Dženis Šaćirović: Ideologija u kontekstu promjena ili prilagođavanja

IDEOLOGIJE U KONTEKSTU PROMJENA ILI PRILAGOĐAVANJA

 

Uvod.

Cilj ovog teksta je otvaranje debate o kontekstu promjena i prilagođavanja ideologije u današnjici. Često se pokreću rasprave, iznose promišljanja koja izranjaju iz vlastitosti pobornika određenih ideologija i radikaliziranih stavova, prekrivenom ili neshvaćenom suštinom, ili pak iz razloga najbolje alstruistične namjere, međutim, bez prave ponude rješenja. Etiološki i fenomenološki aspekt, nijesu dovoljni u jednom metodološkom konceptu ovakve vrste, kada se govori o sadašnjosti i budućnosti, a posebno iz razloga što one opće faktore koje opterećuju promišljanja koja idu ka sintezi jedne ponude, mnogi od njih ne prate, ili samo površno analiziraju. Bez toga se ne mogu stvoriti ključevi rješenja, jer su to ugradljiva svojstva koja zahtjevaju često prognoze koje ne bi smjele omanuti, a ukoliko uzmemo u obzir povijesno iskustvo, ni na tragu toga. Otuda je bitno razgovarati šta je realno potredno učiniti da bi se primijenio jedan širi društveni kontekst, jedna država ili jedan dio svijeta. Ako je teže oživjeti jednu ideologiju, nije je teže restaurirati, ako je teže nametnuti, nije je teže prilagoditi. Ako živimo u postideološkom dobu, ne živimo u posthumanističkom i postetičkom. Ako je moguće uspostaviti start, moguće je i cilj.

Povijesni kontekst ideologije.

Nelegalna i nelegitimna raspodela bogatstva i prihoda u XXI. stoljeću, tema je za sve društvene znanstvenike našeg doba. Ova, i te kako, podsticajna tema, zahtjeva proučavanje povijesne vertikale i komparaciju dekada od XIX. stoljeća do današnjice, sa neisključivim pogledima i često samo statičnim i statističkim pedviđanjima budućnosti, na kakvu mnogi nisu kadri dati precizan odgovor u ovom, kako ga mnogi nazivaju – postcivilizacijskom dobu. Reciklaže globalnih ekonomskih pogleda i političkih ideja, koje su razdvojile svijet na pola u XX. stoljeću, daju dvije oprečne ideje koje su se po društva pokazale pogubne. Niti su socijalistička kolektivizacija na čelu sa državom (čitaj oligarhom), niti individualizacija na čelu sa liberalnim kapitalistima, doprinijele da ljudi koriste slobode i dobra ovoga svijeta, kako su zagovarale velike ideje koje su mijenjale svijet. XX. stoljeće je bilo stoljeće socijalizma, ali se završilo kao stoljeće izneverenih nada i poraza. Ideologija ne može konačno i trajno prilagoditi ljude sebi, već isključivo, da bi opstala, mora se prilagoditi ljudima, a to je, svakako, morao biti neizbježan proces barem za periodiku treće i četvrte industrijske revolucije, na čijim formama počiva i susvremeni način života ljudi.

Od XVII. stoljeća do danas, analizirajući dinamiku raspodjele bogatstva i nasljedne imovine, vidjećemo da je kapitalizam svoju konačnu proklamaciju i inauguraciju doživio u XX. stoljeću, iako se kovao i kalio puno prije nego li je prvi put i pomenut. Tome je više doprinijela inertnost da se dominantno nametne jednakost u odsustvu prvoboraca revolucija i autoriteta među vizionarima i teoretičarima od XVII. do početka XX. stoljeća, koje nisu nosili prvoborci i ideološki nosioci, već sitni buržoaski elementi unutar takvih pokreta, samoproklamirani vlastodršci, ispostaviće se, makijavelističke provenijencije. Naravno, tu ne ubrajamo filozofe i mislioce, ali ih ne amnestiramo za odgovornost pred sudom povijesti ukoliko su načinili ideološki prijestup. Problem socijalizma kakav je u praksi sprovođen u svijetu jeste postavka da čovjeka kapitalizam otuđuje od svoje prirode, tako da je na toj postavci stvoren mit i čvrsti san o oslobođenoj ljudskoj prirodi, ali buržoaskim modelom pokušava da ju ostvari, slično kao kapitalizam, u svojoj estetici i preuzimanju buržoaskog tipa u tzv. narodnoj demokraciji. Kao i u kapitalizmu, stvorila se posebna klasa povlašćenih, koji su za razliku od kapitalista sa privatnom svojinom, neograničeno vladali društvenom, te cjelokupnom društveno vrijednosnom zbiljom, nudeći svoj vlastiti ukus kao etički zakon.

