultat tih inicijativa je da je današnja Europska unija, sa 28 članica i gotovo 500 miliona stanovnika, jača i utjecajnija nego prvobitna Europska ekonomska zajednica sa svojih šest članica država i manje od 200 miliona stanovnika. Porast članstva u Uniji rezultat je njene autoritarne uloge i funkcije u tekućim međunarodnim odnosima i perspektivama za bolju budućnost svih naroda u okviru jedinstvene europske zajednice.
Proširenja Europske unije iz 2004. i 2007. godine na države Centralne i Istočne Europe, kao i Mediterana, afirmirala su se već na početku, jer se istodobno širilo i područje mira i demokracije na često nemirnom kontinentu, ojačana je europska ekonomija i njeno jedinstveno tržište, pa je danas Europska unija najperspektivnija svjetska ekonomska zona. Članice Europske unije koje čine Europski savjet saglasne su da će se i u buduće proširenje odnositi ne samo na europske zemlje već i na one koje svojim geopolitičkim pozicijama pripadaju i drugim kontinentima ili su istodobno na razmeđu dvaju kontinenata, kao što je Turska. One, naravno, mogu postati članice ako ispune potrebne kriterije koje je Europska unija promovirala kao uvjet za prijem u članstvo.
Teritorijalno, Republika Turska se jednim relevantnim dijelom prostire i na europskom kontinentu, u oblasti Trakije i Jedrena, čime se i danas afirmira i kao zemlja s pravom ulaska u Europsku uniju. No, kako po pitanju ulaska u Europsku uniju ova država ima sve više protivnika među utjecajnim državama članicama, turska Vlada je usvojila multilateralni pristup vanjskoj politici koji je rezultirao dinamičnim ekonomskim i diplomatskim mjerama prema nizu zemalja u Aziji, Africi, Latinskoj Americi i balkanskoj regiji.
U ovoj knjizi analizirani su efekti i posljedice proaktivne ekonomske i diplomatske inicijative Turske u regiji, koja sebe nastoji osigurati kao sutrašnju članicu Europske unije. U tom smislu, ukoliko se turska Vlada više koncentrira na rješavanje svojih unutarnjih problema i nastavi svoju proaktivnu politiku kako na Zapadnom Balkanu tako i u drugim područjima, Turska bi mogla postati ne samo regionalna već i svjetska sila. Njeni ekonomsko-politički standardi i razlozi motivirani su mnogim izazovima u okviru svjetske zajednice naroda i međunarodnim odnosima u kojima ona ima i ključnu ulogu. Zato se znanstvena analiza ovog problema danas smatra osobito značajnom kako na regionalnom tako i na međunarodnom planu, sa akcentima na političke međunarodne odnose i mirovne inicijative te i na ekonomske perspektive. S tog aspekta, ovaj znanstveni rad ima i širu ulogu u percepciji problema koji je njegova tema, zatim u panorami shvatanja i znanja uloge Europske unije u globalnoj projekciji budućeg svijeta. Također, ovaj rad može biti i motivacija europskim inicijativama za mnoge projekte od općeg interesa. Dakle, ova tema je izazovna i sa znanstvenog i sa ekonomsko-političkog aspekta, što će, naravno, biti i materijalni doprinos sagledavanju problema ulaska Turske u europsku zajednicu naroda i njene uloge u pijemontu između Europe i Azije, čak do onih udaljenih centralnoazijskih prostora koji obuhvataju bogate energetske resurse kaspijskog bazena od Kavkaza do Pamira.
U ovom širem znanstvenom kontekstu privlačna je i povijesna panorama turske nacije i stvaranja njene države još iz vremena kada je ona bila vitalna plemenska stepska zajednica. Paralelno sa ovim nameće se izazov retrospektivne analize formiranja, uspona, političkih i ekonomskih padova, a zatim i reinkarnacija današnje Turske i njene ekonomske moći. Ova prolegomena biće i pokazatelj koliko je jedna civilizacija u svojoj dugoj imperijalnoj i komonveltskoj povijesti doprinijela i svojem nacionalnom korpusu i Europi i Aziji čiji je ona bila politički i ekonomski subjekat, a uz ovo i najveća vojna sila tokom nekoliko stotina godina. Iz ovoga se može eksponirati pitanje, koliko je ovaj veliki multinacionalni komonvelt bio značajan sa povijesnog gledišta i šta je sve ostalo iza njega prvenstveno Europi, ali i svijetu. Analizom u okviru neke druge tematske oblasti, mogao bi se apostrofirati zbir svega onoga što je ostalo iza ove velike civilizacije, iz mnogih oblasti života, kao što su jedna neeuropska i vrlo fleksibilna staroazijska kultura sa elementima persijskog, kineskog i mongolskog iskustva i nasljeđa, zatim i velika radna kultura koja je bila iznad primitivnog načina privređivanja, primjera radi trgovina, zanati i poljoprivreda, a također i inovacije u tehnici i taktici ratovanja, i na kraju svega njeno jezičko nasljeđe koje se inkorporilalo u europske jezičke sisteme prelijevajući se iz aglutinacije u fleksiju.
