Redakcija časopisa i portala Avlija će u nekoliko nastavaka objaviti djelove iz knjige ”Ekonomski rast Turske – izazovi za integraciju u EU” dr Suade A. Džogović

1.    Europske integracije – od ideje do stvarnosti

1.1.     Evolucija ideje europske integracije

Evropska unija[1] kao nadnacionalna zajednica europskih država nastala je kao rezultat procesa saradnje i integracije 50-ih godina XX stoljeća. Ona nije ni država ni međunarodna organizacija poput Ujedinjenih nacija ili Savjeta Evrope već predstavlja sui generis tvorevinu. Ova supranacionalana tvorevina ima vlastiti izvor prihoda i sudsku vlast, te niz nadnacionalnih institucija sa ovlašćenjima da donose odluke o pitanjima od zajedničkog interesa na nivou EU. Danas je čini 28 zemalja članica i ima više od 500 miliona stanovnika. Lisabonskim ugovorom EU dobija pravni subjektivitet, pa može zaključivati međunarodne sporazume i priključivati se međunarodnim organizacijama. EU ima svoju plavu zastavu sa 12 zlatnih zvjezdica, Betovenovu himnu ”Odu radosti”, valutu euro i slogan ”Ujedinjeni u različitosti”.

Nadležnosti EU se dijele na isključive nadležnosti (npr. oblast monetarne politike, carinske unije, konkurencije), zajedničke nadležnosti sa državama članicama (npr. unutarnje tržište; ekonomska, društvena i regionalna kohezija, okoliš, zaštita potrošača, transport, energija, sloboda, sigurnost i pravda) i nadležnost podrške (npr. zdravlje ljudi, industrija, obrazovanje, turizam). Ustavni princip Europske unije je princip supsidijarnosti,[2] što znači da EU ne preduzima radnje, izuzev u oblastima svojih isključivih nadležnosti, osim ako su one djelotvornije od radnji preduzetih na nivou države članice, regije ili lokalne samouprave.

Živjeći dugo u filozofskim krugovima, ideja europske integracije stara je koliko i ideja o Europi, samo što je u ranijim periodima povijesti značila osvajanje Europe, odnosno jedinstvo europskih država kroz njihovo potčinjavanje i upotrebu vojne sile. Takvi primjeri postoje od Aleksandra Makedonskog, Napoleona, sve do Hitlera. U slučaju EU nije riječ o takvoj vrsti integriranja, već o prosvjetiteljskim idejama koje su se pojavile u Europi u srednjem vijeku. Naime, od XV i XVI stoljeća, od francuskog kralja Anrija IV, preko Kanta, pojavljuju se novi pristupi integriranja europskih država, koji su podrazumijevali prestanak ratova na europskom tlu. U ovom periodu Amerika, Japan i Kina nisu uključeni u europske odnose, tako da okosnicu međunarodnih odnosa čini Europa, u kojoj bjesne ratovi, što nužno ometa njen ekonomski razvoj. Za prevazilaženje ovog problema kreiraju se različiti planovi za trajni mir. Prvi takav plan napravio je savjetnik francuskog kralja Anrija IV – grof Sili, a plan je podrazumijevao Savjet europskih kraljeva, na čijem bi se čelu nalazio papa, koji bi kao neovisno lice nadgledao rad ovog savjeta. Ova ideja nije bila prihvaćena, ali će je kasnije razrađivati Sen Simon,[3] dok će najjači izraz naći u Kantovom Kosmopolitskom pravu. ”U Kantovoj političko-filozofskoj misli, mеđunarodno pravo budućnosti će biti zasnovano na prelazu prirodnog stanja mеđu državama u zakonito stanje, u stanje tzv. ‘vječnog mira’. Evropska Unija je primjer jednog od načina realizacije ove Kantove ideje. Potreba za dostizanjem vječnog mira koja se jasno uočava kroz političko-pravni život EU treba da se ispolji najprije kroz međusobni mirni saobraćaj mеđu narodima, što ima svoj pravni izraz u komunitarnom pravu, koji je korak ka dostizanju Kantovog ‘kosmopolitskog prava (ius cosmopoliticum)’, a to je ono pravo koje se ‘odnosi na moguće ujedinjenje svih naroda u svrhu izvesnih opštih zakona njihovog međusobnog saobraćaja.’ Dakle, to je pravo koje nastaje ujedinjenjem svih naroda sa ciljem da se njihovi odnosi regulišu opštim zakonima kojima se reguliše njihov međusobni saobraćaj. Odmah se uočava velika sličnost između načela slobode kretanja lica koje postoji u EU i Kantovog pojma kosmopolitskog prava. Prema Kantovoj ideji kosmopolitsko pravo podrazumijeva da postoje tri osnovna atributa građanina i to: sloboda, jednakost i građanska samostalnost”.[4]

