Pogled iz dijaspore

Sa Konzulom Crne Gore u Luksemburgu Remzijom Camićem o najnovijim zbivanjima u Crnoj Gori, dijaspori i saradnji dviju država – Crne Gore i Luksemburga, za portal „Avlija“ razgovarao književnik i publicista Faiz Softić

ŠTA NAS SUTRA ČEKA

Nisam prorok i nezahvalno je proricati sudbinu Crne Gore, ali se nadam da će nova vlast imati sluha i da će se i u narednom periodu nastaviti pozitivni trendovi saradnje dviju država – Crne Gore i Luksemburga. Zdrava saradnja sa državama Zapadne Evrope, gdje trenutno živi veliki broj građana Crne Gore, je prioritet svih prioriteta, i to se ne smije smetati s uma – naglašava konzul Crne Gore u Luksemburgu Remzija Camić

Remzija Camić rođen je 8. februara 1962. godine u Rožaju. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu i skoro trideset godina živi i radi u Luksemburgu. Otac je tri kćerke i jednog sina. Jedan je od najpoznatijih arhitekata u Luksemburgu, a 13. maja 2016. inaugurisan je za počasnog konzula Crne Gore u Luksemburgu.
Jedan je od onih državnih funkcionera koji je uvijek uz svoj narod; u dobru i u zlu. Poznat je kao humanista i altruista. Pomaže tamo gdje je pomoć najpotrebnija, ponajviše svoj zavičaj – porodice slabijeg materijalnog stanja ne gledajući koje su nacionalne ili vjerske pripadnosti. No, Rožajci su, odvajkada, bili poznati baš po toj strani ljudskog karaktera.

 – Gospodine Camiću kako komentarišete izborne promjene u Crnoj Gori u  kontekstu približavanja Evropskoj uniji i učinkovitije politike prema dijaspori?

R. Camić: – Od svih promjena se očekuje, bar od onih koje su rezultat demokratskih izbora, da će kao svježe snage snažno krenuti naprijed. Da će iskoristioti pozitivne elemente prijašnje vladavine i imputirati nove pozitivne tokove. Samo tako se može opravdati povjerenje birača i naroda u cijeloj državi.
Naravno da očekujem da se nastavi tradicionalno dobra saradnja između matice i dijaspore. Bilo ko da vlada mora imati na umu da nije pod lupom samo onih koji žive u Crnoj Gori, već i nas koji smo otišli, ali se rado vraćamo domu svom.

 – Imajući u vidu postizborni vandalizam, poruke mržnje prema Bošnjacima i drugim manjinskim narodima u Pljevljima, Beranama i drugim gradovima, pa i crkveno ustoličenje gradonačelnika Budve, ali i dogovor oko  formiranja nove vlasti pod patronatom SPC, ima li razloga za brigu  urušavanja sistema građanskog koncepta države i sabotiranja u ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava?

REMZIJA CAMIĆ: – Za nepovjerovati je da se takve poruke mržnje, ma ko da ih je i ma kome ispisivao – plasiraju u Dvadeset prvom vijeku. Vjerovali smo da se nikada neće ponoviti scene iz devedesetih kada su u Pljevljima premlaćivani Bošnjaci samo zato što su bili to što jesu, ili, recimo, pljevaljska Bukovica, Kaluđerski Laz i da ne nabrajam.

Nažalost to što smo vidjeli uoči izbora u Beranama, i u Pljevlima neposredno poslije izbora, te nedavni napad huligana u Beranama na navijače FK „Jezero“ iz Plava su vrlo ružne i upozoravajuće poruke, ali vjerujem da Crna Gora ima toliko zdravih snaga na svim nivoima i da će se znati nositi sa onima koji pokušavaju da podmetnu nove požare i zabadaju trn u zdravu nogu.

A što se tiče uplitanja SPC u državnopolitički život Crne Gore, ja to također vidim kao opasnost i da će oni svojim djelovanjem još više zakomplikovati međunacionalne odnose i doprinijeti usložnjavanju oni gorućih problema koji se nalaze pred novom vladom. Ali, ipak, ja sam optimista i mislim da ćemo se dozvati pameti i da će vjerske zajednice biti po strani sto se politike tice. U zapadnom svijetu, koji je naš uzor i ogledalo, te su relacije davno riješene i ne dešavaju se ovakve situacije.
Vjerski velikodostojnici i njihova svita su tu da pozivaju na ljubav prema Bogu, da mole za dobrobit svih koji žive na tim prostorima, da pozivaju na ljubav među ljudima i da otvaraju svjetlost u njihovim srcima, a ne da upadaju u politički život.
Sve dok mole i pozivaju ljude na ljubav, što su osnovni postulati vjere – oni su cvijeće, kada uplivaju u politički život i stanu se kalemiti uz politiku – postaju korov, koji, ako se na vrijeme ne istrijebi iz političkog života države – može nanijeti neviđenu štetu i to na dugoročan period.
Zagrljaj vjere i politike je opasan zagrljaj jer, očito je, neki vjerski lideri u Crnoj Gori žele biti i nacionalni lideri i ne biraju sredstva da postignu taj cilj.        