Bogatstvo koje je ostalo od osmanlijske civilizacije je i danas koherentan kulturološki kapital u Europi. Zato je stara Europa imala koristi od miješanja sa jednom višom civilizacijom, prevazišla tu civilizaciju i otvorila puteve za jednu novu i drugačiju perspektivu, a to je otvaranje širokih vrata Turskoj za ulazak u Europsku uniju sa svojim ekonomskim kapitalom, perspektivama i putevima za najvišu saradnju Zapada sa Istokom. Turska je, dakle, potrebna susjednoj Europi, ne samo njen Zlatni rog sa Bosforom već i putevi kojima se nafta i plin prevode iz Centralne Azije u europske industrujske centre. Uz ovo, preko Turske ide i transfer drugih ekonomija, pa čak i strateških i geopolitičkih. Ovo i s razloga što nekadašnji ”bolesnik sa Bosfora” ima perspektivu da postane svjetska ekonomska sila sa vodećom ulogom u zajednici naroda.
Turska je u svojoj povijesti imala visoke uspone, ali i padove, kako u vojničkom tako i u političko-ekonomskom smislu. Povijesni uspon turske nacije datira još od 1071. godne od začetnika buduće svjetske sile – Osmanskog carstva i njegovih kreatora Arslana (”Lava”) i Osmana, pa sve do Sulejmana Veličanstvenog i njegove opsade Beča. Turci Osmanlije proširivali su svoje Carstvo na teritorijama tri kontinenta: u Europi do Krakova u Poljskoj, Zlatnog Praga u Češkoj, do Istočnih Alpa; do Magreba u Sjevernoj Afrci; do Jemena i Saudijske Arabije na azijskom jugu, te do granica Pakistana na istoku, kao i do sjevernih granica turkofonskih zemalja Centralne Azije i kavkaskog regiona. Bila je to najveća geopolitička svjetska imperija, sve do druge opsade Beča i od Karlovačkog mira 1698. godine. Nakon toga počinje osipanje velike osmanlijske carevine, sve do 1918. i završetka Prvog svjetskog rata, a zatim će 1923. godine inspiratori Mladoturske revolucije, na čelu sa Mustafom Kemalom Ataturkom (”Ocem Turske”//”Sivim vukon”//”Stepskim vukom”) svojim strateškim vojničkim i političkim genijem spasti Tursku od potpunog brisanja sa zemljopisne karte. Poslije niza uzastopnih pobjeda, ukinuvši kalifat, proglašena je Republika Turska, uspostavljen stranački politički sistem po ugledu na zapadnoeuropske zemlje onoga vremena i izvršena najveća kulturna i politička revolucija, transformišući tursko feudalno društvo u moderno i po europskim uzorima, analogno onoj koju je u Rusiji izvršio Petar Veliki. Rezultati ove revolucije osmišljeni su u tzv. ”šest strijela”, a to su: laicizam, republikanstvo, etatatizam, nacionalizam, narodnjaštvo, revolucionarizam – kao politički stubovi kemalističke Turske. Ovim reformama Republika Turska se približila Europi i geopolitički i kulturno preuzimajući od Europe sve one vrijednosti koje će je determinirati kao euroazijsku zemlju, osobito sa vojnostrateškog i ekonomskog aspekta. Dakle, povijesna poenta, obuhvaćena opservacijom u ovom radu, promovira tursku društvenu evoluciju kao dijalektičke procese u etničkom stablu od udruženih stepskih plemena do jednog modernog europskog društva i države sekularističkog tipa.
Od vremena kemalističke revolucije i europeizacije Turske, ova država je postepeno vraćala svoj nekadašnji ekonomsko-politički ugled, ali sada po uzoru na zapadne političke vrijednosti, i naravno u bliskim odnosima sa zapadnim ustavnim sistemima i demokracijama, i sa savezima ne sa azijskim feudalnim monarhijama već sa europskim političkim, prvenstveno ustavnim standardima.
Europska politička kronologija Republike Turske približavala ju je Europi, što je danas jedna vrlo važna kategorija kao uvjet za približavanje Europskoj uniji i za punopravno članstvo u Uniji. I u ovom političko-strateškom, ekonomskom i pijemontskom kontekstu ona je i prirodni član europske zajednice naroda, europska perspektiva za dalja proširenja prema Istoku, prvenstveno onom definiranom kao Bliski istok koji je interesna sfera Europe.
