Redakcija 
Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije. Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi tzv. manji bosansko-hercegovački entitet, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući tzv. ‘hrvatski entitet‘ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?
Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad –Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.
U tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skopju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su na primjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rješenje’.
No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rješenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘neriješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima.
Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.
No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta. S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. No, mnogo manje je vjerovatno da će novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Međutim, ukoliko bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