– Sumnjate li da će se nova vlada okretati  Banjaluci i zapostavljati saradnju sa jedinstvenom Bosnom i Hercegovinom, što može dalje usložnjavati odnose u regionu i provocirati bošnjački narod?

REMZIJA CAMIĆ: – Još uvijek je rano donositi sud kako će i šta će biti, ali, ono što smo vidjeli u predizbornom periodu vezano za dio onih koji jedva čekaju da zaposjednu državne čeze – bojim se da će, zapljusnuti valom nacionalizma, okretati kola s puta na stranputicu. Narod to ne zaslužuje. Okretanje zvanične crnogorske vlasti od Sarajeva prema Banjaluci bio bi katastrofolno loš potez koji ne bi naudio samo Bošnjacima, već i svima koji žive u Crnoj Gori. Ništa nemam protiv da bilo koji grad u Crnoj Gori razvija pobratimstvo sa bilo kojim gradom u Bosni i Hercegovini i cijelome svijetu, ali se državna politika mora usmjeravati prema centru, nikako prema perifiriji. Ako komšiji gori kuća nećete valjda dosipati benzin, već vodu. Tako ćete sačuvati i vašu kuću. Sve vrste provokacija nas samo udaljavaju od srećne budućnosti kojoj se nadamo i koju želimo.

 – Sve države trpe krizu izazvanu pandemiom nezapamćenom poslije Drugog svjetskog rata, može li nova, heterogena, politička većina nastavtii s ispunjavanjem obaveza u postizanju evropskih standarda i unutrašnjih reformi koje našu državu  približavaju najvažnijem spoljno-političkom cilju – članstvu u EU i kako?

REMZIJA CAMIĆ:  – Pandemija virusa „Covid 19“ je snažno pogodila svjetsku ekonomiju, i, naravno, najpogođenije su male zemlje i njihove usitnjene ekonomije. Treba puno mudrosti i puno zalaganja da se ublaže posljedice i da se započeto nastavi. Moramo svi biti svjesni toga i svako od nas dati doprinos shodno svojoj moći i sposobnosti. Na putu smo prema Evropi, a to nema cijenu. Onaj ko bude na bilo koji način usporavao taj voz koji se kreće prema Evropi – ne usporava ga, već ga vuče nazad u mrak i u bijedu. Svakako se očekuje od nove heterogene političke većine da nastavi da vodi državu prema Evropi a ne da je „odvlači“ od nje. To su za sada i obećali, a ako sam dobro propratio, to su stavili i na papir i to nas sve smiruje. Crna Gora je nevelik prostor sa malim brojem građana u odnosu na većinu drugih zemalja u Evropi i ona to zaslužuje. Svi moramo dati doprinos da što prije budemo dio Evropske porodice.

 – Od čega će zavisiti što bezbolnije preživljavanje krize i oporavak privrede koja je drastično pogođena propadanjem turističke sezone, kao značajnog izvora budžetskih prihoda, ali i kao privrednoj grani koja za sebe vezuje cijeli niz ostalih sektora, od poljoprivrede do prometa roba i usluga?

REMZIJA CAMIĆ: – Jednostavno, to će zavisiti od svih koji su na bilo koji način involvirani u ovaj sektor; zavisit će od njihovog strpljenja i spremnosti da se poslije ove pošasti snažno krene naprijed. Bitna je aktivnost svakog čovjeka. I onda kada nam se učini da je, recimo, beznačjan čin podići bačen papir i ubaciti ga u korpu za smeće, moramo znati da je i to raščišćavanja puta prema oporavku i važan je. Jednostavno, bitan je svaki pojedinac i njegovo zalaganje, bitno je sve, pa i ono najsitnije što ide u prilog izlasku zemlje iz krize izazvane paandemijom virusa corona.
U svakom slučaju valja preživjeti ovu godinu, preživjeti krizu i spremiti se za narednu godinu i spremno i spremni dočekati turističku sezonu. Crnogorsko more je blagodat i rudnik zlata koji jeste snažno uzdrman, ali nije zatvoren.