U politici i znanosti problem dalje europeizacije Turske Republike je vrlo izazovan, s obzirom na njene visoke ekonomske standarde i inicijative koji su od osobitog značaja i za budućnost Europe i za svjetski mirovni proces koji se temelji i na sigurnosnoj poziciji euroazijskog mosta, crnomorskog regiona, bosforskog kanala, bliskoistočnog čvora. Ovdje se prelamaju geopolitički interesi tzv. Velikih sila, pa je zato značajno da ova euroazijska regija ne postane nekakvo novo ratno žarište već da turska država i njene političke strukture preuzmu na sebe mudre obaveze za uspostavljanje tolerantih političkih odnosa i za saradnju na bazi poštovanja ljudskih prava i ne samo u kontekstu protoka nafte i plina već i na osnovi zajedničkih napora za protok pozitivnih ideja u svjetskim razmjerama. Turska je već osmislila svoju buduću perspektivu, da se afirmira i kao buduća ekonomska sila u svijetu i da svojom ulogom bude podrška onim zemljama koje su u ekonomskoj stagnaciji ili razvoju.
U tekućem vremenskom trendu u Turskoj se eksponiraju ideje o ”Bosforu II”, bliže rečeno o izgradnji alternativnog kanala od Crnog mora do Mramornog mora, zapadno od ”starog” Bosfora. Ovim projektom europski dio Istanbula postaće urbani otok. Predviđa se da kanal bude dugačak 45 km, širok 150 m, a dubok 25 m. Kroz njega će moći da plove i najveći brodovi i tankeri sa naftom i drugim energentima smjerovima Crno more – Mediteran i obrnuto. Ovim vodnim putem smanjiće se frekvencija pohoda ”starim” Bosforom i povećati međunarodni trgovinski promet i njegova multireginalna potreba i ekonomska strategija. Proračunato je da izgradnja ovoga projekta neće biti neizvodljiv problem za sve moćniju Tursku i njenu ekonomsku moć, a pretpostavlja se da će projekat biti realiziran do 2023. godine. U funkciji je i slogan ”Istanbul se mora spasti, to nema cijenu”, jer je u novije vrijeme ”stari” Bosfor opterećen, čak i više nego Suecki kanal.
Prema analitičkim procjenama MMF-a (Međunarodnog monetarnog fonda), Turska je 2012. godine već bila u agendi kao šesta europska ekonomija, čak uzimajući u obzir i rusku ekonomiju. Također, prema izvještaju novinarke Al Jazeere Melis Kobal, visoki zvaničnici MMF-a u Washingtonu, govoreći o ekonomskom stanju u svijetu, apostrofiraju da Turska okončava svoj vanjski dug ovoj asocijaciji (MMF-u), te da je i sama postala davalac kredita.
Po ocjenama OECD-a, ekonomija Turske će nastaviti svoj uspon i već šezdesetih godina ovoga stoljeća ona će se sa sadašnjeg šesnaestog mjesta eksponirati na sedmo mjesto svjetskih ekonomija. U ovom diskursu, predsjednik Republike Abdulah Gul je izjavio da će 2050. godine ekonomija ove zemlje biti najveća u Europi. Ujedno, indikativna je i izjava Muharema Yilmaza, predsjednika Turske asocijacije industrijalaca i poduzetnika (TUSIAD), da bi turska ekonomija u toku 2013. godine mogla zabilježiti rast od 4,3 posto, dok, također po njegovom mišljenju, globalna perspektiva govori da bi taj prirast mogao iznositi i do 6,1 posto. Turska, dakle, daje signale Europoskoj uniji da već sada nema ekonomskih problema, za razliku od mnogih drugih.
Znanstvena elaboracija ove teme pruža niz inovacija u oblasti međunarodnih odnosa i novih inicijativa za njihovo rješavanje na svjetskom nivou, što je svakako i tendencija Europske unije i pokreta za neophodno jedinstvo ideja i ekonomske nadgradnje na planeti Zemlji. Dakle, i sa ovog aspekta bio je opravdan znanstveni pristup ovoj temi, koja može biti inicijativa za dalje studije u kontekstu problema Blisog istoka, smirivanja i nestanka konflikata u ovom regionu, a u ovoj perspektivi i približavanje Centralne Azije i Europe putevima nafte, kao nekada putevima svile. I ne samo do Atlantika već i do američkog kontinenta i širećeg globalizma.