Sistem jednakosti i sistem demokracije u kojem je svaki čovjek nosilac vlasti, nije uspostavljen, već je uspostavljena vlast ljudi nad ljudima, a heroji revolucije ustoličili su nove, do tada neviđene i najsvirepije diktature. U centru dešavanja i konačnom udarcu jednakosti je prošlo stoljeće, ali analogija nas vraća još prije, da nas današnjica podsjeća na pretprošlo XIX. stoljeće kada je prvi put viđen prvi veliki i održivi rast proizvodnje a da dobar dio populacije od toga je vidio malo ili nimalo koristi, što prate veliki ekonomski rast s jedne, koji koriste kapitalistima, i nikakav pomak u nadnicama s druge strane, od kojih ovise svi fundamenti života radnika. Političke partije koje su činile sistem zapadnjačkih politika, probudili su udarcima. To sve ne znači da se moraju ili mogu oživjeti ili reciklirati tadašnje teorije i da tadašnja društveno-politička postupanja i ideologije mogu biti korisne u današnjci, ali da svakako u današnjem vremenu mora postojati model i prilagodljiv pravac rješavanja društvene krize, koja će imati svoju kulminaciju. Zakonitost i legalnost, kao pojmovi neidentični, nisu u potpunosti različiti. U tom smislu, legalnost trebamo privući zakonu i prisiliti državu da poštuje zakone ma koliko se sučeljavali sa pritiscima sile i moći, te izvršnu vlast prisiliti da poštuje zakon. Ukoliko se to želi u legalnom sistemu, to se može ostvarivati legalnim političkim putem, ukoliko se to želi u apsolutističkom sistemu, onda mu se mora suprotstaviti, jer je u njemu obesmišljeno ili nepostojeće pluralizovano parlamentarno djelovanje, pa samim tim i vanparlamentarno više ne igra dvodimenzionalnu ulogu – ne hoda sa obje strane zakona, pa čak nije ni istovjetno sa djelovanjem vladajuće klase, koja zakone prilagođava sebi, ili ih ne poštuje. Međutim, iza plašta ideja treba da stoji spremna praksa poštivanja načela jedne klasne borbe. Ako će postojati opasnost od uspostavljanja puke vlasti, onda toj borbi ne treba pristupati, jer vlast kao vlast, kakva god da bila, postoji i trebaju ju mijenjati samo iznutra. Ako, pak, nova klasa želi stvoriti identičan sistem anahronosti, koji bi trebao srušiti dostojanstvo klasne altruističke narodne tradicije i pretvoriti se u terorističku i tiransku vlast, onda se takvoj borbi ni ne treba pristupiti. Na koncu, fundamentalne vrijednosti klasne borbe imaju svoje ime i prezime, svoju suštinu i kasnije svoju formu. Tu treba voditi računa da se suprotstavi utjecaju sitnih elemenata unutar klase, koji bi u borbu uključili lični interes i imenovali ga kolektivnim kompromisom. Važno je, dakle, istrajati na moralnim i etičkim ciljevima koji garantiraju ostvarivanje i realiziranje fundamentalnih ljudskih potreba, a ne puku zamjenu mjesta na vlasti i promjenu vlasničkog sistema nad upravljačkim mehanizmima.

U identičnom rezultatu, a iz dva različita pravca, svijet je dobio dvije ideološke mašine za fabriciranje socijalnih nejednakosti, koje pokreću i održavaju mehanizmi koji su čovjeka sklonili u stranu za račun svojih, ne više samo ideoloških ljestvica, već i nove vjere – moći kapitala i profita. Tome svjedoče neoborive činjenice o dugom trajanju nejednakosti i njenim tendencijama, koje više nijesu izazovi i rizici, već sama prijetnja ukupnom čovječanstvu. Tome svjedoče mnogi fundamentalni podaci na međunarodnom i nacionalnim nivoima, ali i drugi društveni i ekonomski parametri. Ako se izračuna globalni prosjek BDP i prosječne zarade po glavi stanovnika, dolazi se do frapantnih podataka koji ne slute na dobro sa bitnom činjenicom da na svijet dolaze stotine hiljada ljudi svakoga  dana. Pošto profit i kapital pojedinaca raste iz dana u dan, a položaj srednje klase sve više iščezava u njenoj ekonomskoj stagnaciji, možemo da predstavimo samo neizvjesnu budućnost, kako ljudi u razvijenim, tako i u nerazvijenim zemljama, jer je u tom slučaju XXI. stoljeće i bez ikakvog velikog rata, predodređeno za velike migracije i nasjeljavanja onih prosperitetsnijih prostora. Tako će, neibježno i u liberalno kapitalističkim društvima doći do uplitanja politike u složene društvene odnose, pa i ekonomiju, koja je do sada bila iznad politike i daleko izvan apsolutističke kolektivizacije kakva je bila zacementirana na drugim krajevima svijeta. Porast desničarskih političkih ideologija, koje će ostvarivati prostor koje im pruža općedruštveni metež, moći će da svojim koruptivnim dejstvima u sistemima uzdrmanim opasnostima od svetskih migracija, dobiju prostor da i ekonomski oslabe i uruše dignitete svojih država.