Neuspjelo djelovanje Društva naroda uvjetovaće stvaranje novih ideja europskog jedinstva u čemu će se posebno istaći austrijski grof Richard Coudenhove-Kalergi. Okupljajući najznačajnije ljude u Europi s početka XX stoljeća,[5] grof Kalergi je 1926. godine sazvao prvi Paneuropski pokret i osnovao Paneuropsku uniju, koja se smatra prvom europskom integracijom XX stoljeća. Projekat je podrazumijevao europsko jedinstvo na demokratskim osnovama, a ne osvajanjem. Na prvom Paneuropskom kongresu održanom u Beču grof Kaljari je, pored ostalog, istakao da Europa kao politički koncept ne postoji, da ovaj dio svijeta okuplja države u bivšim i budućim sukobima, te da najveća prepreka stvaranju Sjedinjenih europskih država jesu hiljadu godina rivaliteta između dvije najbrojnije nacije – Njemačke i Francuske. Po njegovom mišljenju, europsko pitanje može biti riješeno samo putem ujedinjenja europskih naroda.

Prvo pominjanje europske integracije, nakon Prvog svjetskog rata, predstavio je 1931. godine francuski ministar vanjskih poslova Aristid Brijan. Njegov Memorandum je pretpostavljao formiranje federacije europskih država u cilju ekonomskog napretka i političko-socijalne saradnje, što je bilo prihvaćeno od strane brojnih političara i ekonomista toga doba. Međutim, početak velike ekonomske krize potisnuće ideju o ujedinjenoj Europi, dok će njen dalji razvoj biti potpuno prekinut usponom fašizma u Njemačkoj koji je doveo do početka Drugog svjetskog rata. Iz svih ovih razloga, ideje o procesu europskih integracija završavaju tridesetih godina XX stoljeća i nastavljaju se tek nakon Drugog svjetskog rata.