Osobiti doprinos ovoj znanstvenoj materiji i njenoj temi je inicijativa za ”primjenu” razuma u rješavanju svih tekućih i mogućih problema, ne samo putevima koji vode preko Bosfora već i svim drugim – prema sjeveru, zapadu, Pacifiku…
Naravno, treba rješavati prioritetne akutne probleme u diskutabilnom regionu, zajedno sa Turskom, a to se najbolje može postići kada Turska postane punopravni član Europske unije. Dakle, ovi, i mnogi drugi političko-ekonomski problemi, mogu se uspješno realizovati u zajednici sa članicom čija će se uloga potvrđivati u daljoj europskoj perspektivi.
U izradi ovog znanstveno-istraživačkog rada uglavnom korišćene metode su analitičko–sintetička koja nam je kao metodološki postupak omogućila uočavanje, otkrivanje i izučavanje znanstvene istine, te izdvajanje političko-ekonomskih pojava, procesa i odnosa u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njeni dijelovi uzajamno povezani, kao i komparativna metoda kojom smo naporedno uspostavljali nove zaključke i obogaćivali sadržaj rada.
Također, u ovom znanstvenom radu korišćene su i sljedeće metode:
– induktivna i deduktivna metoda kojima smo sistematski i dosljedno potvrđivali induktivno-deduktivna znanstvena zaključivanja;
– metoda generalizacije i specijalizacije kojima smo od pojedinačnih opažanja izvodili uopćene zaključke, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti i misaonoj korelaciji, dolazeći pri tom od općeg ili pojedinačnog pojma do novog, adekvatnijeg po opsjegu i bogatijeg po sadržaju;
– postupcima metode dokazivanja i opovrgavanja dokazivali smo najsloženije teorijske političko-ekonomske fenomene, čiji su bitni elementi: teza (stav koji treba dokazati), načela (logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja); argumenti (činjenice, stavovi, sudovi, bez obzira radi li se o pojedinačnim ili općim); i demonstracija (uspostavljanje logičke veze izmedu argumenata i teza, na temelju odgovarajućih načela); dok smo metodom opovrgavanja oponirali neki politički odnosno ekonomski neprincipijelan stav, pa se umjesto usvajanja nerealne teze, ona odbacivala djelimično ili u cjelosti;
– metoda deskripcije primjenjivana je kao postupak opisivanja činjenica, procesa i događaja u društvu i politici;
– statistička metoda, kojom smo numerički apostrofirali neka značajna društveno-povijesna prelamanja u odnosima Europe i Euroazijskog Balkana;
– dijalektička metoda, primijenjena u ovom radu, utemeljena je na najopćijim zakonima kretanja i razvitka društvenih odnosa koji su predmet ove znanstvene radnje, kao i na principima dijalektičkog materijalizma;
– povijesna metoda utemeljena je na studioznom razmatranju dokumenata i materijala za egzaktno izučavanje onoga što se u prošlosti dogodilo i kako i zašto se to tako događalo;
– genetička metoda primijenjena je u razmatranju nekih političko-ekonomskih pojava i tokova njihovog razvoja;
– aksiomatska metoda primjenjivana je na sve ono što je sfera prepoznatljivih istina i aksioma u procesima razvitka turskog odnosno europskog društva u povijesnoj dijahroniji;
– empirijska metoda bazirana je na povijesno-ekonomskom iskustvu radi otkrivanja i objašnjavanja nekih relevantnih pojava, sudova i zaključaka iz diskursa ove velike znanstvene teme;
– metoda promatranja usmjeravana je, planski i organizirano, na otkrivanje novih činjenica i provjeravanje ranijih znanstvenih hipoteza;
– Delfi metoda temeljena je na logici i korišćenju priznatih i afirmiranih mišljenja uglednih eksperata, koja su potvrđivala naše znanstvene sudove i zaključke.
Svakako, kroz analitički pristup svih dostupnih podataka, nastojali smo odrediti relevantne činjenice o europskom integracijskom procesu, a nakon toga utvrditi u kojem bi se smjeru one mogle dalje razvijati, te s kojim reperkusijama za Europsku uniju i Tursku.
U kontekstu postavljanja znanstvene hipoteze, smatramo da u predviđanju budućih događaja nikada ne možemo tvrditi nešto sa sigurnošću. Možemo samo nešto ocijeniti više ili manje vjerovatnim, na temelju dosadašnjih događaja koji imaju određenu tendenciju. U ovom diskursu, Turskoj je ponuđen status pridružene članice, međutim, ona pledira samo punopravnom članstvu, za šta Europska unija u sadašnjim uvjetima nije spremna. Ipak, zemlje utemeljivači Europske unije uvjerene su da je za definiranje zajedničkih interesa i zajedničke perspektive između Europe i Turske krucijalno nadići ”kulturu” mržnje i nepovjerenja, kaže se u članku europskog informativnog portala EUobserver.