Povijesno i komparativno gledano, mnogi periodi su se ponavljali, ali jedna stvar je ostala tendencija našega doba – broj ljudi na svijetu se uvećava za oko milijardu tijekom jednog desetljeća. Smrtni savez kapitalističkih imperijalista i milijardera, ne uspijeva da opravda moć koju im je u ruke dala ova epoha. Istraživanja su poražavajuća i govore da dvadesetak svjetski najimućnijih porodica posjeduje kapitala koliko i polovina siromašnih ovoga svijeta.

Obračun s buržoaskim modelima i redefiniranje socijalizma u XXI. stoljeću.

Ova vrlo zatjevna tema, počela je da postavlja neka nova pitanja. Ni na istoku, gdje još u nekim dijelovima te hemisfere vladaju diktature, vape za liberalnom demokracijom, i na zapadu, gdje na osnovu istraživanja do jučer zakleti kapitalisti, iscrpljeni svjetskim krizama u za sada malim procentima vape za komunizmom, postavlja se pitanje, koliko je moguće kontrolirati tendenciju nezadovoljstva ljudi sa obje strane. Ne zaboravimo da val nezadovoljstva dolazi i od treće strane, od ljudi iz tzv. zemalja trećeg svijeta, koje još ne žive dovoljno ni u trećem dobu industrijalizacije, ili čije su ekonomije, a samim tim i politike uvjetovane interesima nekoliko desetina velikih svjetskih korporacija koje crpe njihove prirodne, privredne i ostale resurse. Četvrta industrijska revolucija izjednačava čovjeka sa zupčanikom na mašini koji u procesu proizvodnje lahko ustupa mjesto mehaničkim elementima. Čovjek osjeća napredak čovječanstva, vidi ga i može ga dodirnuti, ali da li može naći alternativu kao tehnološki višak.

Neograničenu i raskalašnu moć novca i političkog utjecaja svijeta, nije i neće riješiti i pojava multipolarnog svijeta, već multisolidarnog, kakav je bio u začecima socijalizma, kakav je zgažen i spaljen na pragu XXI. stoljeća. Poput krvotoka, poput biološkog bića koje se tijekom životne funkcije mora različito hraniti, oblačiti, disati i kretati se, tako je i socijalizam ostao nepsreman u svojoj svilenoj kolijevci za sve društvene krize u kojima se našao, na koje nije mogao odgovoriti, na koncu se i sukobiti. Ne postoji ideologija koja može opstati bez vlastitog revizalizirajućeg organizma, koji će svakodnevno odgovarati na okolnosti koje dovode njen, ne samo opstanak, već i svoje funkcije organizma u pitanje, pogotovu u vremenu koje se, kao ovo, ne tako davno vrijeme naših par generacija unazad, vrtoglavo mijenjalo, unapređivalo i inertno prepuštalo svojim biološkim instinktima i inertnostima prema povijesti koja se ponavlja.

Ko je i kako upropastio revolucije i žrtve i ko je i kako suštinski formulirao jednu neoprirodnu postavku da revolucija jede svoju djecu? Jesu li dva velika filozofa XX. stoljeća otvorila diskusiju koja se može prepričavati i danas, pola stoljeća od susreta Fukoa i Čomskog u Nizozemskoj (1970), kada su obojica na završetku jedne epohe (1945-1975) koja je, suglasni smo, u modernoj povijesti svijeta umanjila klasni jaz, prepoznali trenutak da se pokrenu neka pitanja propusta iz prošlosti, nekih malih socijalnih požara, koji su razorili budućnost i blagostanje pred čijim se svetim slovom Univerzalne deklaracije UN-a iz 1948. godine, zaklinjao cijeli svijet. Čini se da upozorenje nije dovoljno shvaćeno ili je smatrano da treba ostati mali prasak u vremenu, koji će, ako ništa drugo, izučavati neki rasuti studenti i znanstvenici rasuti širom svijeta – puki entuzijasti.

