Redakcija Čujemo vijesti na televiziji, ili ih pročitamo u novinama: “samoubistvo“, “ubistvo“, “krađa“, “ranjavanje“, “teroristički napad“, “političar pokrao“, itd. Naša, ili neka druga zajednica, sve zajednice manje-više imaju slične probleme. U razvijenim zemljama svijeta ovi problemi su ograničeni – institucionalno razvijenija zemlja, sa većom sviješću o društvenoj uređenosti ima načina kako da suzbija posljedice. No, nemojmo aspekt uspješnosti rješavanja društvenih kriza i frustracija stavljati na odgovornost državi i institucijama. Hajmo se pozabaviti time šta mi kao pojedinci koji više od sistema imamo prilike da se sučeljavamo sa negativnim pojavama u našem okruženju možemo da uradimo i spriječimo posljedicu.
Čovjek sebi oduzme život motiviran nemaštinom. Možemo reći da su ga nepovoljne životne prilike motivirale na to. Isti taj čovjek iza sebe ostavlja porodicu kojoj je makar fizički bio potreban. Mnogi su znali za njegove finansijske probleme ali nisu mogli prognozirati tragediju. Zašto? Možda zato što oni koji ne žive taj problem u svojoj koži, ne mogu osjećati taj problem. Čovjek pokrenut osjećajima nalaženja u lavirintu problema bez izlaza, izuzetno može biti motiviran dadigne ruku na sebe. Na tom putu, ukoliko ga niko ne dijagnostificira kao osobu koja to može uraditi, samo mu je dao oružje u ruke. Ljudi iz okruženja neobraćajući pažnju, iako ni sami ne mogu pomoći u iznalaženju problema toj osobi, mogu utjecati da joj se promijeni percepcija i da može odustati od svojih namjera. Niti sistem, niti savršeno organizirana institucija, ne može bolje prepoznati ljude kojima smo mi okruženi godinama i sa kojima smo dijelili dane. Mi ih poznajemo i prepoznajemo. Na nama je odgovornost za njih.
Čovjek oduzme život drugom čovjeku motiviran impulsivnošću, materijalnom dobiti , ili, pak, razlozima druge prirode motiva. Možemo reći da su neke prilike utjecale na to. Mi možda znamo koje su to prilike. Možda smo tu osobu prerano osudili da ide prema svojim predispozicijama koje su joj trasirale loš porodični odgoj ili loš sistem koji toj osobi neće pružiti način da se ostvari kao društveno odgovorna. Možda je jednoj neuravnoteženoj osobi umjesto epiteta ludačke košulje trebalo objasniti zašto ne treba brzo reagirati ili da joj se ukaže svijest o tome kakvu to posljedicu može imati. S druge strane, osoba koja će ući u svijet kriminala, trebala je biti zaustavljena onog momenta kada je pokazivala sklonosti prema tom okruženju. Nije potrebna šira aktivnost odgojnih ustanova djetetu koje ima takve sklonosti u periodu adoslescencije, jer elemente takvog ponašanja može da procijeni svako od nas. Nije teško objasniti nekome, i možda u ključnom trenutku dati mu konačnu smjernicu u životu koja će spriječiti da se posljedica dogodi u budućnosti.
Religije, naučne discipline, i sistemski oblici izgradnje ili korekcije ličnosti imaju svoj stepen efektivnog djelovanja. Ali i kod svake bolesti, u ovom slučaju bolesti ličnosti pojedinca, najpotrebnija je pravovremena dijagnoza problema ličnosti. Posvjećivanje jednoj problematici i njena sigurnost u uspješnost izgradnje jedne ličnosti ne može dati rezultate ukoliko se temeljno ne apsorbira u svijesti pojedinca. Primjerice, svijest o poštenju i društvenoj odgovornosti neke osobe se može promijeniti onog trenutka kada ta osoba dobije mogućnosti koje do tada nije imala. Izrazito moramo spremiti buduće političare, učiti ih etici i spremiti ih za vrijeme u kojem će ostati ono što su do tada bili. Prije nego li na naslovnoj strani vidimo sliku “prevaranta“ koji je ojadio neko preduđeće ili napravio neki poguban politički korak, trebamo sa njim imati komunikaciju tog nivoa koji ga može odvratiti od pogubnih ideja u početnoj fazi. Ne smijemo ljude iz svog okruženja prepuštati samovolji koja nas pogađa ili ne pogađa, ali pogađa druge.
Svi su odgovorni.
Počev od roditelja, preko rodbine, prijatelja i ljudi koji okružuju osobe koji za sebe ili druge mogu izazvati posljedicu, cijelo društvo se mora pozabaviti tim problemom u zavisnosti od mjere dostupnosti za rješavanjem istih. Svaki čovjek treba preuzeti da bude odgovoran za bar još jednog čovjeka, bio mu on član porodice ili ne. Često ni članovi porodice nisu smjesni problema koji se razvija njihovim okretanjem glave. Ono što je bitno da znamo jeste to da se često posljedice uzrokovane djelovanjem pojedinaca mogu odraziti i na našu štetu. Pozabavimo se i iz tog razloga sa ljudima koji nas okružuju, da ne bi sutra imali prilike da i sami budemo žrtve.
Pomozimo drugima jer tako pomažemo sebi. Ono što možemo spriječiti, spriječimo prije nego li to drugi pokuša učini umjesto nas, možda i prekasno. Dijagnosticirajmo i eliminirajmo negativne društvene pojave i posljedice prije nego li nastupe, zbog nas, zbog njih,
AUTOR – Dženis Šaćirović