Drugi svjetski rat obilježen je različitim pokretima otpora (komunisti, nacionalisti, različite grupe) koje će, i pored razlike po utjecaju na borbu protiv fašizma, okupljati ideja europske integracije. Novi pokret započinje u zatvoru na italijanskom otoku Ventotene gdje su se nalazili politički zatvorenici fašističke Italije. U pomenutom zatvoru se 1941. godine nalazio i Altiero Spineli[6] koji će zajedno sa svojim istomišljenicima Ventotenskim manifestom[7] jasno podržati federalno rješenje kao strukturalni lijek protiv rata i isto tako jasno postaviti cilj da se započne politički djelovati kako bi se taj cilj i ostvario. Manifest[8] će biti uspješno prihvaćen od italijanskih komunista na kontinentu, a ideja će se preko mreže pokreta otpora proširiti na čitavu Europu i proizvešće značajne posljedice na proces europskih integracija. Međutim, na proces integriranja europskih saveznika posebno treba naglasiti i utjecaj Sjedinjenih Američkih Država,[9] koji je rezultirao usvajanjem Trumanove doktrine (1947. godine)[10] i kreiranjem Maršalovog plana (1947. godine).[11] Za potrebe međusobnog usklađivanja, sprovođenje i administriranje Maršalove pomoći 1948. godine biće formirana Organizacija za europsku ekonomsku saradnju (Organization for European Economic Cooperation; OECE),[12] čime praktično započinje proces formiranja međunarodnih organizacija u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Posebno značajnu etapu zapadno-europskog ujedinjenja predstavlja održavanje Konferencije u Hagu (1948. godine), koja predstavljala skup najutjecajnijih federalističkih pokreta u zapadno-europskim zemljama. Bez obzira na razlike u shvatanjima o načinima povezivanja suverenih država, zajednički stav je predviđao ukidanje granica među zapadno-europskim zemljama i formiranje jedne centralne vlasti na tlu Zapadne Europe. Najistaknutiji predstavnik tih pokreta bila je Europska unija federalista,[13] Pokret socijalista za Ujedinjene države Europe, zatim Europska liga za ekonomsku saradnju, Paneuropska unija i dr. Ove federalističke organizacije osnovale su Međunarodni komitet pokreta za Europsku uniju, koji je organizirao konferenciju u Hagu. Konferencijom je predsjedavao Winston Churchill, britanski premijer i vođa pokreta ”Ujedinjena Europa”. Usvojena je rezolucija ”Poruka Europljanima”, u kojoj su sadržani principi ujedinjavanja Zapadne Europe, te je proklamovana neophodnost slobodne cirkulacije kapitala, roba, ljudi i ideja, kao i osnivanje Europskog parlamenta. Donijeta je odluka o ozradi Pakta o pravima čovjeka i formiranju Suda za ljudska prava. Rezultat Haške konferencije predstavlja osnivanje Savjeta Europe 1949. godine, čiji su glavni organi Komitet ministara i Konsultativna skupština (kasnije Parlamentarna skupština) imali za cilj jačanje političke saradnje među državama članicama, razvijanje principa parlamentarne demokracije i zaštite prava čovjeka. Uslijedilo je i donošenje Europske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.[14]

U kontekstu hladnog rata, poseban utjecaj na europske integracije imaće i formiranje vojno-političkih organizacija, prije svega Sjeverno–atlantski savez (NATO; eng.:North Atlantic Treaty Organisation),[15] iza čijeg stvaranja stoji interes SAD za postizanjem čvršće saradnje Zapadne Europe. U ovom diskursu, 1955. godine u NATO biće uključena i SR Njemačka, dok će kao protivteg, s druge strane, biti formirana vojna organizacija srednjoeuropskih i istočnoeuropskih socijalističkih zemalja, odnosno Varšavski pakt.[16]

Nakon Drugog svjetskog rata, prvi europski dokument u kojem dolazi do konkretizacije ideje o stvaranju nadnacionalne organizacije jeste Šumanova deklaracija (1950.), koja predviđa funkcionalno integriranje država članica sa nadnacionalnom kontrolom proizvodnje ugljena i čelika. Tvorac ideje je Žan Mone, ali je glavni promoter njegovih ideja ministar vanjskih poslova Francuske Rober Šuman, koji je istomišljenika za ovu ideju našao u prvom njemačkom kancelaru Konradu Adenaueru. Nakon dogovora ove dvije ključne države,[17] pristupile su i Italija, Holandija, Belgija i Luksemburg, tako da je 1957. godine šest država zaključilo Pariski ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik – EZUČ (ECSC).[18] Indikativno je, međutim, da u momentu kreiranja ove Zajednice, Velika Britanija nije pokazivala interesiranje za proces integracije.[19]

Prema osnivačkom aktu EZUČ-a, glavni organ, neovisan od država članica i sa izrazitim obilježjima nadnacionalnosti, predstavljala je Visoka vlast, koja se zalagala za implementaciju odluka i preporuka Zajednice (koje su bile obavezujuće za sva fizička i pravna lica bez interveniranja države). Savjet ministara izražavao je nacionalni interes, dok za razliku od današnjeg Parlamenta, tadašnja Skupština nije imala nikakvu ulogu u legislativnom postupku, osim savjetodavne. Četvrti organ bio je Sud pravde, kao organ koji garantira uvažavanje novog pravnog poretka – komunitarnog prava, koje čine osnivački akti organizacije i sve odluke koje organi donose. U praksi ova doktrina podrazumijeva da u slučaju spora nacionalnog sa propisom Zajednice, prednost primjene ima komunitarna norma[20]. Danas se to naziva pravna tekovina EU, odnosno Aquis Communautaire.[21]