Da je fizika pošla od pretostavke da se strogo moramo držati pojava i njihovih odnosa, vavilonska astronomija bila bi naša sadašnjost, ne ulazeći u to da li bi tada imali probleme čovjeka koje imamo danas, ali da se nisu fizičari odrekli takvih postavki, bilo bi nešto sasvim drugačije i naša bi stoljeća bila bez svojih inspirativnih faza i multidisciplinarnog pogleda na svijet. Zanimanje za politiku, kao društvenu znantvenu granu, ali i sveukupnost njene moći, stao je sa usaglašavanjem principa demokracije i organizacije vlasti kakav danas imamo u zapadnim zemljama, bez da se smatra da će politika, iako nije ispred ekonomije, razgoropaditi ekonomiju i napraviti nejednakosti u prihodima kada se BDP jedne zemlje bude uzdizao, ona ubirala ogromne poreze gradeći sigurnost građanima, ali im sa druge strane, ne omogućavati da im se uvećavaju prihodi. Druga strana inertne nezainteresiranosti za političke prilike u zemljama u kojima žive ljudi jeste slika i prilika zemalja sa bogatim multikulturalnim kapacitetima, ali se ipak može reći da je zainteresiranost za politički život u zemljama sa autohtonim i manjim nacionalnim grupacijama dosta aktivnija, pa je često, barem je u Evropi primjetno da recimo broj parlamentaraca u jednoj zemlji od 3% nacionalne manjine, bude veći nego li u nekoj zemlji koja broji dvocifren broj stanovnika, a ne pripadaju autohtonim stanovnicima. To bi imalo opravdanje kada bi se uzelo u obzir kada u jednoj zemlji boravi prva ili druga generacija, ali kada imamo slučaj da postoje i treća i četvrta, onda je budućnost bez političkog organiziranja ili barem šireg društvenog predstavljana, takva da se takve grupe mogu nastojati ugroziti ili smatrati suvišnim elementima u naletu destruktivnih politika koje su potaknute valom ekonomskih i mirnodopskih migracija, koje danas mogu pogoditi svaki dio suvremenog i ekonomski jakog dijela svijeta. Ako se na to dodaju još i česta i surova ratna dešavanja, onda kulminacija netrpeljivosti od novih, kulminira i na postoijećim, pa bi u tom slučaju bilo dodatno otežano započeti bilo kakav proces samoodrživosti s jedne i integriranja s druge strane.

Uzroci socijalizma “na koljenima” s kraja XX. stoljeća.

Socijalizam se ugušio u svom dimu i pepelu na kraju XX. stoljeća. Ljudi su poraženi dočekali treći milenij. Najveća slabost globalne pravde je što se su diktature izvan svjetskih ratova ostale nekažnjene. Broj komunista i kvazisocijalista, prevazišao je broj zločina fašista i nacista u XX. stoljeću. Jedne je svijet osudio i kaznio, druge nije i oni su mirno prošetali kroz povijest, usidrili se u sadašnjosti i pomutili svijest mase, koja ako bi izgubila mali tračak nade možda čak i svojom neodgovornošću da se prilagodi demokraciji i brzo izađe iz tranzicije, opako grli krvave ideologije – mašine za ubijanje bez krivice. Socijalizam je bio, dakle, nada koju su iznevjerili i ubili oni koji su htjeli vlast i dominaciju čovjeka nad čovjekom i koji je izdao etiku i humanizam.

Jedno od Tolstojevih djela (Hodite dokle svjetla imate) u kojem sučeljava socijalizam i anahro-pacifističku ideju duboke psihološke i društvene pozadine, svemu što je poslije njegove epohe zadesilo svijet, on besjedi: ,,Mi se ne bojimo najezde divljaka. Jer kada bi oni stali da otimaju proizvode našega rada i truda, mi ih ne bismo suzbijali, nego bismo im izišli u susret. Kada bi oni zahtjevali da radimo za njih, mi bismo to činili od sveg srca, i oni nas ne bi ubijali, ne bi još i zbog toga što bi to bilo štetno po njih. Divljaci bi nas ubrzo shvatili, i mi bismo od njih patili manje nego od prosvijećenih ljudi oko nas koji nas gone.”

Restauracija starih ili stvaranje novih idelogija u XXI. stoljeću.