Europska zajednica za ugljen i čelik predstavlja prvi pokušaj funkcionalnog integriranja država koje nije podrazumijevalo njihovo političko povezivanje.[22] Međutim, poučene pozitivnim primjerom, europske države su nastojale prenijeti sličan koncept i u oblast odbrane i političke saradnje, te su uspostavile Europsku odbrambenu zajednicu[23] i Europsku političku zajednicu. Ugovor je potpisan 1952. godine, ali ga je francuski parlament odbio ratificirati, što se pripisuje generalu de Golu, koji je smatrao da armiju Francuske može kontrolirati samo francuski ministar odbrane. Odbijanjem ratifikacije ovog Ugovora prestaje jača politička saradnja i njena institucionalizacija kroz Europsku političku zajednicu, ali će oba koncepta zaživjeti 35 godina kasnije, a primjenjivati se tek Ugovorom iz Maastrichta.[24] No kako situacija za politički osjetljiva pitanja još uvijek nije bila sazrjela, države članice su se vratile prethodnom, funkcionalnom načinu integracije. Pri tom, novu stratešku sirovinu predstavljala je atomska energija, dok je drugi vid saradnje predviđen ekonomskim povezivanjem. Na taj način, Rimskim ugovorima od 1957. godine nastale su dvije nove zajednice, i to Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM).[25] Međutim, novim Zajednicama biće oduzeto obilježje nadnacionalnosti, te će se način i stupanj integriranja znatno više nalaziti u rukama država članica.

Stvaranjem EEZ uspostavljena je carinska unija među državama potpisnicama, te su postavljeni kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala. Međutim, u kontekstu Euroatoma postojao je drugačiji cilj, i to razvoj istraživanja nuklearne energije i njena upotreba u civilne svrhe.[26] U okviru institucionalne strukture, obje zajednice su zadržale strukturu četiri organa, pri čemu će Parlament i Sud pravde biti zajednički organi, dok će svaka zajednica imati svoju Komisiju i Savjet ministara.[27] U kontekstu odbrane, u to doba, pored NATO pakta bila je zadužena i Zapadnoeuropska unija (ZEU) za koju se sve do sredine 90-ih godina malo znalo da i dalje postoji.[28]

__________________________

[1] U daljem tekstu EU.

[2] V. i: Gordana Ilić-Gasmi, Reforme Europske Unije – Institucionalni aspekti, Beograd, 2004, str. 69.

[3] Osnivač francuskog socijalizma (1760-1825).

[4] Snežana Miladinović, Procesi harmonizacije i unifikacije  prava kao etape na putu ostvarenja Kantove  ideje ”kosmopolitskog prava”, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Glasnik prava, God. III, br. 1 (2012), str. 10-11. Izvor: http://www.jura.kg.ac.rs/gp (preuzeto: 19. 03. 2013.).

[5] Pomenućemo: Aristida Briana, Alberta Ajnštajna, Tomasa Mana, Pabla Pikasa, Konrada Adenauera i dr.

[6] Italijanski političar i zagovornik europskog federalizma, tvorac Manifesta iz Ventotena. Često se naziva ocem EU zbog značajne uloge koju je imao u procesu europske integracije nakon Drugog svjetskog rata. Spineli je u mladosti bio član KPI. Tokom nacionalističkog ustanka pod vođstvom Benita Musolinija, Spinelli je kao radikalni novinar 1927. uhapšen nakon čega je u zatvoru proveo 10 godina. Godine 1970. postao je visoki zvaničnik Europske komisije za industrijsku politiku, dok je 1979. godine izabran za poslanika u Europskom parlamentu.