Da li je moguće oživjeti ideologiju van jednog vremena, prostora i društvenog konteksta, vječita je dilema i pitanje u koje se dovoljno ne ulazi kada se prate statistički podaci o željama ljudi. Zamislite jednu od najneophodnijih pojava u svijetu kao što je internet i zamislite kada biste ga ukinuli ili zabranili u jednoj društveno emancipiranoj ili ekonomski razvijenoj zemlju današnjice. Ili zamislite da se vratite u prošlost od pet hiljada godina i da ma kojem dijelu svijeta donesete isti taj internet. Prvom slučaju, izbio bi rat, dok bi u drugom prošli mileniji dok bi vaš eksperiment postao potreba. Ako bi govorili o tome šta bi iz prošlosti mogli donijeti današnjici, možda je taj proces malo drugačiji i možda je lakše prevaliti preko svijesti čovjeka izopštenog iz aktualnog društvenog učešća, poimanja ili čak vizionarstva o tome gdje je i kuda ide svijet, ali kada bi detaljnije obrazložili svoju tezu da je moguće u svijetu kakav jeste, vratiti neki sistem vlasti i drušveno-ekonomskog učešća i implementacije neke ideologije, onda moramo povlačiti paralele iz povijesnih perioda kada je kao takva proklijavala i bila moguća, ali i gdje, prema ovom vremenu za koje nećemo reći da je nepromenljivo, već samo dovoljno kompleksno da prihvati nešto iz prošlosti. Pri tome, potpuno ćemo zanemariti povijesna iskustva i zatvoriti oči pred svjedočanstvima. Prateći samo industrijske revolucije, u čijim razdobljima su nastajale ideologije, možemo zaključiti povijest prilagođavanja ili povijest odumiranja određenih. Sve osim primjenljivih iskaza, teorija i implementacija u određenom novom periodu, nije moglo ostati iz staroga. Dakle, nije jednu ideologiju ubio njen duh, pojedinci koji su je zloupotrebljavali, nisu je zakopali razočarani i iznevjereni ljudi, već je prosto postala neprilagodljiva vremenu. To ne znači da su povijesne ideologije bile nešto najbolje po svijet, ali su bile na tragu interesa ljudi, manjih ili većih masa i civilizacijskih pronalazaka, zatim i otvaranja svijeta prema tržišnoj ekonomiji. Ako bi jedna ideologija mogla da doživi restauraciju, da se prilagodi kao što bi stari automobil mogao da se prilagodi brzini lijeve trake na autoputu, ili ako se zahtjeva da posane trkačko vozilo, a to se može postići, iako je u povijesti proizveden da se ni ne kreće na asfaltnom putu, moguće da remontirana ideologija postane primjenjiva. Ako, pak, ovaj ilustrirani progrevisni smisao ne odgovara datom vremenu, onda to nije moguće. Ako bi nastojali da remontiramo neku ideologiju, ovako mehaniški rečeno, u suštinskom smilsu bi tražili njenu redefiniciju, a u formalnom njenu specifičnu inkriminiranost onda kada bi se pojavio prvi signal, poznat i analogno uporediv sa pojavnim oblikom koji bi odredio simptome i eventualni sistem liječenja. Dakle, potreban je puno kompleksniji sistem. Ako pak to ne bi bilo moguće, ne ulazeći uopće ni u šta drugo, sem da bude prilagodljiv i da se ne ponavljaju negativna povijesna iskustva, onda bi mogli govoriti o daljim koracima. Ukoliko ne, moglo bi se isključivo govoriti o popravljanju neke postojeće i prilagodljivije ideologije, ili u traženju rješenja, stvoriti novu, koja bi mogla ponijeti breme nekog novog političko-ekonomskog uređenja svijeta. Ona bi se mogla koristiti idejama iz prošlosti do mjere da ne rarušava ili vodi sličnostima iz prošlosti, kao moguća konglomeracija pozitivnih povijesnih iskustava. Ona bi, za razliku od prethodnih, više morala biti fokusirana na moralu pojedinca, pa tek mase, na etičkoj i humansitičkoj platformi o kojoj ovisi ovaj svijet. Na tom putu, više od sklonosti ka ideološkom recidivizmu, novi poredak bi morao udahnuti otklonjeni društveni model koji donosi religija. Religioznost je opstala stoljećima i na tom tragu, ona je nadživjela sve epohe i dok su se smanjivali i uvećavali ideološki sljedbenici, od postanaka do ukidanja istih, religija je ostala imuna na takve promjene u svijesti ljudi. Ako, kada govorimo u monoteističkim religijama, govorimo i izumima Boga, a ne čovjeka, onda je jasna snaga religije. Ako išta treba oživjeti u staroj ili udahnuti novoj ideologiji, to je religija. I to ona koja ne uključuje ikakvo ljudsko učešće u kreaciji nje same, osim Božijeg.

Neophodnost konstruiranja novog oblika i sadržaja borbe u duhu današnjice.

No, da bi se vratili na temu podnaslova, postavljamo pitanje, ko su novi promocatelji ideja redefinicije ideologija, ili barem novi stražari i izvršioci želja svetih slova Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koje garantiraju da treba nastojati da svaki čovjek ima pravo na pravdu, ali da je obavezan pravičnošću u odnosu prema drugima, i na isto u odnosu prema sebi? Oni svakako potiču iz svijeta ugroženih koji trebaju evoluirati u transmisionare, bez imalo senzacionalističkih poruka svijetu, već sa što je moguće više unutarklasnih značenja, koja će snačiti onoj neophodnoj prepoznatljivosti unutar grupe i poruka koje razumiju ljudi sličnih sudbina. Tu treba samo malo više pojačati glas, da bi se dalje čuo, a svaka uporedna varijanta sa današnjom menadžerističkom politikom javnosti, otuđila bi formu od sadržine i učinila formu dominantnom, pa mi uvjesto pregalaca ideja, dobili manekene na sceni, možda lažne autoritete  i vođe, pa čak iako možda u drugačijoj formi, tirane kakve smo imali u XX. stoljeću. Redefiniranom ili iz temelja promijenjenom socijalizmu, da se razumijemo, ne trebaju niti novi Lenjin, niti novi Staljin, niti ljudi kao gorivo, niti djeca za čeljusti kvazirevolucije, a čovječanstvo na novom zgarištu ideja koje će dočekati i samu propast svijeta. Njemu treba, prije svega, konsolidacija kapaciteta i svijest da je pravičnost važnija od pravde, jer bez pravičnih nema ni pravde. Tu, na samom početku nema prinude i represije, pa je svaki vid autokratske kontrole isključen, međutim, treba ga trajno suzbiti na taj način što će pokrete predvoditi savjetovališta, a ne pojedinci.