[7] Jedan je od temeljnih dokumenata u kojem se prvi put pominje ideja europskog federalizma. U Manifestu se kao uzrok Drugog svjetskog rata navodi ideja suverenosti nacionalnih država pa autori pozivaju na održanje mira i slobode i osnivanje europske federalne države revolucionarnim metodama, stajući u odbranu socijalističkih i komunističkih pogleda na ekonomiju.

[8] Pod naslovom “Per un’ Europa libera e unita. Proggeto d’ un manifesto” (Za slobodnu i ujedinjenu Europu. Projekt jednog manifesta).

[9] U daljem tekstu SAD.

[10] Američki vanjskopolitički plan o zaustavljanju širenja komunizma pružajući Turskoj i Grčkoj  ekonomsku pomoć. Doktrina  koju je iznio predsjednik Truman promijenila je američke vanjskopolitičke odnose prema SSSR-u, te se često smatra početkom hladnog rata.

[11] Program europskog oporavka (eng. European Recovery Program; ERP) predstavlja naziv za opsežni program monetarne pomoći SAD-a državama Europe u svrhu obnove europske ekonomije nakon Drugog svjetskog rata, te zaustavljanja širenja sovjetskog komunizma. (Inicijativa je dobila ime po glavnom zagovorniku, državnom sekretaru Georgeu Marshallu). Maršalov plan započinje 1948. godine i traje sljedeće četiri godine. Njegovi neposredni ciljevi bili su obnova razorenih područja, uklanjanje trgovinskih barijera među tamošnjim državama, modernizacija europske industrije i prosperitet stanovništva. Ovaj plan pomoći, odbijen od zemalja Istočne Europe i SSSR-a, prihvatilo je šesnaest zapadno-europskih zemalja.

[12] Godine 1960. biće preimenovana u Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (eng.: Organization for Economic Cooperation and Development; OECD), koja predstavlja konsultativnu organizaciju, bez snage obavezivanja bilo koje od svojih članica. Sjedište OECD-a nalazi se u Parizu. Njen ponopravni član od osnivanja je i Turska.

[13] Osnovana je u Parizu, radi europskog ujedinjenja i  prevazilaženja nacionalnih, političkih, ekonomkih i kulturnih antagonizama.

[14] Stupila je na snagu 1953. godine.

[15] Međunarodna odbrambeno-sigurnosna organizacija osnovana 1949. godine u Vashingtonu. Glavna odredba ugovora između država članica je tačka V. Dio tog ugovora glasi da se članice slažu da će se oružani napad protiv jedne ili više članica u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve članice. Inače, osnivanju NATO pakta prethodilo je donošenje Vanderbergove rezolucije o spremnosti SAD za učešćem u odbrani  Europe.

[16] Pakt  je uspostavljen 1955. godine da bi odbio mogući napad NATO-a. Njegovo stvaranje bilo je izazvano usvajanjem Pariskog sporazuma koji je predviđao uključivanje ponovo naoružane Zapadne Njemačke u NATO. Pakt je postojao tokom hladnog rata, sve dok se, nakon kolapsa komunističkih zemalja u Europi i političkih promjena u SSSR-u, članice nisu počele povlačiti, te do zvaničnog otpuštanja Pakta 1991. godine.

[17] Interes poslijeratno oslabljene Francuske odražavao je težnje za sprječavanjem ponovne vojne prijetnje Njemačke putem njenog čvršćeg vezivanja sa ostalim zapadno-europskim zemljama i paralelno rješavanje oblasti Rura, važnog industrijskog središta, koje je bilo kolijevka dugogodišnjih francusko-njemačkih sukoba. S druge strane, SR Nemačka, također veoma oslabljena i izolovana, kroz stvaranje EZUČ vidjela je način svog reintegriranja u međunarodnu zajednicu, praćenu mogućnošću obnavljanja suvereniteta nad Sarskom oblasti koja je pripala Francuskoj.