Demokracija prati djelotvornu vladavinu hijerarhijski raspoređenih klasa – to je mač demokratije. S druge strane, takva diktatura klase ostavlja mogućnost za prodor jedne dominantne klase koja će vladati nasiljem i svim institucionalnim kapacitetima kojima će raspolagati. Pitanje da li postoji i kakva je demokracija, pitanje je koje samo po sebi treba postaviti i na njega dati hitar odgovor. Odovor bi možda bio u direktnoj kritici institucija, koje demokracija čini sasvim vidno uzurpiranim, ali predstavljenim kao nezavisnim i neutralnim jer se misli da njima ne može dovijeka upravljati pojedinac. Tu se daje značaj na pojedincu kao prolaznoj biološkoj kategoriji, ali se prikriva recidiv i njegov nasljednik –  saborac i tiranin iz iste klase, kasnije često koruptivnih i štetnih ubica sistema. Zato bi naša kritika rada institucija prije nego li kritika onih koji rade u njima, učinila pravi efekat i nastojala da se mijenjaju klase, a ne njeni nasljednici, kao što bi lovac spalio šumu da bi srušio carstvo vukova, možda i onog da je čovjek čovjeku vuk. Međutim, i ovakve postavke treba prilagoditi situaciji i vremenu, posebno kada šire razumijemo stvari i suočimo se sa tim da politička moć ne stanuje tamo gdje mislimo da je centar njene moći, već da može dobijati impulse izvana, u centrima moći i kontrole društva, tako da mora postojati paralelni i dvostruki model borbe. Svakako za potpuni uspjeh, opseg moći se treba kretati ka mogućnosti da dodirljivi budu zaista dodirljivi, ali da i nedodirljivi postanu dodirljivima. Tu valja poći od resursa iskoristivosti pravilno formuliranih zakona koji omogućavaju pravilnu vladavinu, pa se zatim usresrediti na one oblasti zakona koje omogućavaju da postoji sustav i sistem nepravedne vladavine. Socijalnu pravdu, dakle, treba inkorporirati u opći kontekst socijalne borbe. To treba biti njeno prirodno načelo.

Dilema: socijalizam ili kapizalizam?

I jedno i drugo, samo jedno, ili ni jedno ni drugo. Ako je prekršena humana perspektiva, ako je praksa izvan kontrole, oravdane su, ili restrikcija, ili redefinicija oblika. Ako u socijalizmu upravljački mehanizam postaje vlasništvo klase vlastodržaca i onih koji će raspolagati državnom imovinom kao svojom ličnom, onda ,,ne” socijalizmu. Ako u kapitalizmu moć novca prevazilazi moć države, stvara povlašćenu klasu koja daje sebi pravo koje nema i ukida pravo drugome kome ima, onda ,,ne” kapitalizmu. ,,Da” socijalizmu i ,,da” kapitalizmu, isključivo ako uspostavljau red i drže se religioznosti i približnosti uspostavljanja reda na zemlji na koje poziva Bog. Religija, zapravo, prema pravdi na koju Bog poziva u bilo kojoj ljudskoj kreaciji, od mikro, do makro stvari na ovome svijetu. Valorizacija i priznanje nekog od ovih sistema, iz kojeg je isključen religijski moral, oslanja se na predviđanju povijesnog trenutka čiji je trenutni uspijeh značio dokaz veličine, ali je kao takva beskrvna i nerealna, dovela do dehumanizacije čovjeka u čijim rukama su se zadržali, ili vlast, ili kapital. Nijedna ideologija ne može iz negacije društvenih potreba i potreba jedinke, pa čak i poštivanjući njegova najistančanija individualna prava, moći da se otrgne barem Kantovih imperativa i postane stroga ideologija matematičkih formula, isključujući vrijeme, neobazirući se na prošlost, a budućnost predstavljati kao plitku sadašnjost.

Zloupotrebom ideologije se ustoličavaju diktature.

Ruski progonjeni pisci i intelektualci, pisali su, kao svjedoci vremena, o strašnom sunovratu ideja o jednakosti, o idealizmu i uvjerenjima masa da će borba za prevlast jednog sistema vrijednosti u svijetu doprinijeti tome da se u epicentru revolucija uoravo desi epohalna promjena, koja će tamo odakle je iznjedriti vlastiti sistem blagostanja. Naročito u vremenima kada se takvom svijetu suprotstavlja u najmanju ruku nedovoljno predstavljena, ali i najdramatičnije satanizirana ,,druga strana”, koja je predstavljana svojstvima fanatičnog neprijatelja. Zapravo, iz veličanja spasioca u dramatičnim vremenima kada je postojala neophodnost za velikim predvodnicima, dođama i liderima, masa je svoju ljubav preobražavala prema ustoličenjima novih diktatora, koji su dolazili iz nižih klasa, ali su po buržoaskom modelu nastojali da se desi samo puka promjena vlasti, bez da se uspostavlja sistem prilagodljiv okolnostima mira. U tom smislu, velika i opterećujuća birokracija koja se zasnivala na strogoj usklađenosti i položaju služenja jednoj novoj povlašćenoj kasti, koja je militantnije nego li ijedna prije, čuvala uspostavljeni sistem, morala je biti potpuno sterilizana prisustva ikakvih ideja koje su doprinijele da kolektivna svijest ustoliči nešto za šta se nije borila. Diktatorsko i apsolutističko čudovište se najprije temeljno obračunalo sa sljedećim strukturama, o čemu svjedoči Jurij Borjev u svom kultnom djelu ,,Staljinijada“: ,,Staljin je progonio određene socijalne grupe. Prije svega, likvidirani su stari boljševici, koji su na vlast došli bez Staljinove pomoći, koji su znali za njegovu nedoličnu prošlost i koji su bili spremni da se suprotstave uzurpaciji vlasti. Poslije njih, na red su došli letonski strijelci i ljudi koji su izveli revoluciju. Oni su Staljina iritirali svojom nesebičnošču, vjerom u ideale i fanatičnom predanošću idejama a ne ličnostima. Likvidirani su i najviši partijski rukovodioci – Staljinovi suparnici koji su pretendirali na vlast i koji su bili u stanju da ograniče Staljinovo samovlašće. U znak upozorenja, likvidirani su i oficiri koji su imali svoje političko mišljenje, koji su uživali veliki politički autoritet ili su se držali stare, pretkultovske partijske tradicije.”

Ropski mentalitet kao posljedica diktature.

U zemljama u kojima se stanovništvo nije izliječilo od diktatura i apsolutizama iz prošlosti, vlada ropski mentalitet, koji se oduševljava isključivo naređenjima i zabranama. U ofanzivnom smislu, postavlja se pitanje, koliki bi procenat ljudi bilo sklon da i sam sprovodi korumpirani upravljački mehanizam povlašćene kaste, ali u defanzivnom, skoro je jasno da veliki procenat gaji koruptivnu svijest da u odsustvu ličnog shvaćanja pravičnosti, vjeruje da može zaobići surovost sankcija kojima se divi i koje se mogu odnositi samo na druge ljude.

Tranzicija je pogodna stagnaciji.

Nerazvijena društva ne prolaze kroz tranziciju, prije svega jer nikuda ne prolaze, niti polaze, već su statična, a to je bliže stagnaciji. Platforma te stagnacije je zagovaranje prosječnosti. Pogledajmo samo sav taj skriveni i otkriveni otpor prema nekom progresivnom pojedincu ili grupi i biće nam jasno da konstituciji nazadnog mehanizma ne odgovara baš niti jedan njen funkcionalni dio. Čak i ako ga ne može pokrenuti jer igra statičniju ulogu u odnosu na dinamične procese, naći će se način kako da se on izopšti. Tako se postupa i vidimo to najbolje na primjeru progresivnog pojedinca – što malo odstupa, on je u rangu jedne prave štetočine – štetočine stagnaciji. Da li će proces tranzicije otpočeti i kada, nisam baš siguran, ali znam šta je potrebno da se stvore uvjeti za to. Prvi je – ne dirati najbolje među sobom, imati barem kočnice u mehanizmu. Ako ih nema, postoji bojazan da kola krenu nizbrdo, a tada se i stagnacija može smatrati vrlinom, a put u potpunu propast je poremećen sistem vrijednosti u kojem je vrlina krivo shvaćena, a put ka boljem – potpuno nepoznat. Za to je kriva birokratizirana svijest koja dolazi iz prošlosti. Po njoj, politički pluralizam nije donio mogućnost da se stvore ideološke frakcije i političke ponude, te da se prema njima klasificiraju razni slobodni pojedinci, već ona funkcionira po starom jednopartijskom sistemu. Dakle, umjesto jedne samovolje, dobili smo više samovolja – umjesto jednog partijskog diktatora, dobili smo više partijskih diktatora, koji zbog podijeljenog sistema vlasti ili kontrole, suverenije vladaju i terošišu svakog vrijednog pojedinca koji bi ukinuo tranziciju, mada, ovoga puta mu ne uzimajući život, već ga egzistencijalno i javno izopštiti iz poretka i života.