[18] Ugovor je bio sklopljen na pedeset godina.

[19] Iako je Churchill u svom čuvenom govoru od 1946. godine u Cirihu proklamovao ideju stvaranja Ujedininih država Europe, gdje preduvjet predstavlja francusko-njemačka saradnja, time je obilježena uloga Velike Britanije kao pokrovitelja, ali ne i kao aktivnog učesnika europske integracije. Iza takvog stava stajao je britanski interes za očuvanjem ekonomskih i političkih veza u zemljama Commonwealth-a, ali i tradicionalna britanska spona sa politikom SAD.

[20] Posljedica toga je da u međunarodnom pravu državna suverenost više nije ekskluzivne prirode.

[21] Svaka država koja želi pristupiti u članstvo EU mora uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom tekovinom EU. U vrijeme pregovora sa zemljama kandidatkinjama za članstvo za peto proširenje EU, cjelokupna pravna tekovina bila je podijeljena na 31 poglavlje, dok je za pregovore o pristupanju Hrvatske i Turske EU, pravna tekovina podijeljena je na 35 poglavlja.

[22] Riječ o politički neoponentnim oblastima, što je za početak bio ugljen i čelik.

[23] Osnovna ideja Europske odbrambene zajednice bila je institucionalizacija europskog ministra odbrane i zajednička vojska.

[24] Stvaranjem zajedničke vanjske i sigurnosne politike (drugi stub EU).

[25] U kontekstu unapređenja europske integracije, 1955. godine predstavljen je prvi izvještaj Komiteta pod predsjedništvom belgijskog ministra P. H. Spaka, a zatim je 1956. godine predloženo osnivanje EEZ i EURATOM-a. Maja iste godine Spakov izveštaj prihvaćen je na sastanku Šestorice u Veneciji nakon čega su uslijedili pregovori, da bi marta 1957. godine u Rimu bili potpisani osnivački Ugovori o EEZ i EURATOM-u.

[26] Osim SAD i Sovjetskog Saveza u to vrijeme niko u svijetu nije ispitao svoj nuklearni potencijal, a tokom 60-ih godina to će najprije uraditi Francuska.

[27] Do integriranja organa dolazi 1965. godine kada nastaju jedinstveni organi za sve tri Zajednice, s glavnim sjedištem u Briselu. Istim Sporazumom o objedinjavanju po prvi put se precizno definiraju nadležnosti koje svaki od ovih organa ima u Zajednici: Komisija je izvršni organ, Savjet ministara centralni i zakonodavni, Parlament i dalje savjetodavni, a Sud pravde ima ulogu čuvara komunitarnog prava.

[28] Zapadnoevropska unija – ZEU (eng. Western European Union – WEU) formirana je 1954. godine na ideji jačanja saradnje i zajedničke odbrane vodećih zapadnoeuropskih zemalja u cilju:

– uspješnog suprotstavljanja rastućem socijalizmu i moguće agresije SSSR-a, u slučaju da se SAD ponovo povuku u izolaciju;

– koordinacije napora njenih članica u bržoj obnovi ekonomije i privrede, i

– prevazilaženja sumnji od obnavljanja ekspanzionističkog duha Njemačke.

Međutim, ZEU je formirana kada je NATO (čije su članice bile gotovo sve zapadnoeuropske države) već preuzela ulogu kolektivne odbrane članica. Zbog takve uloge NATO-a i nedostatka vojnih sposobnosti ZEU, njena uloga i utjecaj u odbrambenim pitanjima Zapadne Europe, gotovo naredne četiri decenije biva marginalizirana.

Do revitalizacije uloge ZEU u europskoj sigurnosti i odbrani dolazi tek formiranjem EU. No ubrzo se pokazalo da, zbog svog uskog političkog okvira i ograničenih kapaciteta, ona ne može odgovoriti rastućim interesima EU. S tim u vezi, institucionaliziranjem zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU zvanično je prestala postojati 2005. godine.