Odnos ekonomije i politike.

U razvijenim zemljama, ekonomija vodi politiku. U nerazvijenim, politika vodi ekonomiju. Razlika: prve vode naučnici i eksperti, druge vode delegirane neznalice i povlašćena kasta. Nije ovdje iskorištena teorija tržišne ekonomije ili se pokušao osporiti značaj političkog organiziranja na ekonomiju. Nastoji se objasniti raskorak u vremenu i neispravni pokušaj da jedna ideologija putem političkog djelovanja, dođe do mehanizma upravljanja, a da pri tom bude zalutala u vremenu i potpuno neprilagodljiva vremenu i prostoru, a u najgorem slučaju – zacementirana u tranziciji i recidivizmu prethodnih sistema koji ma koliko i bili uspješni – uspješni su bili samo u vremenu koje pripada prošlosti.

Izazovi kapitalizma i multipolarnog svijeta.

Kapitalizam je stvorio sistem bez prisile i ubijanja ljudi. Isti onaj za koji su živote u logorima, zatvorima, na prisilnom radu ili strijeljani uz zid, živote položili milioni u komunističkim zemljama, a koji su predstavljani pogonsku snagu promjena da se uspostavi sistem jednakosti i slobode. Sloboda da čovjek živi i stvara uvjetovana je progresivnim porezima kakvih, doduše, nemate ni dan danas u zemljama u tranziciji, ali stepen razvoja multinacionalonih kompanija na slobodnom svjetskom tržištu, dopušta da se iskorišćavaju resursi radne snage i koriste inddustrijski i privredni resursi drugih, koji doprinose ugrupnjavanju i ukrupnjavaju kapitala prema velikim svjetskim korporacijama, koje postaju neometani vlasnici tržišta. Međutim, u komunizmu je društveni problem predstavljala birokracija koja je kao povlašćena raspolagala državnom imovinom, u kapitalizmu imate nešto suprotno – pojedince koji svojim ličnim budžetima predstavljaju moć u imperijalnom smislu. Otuda, u neraznijenim zemljama pojava tajkuna, koji su stvorili korupmiranu mreži i takoreći postalI su suvereni vladaoci državama, čak i politikom na koju mogu utjecati svojim novcem i utjecajem. U razvijenim zemljama to ne može biti slučaj, ali globalnu prijetnju predstavlja ekonomski rat velikih međunarodnih korporacija, kojih će u ovom stoljeću biti svega nekoliko desetina i koje će svoje djelatnosti proširiti na sva moguća ekonomska tržišta i pored multinacionalnog poslovanja, obuhvatiće i multitržišno poslovanje, prema kojem će jedna korporacija imati kompletnu industriju od industrije toilet papira, proizvodnje pogonskih derivate, ali i naučne institute, kao što su su svojim interesima prilagodile i programe visokog obrazovanja. To ne znači da će se pretvoriti u loš trend ukoliko se interesi država na globalnom nivou ne pomiješaju sa interesima vojne i ekonomske moći ujedno, pa se izazov konkurencije može pretvoriti u rizik ili, u najgorem smislu, prijetnju kontinuiranih ratova, ili ratova biološkim oružjima.

Zaključno razmatranje.

Danas svijet funkcionira onako kako to nalažu konstelacije snaga. Često su predmetom rasprava priče o neprilagoženim ili nedostižnim, neosjetnim i onim pojavama vezanim isključivo za povijesna iskustva, sa mnogo predviđanja i razilaženja oko onoga što predstoji ili se nazire. Povijesničari su često u kandžama političara, a menadžeri su u kandžama trenutnih moćnika, ma ko oni bili i čime raspolagali. Nesporno je da su izvan ideologije mnogo više mjesta dobile strategije onih u čijim rukama je samostalnost moći i odlučivanja, ali je nesporno da je ideološki pečat ostao svjež među onima koji ne promatraju svijet onakvim u kakvom i sami žive. Pored višestrukih analiza, ovaj tekst aludira na to da jednsmernost promišljanja o boljem svijetu, a kojem može doprinijeti jedna promjena, ili pak vraćanje neke davno isprobane matrice, moraju ići u smjeru spremnosti da oslušnu trenutnost, da bi znali kako obratiti pažnju na dubinu promjena koje bi se trebale desiti u budućnosti. Ono što ih na tom putu treba pratiti, jesu etičnost i humanost, kao neodvojive perspektive za bilo kakav početak.

 

AUTOR – Dženis Šaćirović