Evropska Unija je pripremila paket finansijske pomoći za zapadni Balkan. Riječ je o sredstvima koja će se upotrijebiti za razne oblasti a prioritet je infrastruktura. Svaki priliv novčanih sredstava za odredjena ulaganja – svakako budi ekonomiju i to daje isto tako nadu da će ekonomija“oživjeti“ i da možemo krenuti snažno naprijed. Dakle nikako nijesmo zaboravljeni jer se i te kako trudimo da budemo dio EU. Naša je država prelijepa i sa puno potencijala i nadam se najboljem.

 – U Luksemburgu i drugim državama EU živi značajan broj  crnogorskih državljana koji su devedesetih morali napustiti svoja ognjišta ali su u proteklim decenijama pokazali izuzetan patriotizam, dobročinstvo i humanost, posebno  u borbi protiv korone i drugih nedaća. Nažalost u vrijeme izborne kampanje čule su se poruke, da  ne dolaze na izbore, kao da su nepoželjni. Može li se to izroditi u neki vid trajnije politike prema iseljenicima?

REMZIJA CAMIĆ:  – Crnogorski građani koji žive van njenih granica nisu bačena mačad, to su građani Crne Gore od kojih većina ulažu u Crnu Goru, provode godišnje odmore u Crnoj Gori – svojoj domovini, ubrizgavaju novac u državne budžete, pa zašto ih onda izopćiti iz procesa koji se i njih podjednako tiču kao i onih koji žive u Crnoj Gori.
Nije mudro, a ni sa ekonomskog aspekta opravdano, odricati se najbogatijeg sloja svoga društva, a to je zasigurno oduvijek bila dijaspora koja živi u zapadnoevropskim i prekookeanskim zemljama.
Ukoliko se ljudima iz dijaspore bude ograničavalo šta mogu, a šta ne mogu – oni će se, to je sigurno osjećati odbačenim. Dijaspora želi da bude ravnopravna sa svima u Crnoj Gori. U protivnom, to je bolan osjećaj za nas. Podsjetiću vas da naprimjer Italija ima više svog stanovnistva van Italije nego u samoj Iitaliji. Od 650 000 stanovnika, koliko ih živi u Luxemburgu, samo Portugalaca ima oko 150 000. Svi oni,kao i mi,vole svoju drzavu …svoju zastavu koju rado ističu svakim povodom kada to ustreba.

Svi onii istovremeno poštuju svoju tradiciju i običaje i to ljubomorno čuvaju. Svakao da njihova država (koja isto tako nije naročito bogata) brine o njima i o njihovim pravima ma gdje bili u svijetu. Čovjek bez svoje matične države zapravo i ne postoji.

 – Kao ugledni građanin koji na diplomatskoj dužnosti zastupa interese države Crne Gore, a ne političkih opcija, kako vidite dalji razvoj prijateljskih odnosa Crne Gore i Luksemburga, dviju država koje su mnogima od nas podjednako domovina?

REMZIJA CAMIĆ::  – Mi ćemo, nadamo se, nastaviti da razvijamo dobre prijateljske odnose dviju država. I do nas neće biti. Sve zavisi od senzibiliteta nove vlasti i kakav će oni kurs zauzimati prema nama u Luksemburgu i Luksemburgu uopšte. Nijesam prorok i nezahvalno je proricati, ali se nadam da će se imati sluha i da će se pozitivni trendovi saradnje dviju država nastaviti. Samim tim bi se i nas položaj u ovoj državi u kojoj živimo i radimo poboljšao.

 – Poznati ste po uspješnoj saradnji sa svim Udruženjima  dijaspore, koja rade  na volonterskom principu, u želji da se očuva identitet u punom smislu te riječi, da se pomogne zavičaju i matičnoj zemlji. Kako i je li moguće da država Crna Gora podrži te napore i još suptilnije ostvari kontinuiranu i sistematičnu, institucionalnu  podršku Udruženjima i mreži udruženja, i na kojim projektima?

REMZIJA CAMIĆ: – Po tom pitunju, bar kod nas u Luksemburgu, učinjeno je mnogo. Većina udruženja imaju čvrstu i plodonosnu saradnju. Od prije dvije godine Vlada crne gore putem svog resornog ministarstva finansijski pomaže projekte udruženja koji se baziraju na kulturi i očuvanju tradicionalnih vrijednosti. U proteklom periodu imali smo česte posjete crnogorsskih zvaničnika iseljenicaima Crne Gore u Luksemburgu i to je proizvelo jednu posebnu pozitivnu energiju i utoplilo odnose matice i dijaspore. To bi tako moralo i ostati, te konstantno raditi na unapređenju odnosa matice i dijaspore. Imamo još poprilično zahtjeva ali očekujemo da će se i to riješiti i da će i nove vladajuće strukture nastaviti dosadašnji vid saradnje.

 – Kako ocjenjujete rad Uprave za dijasporu i da li iz komunikacije sa našim iseljenicima smatrate da je Nacionalni  savjet za saradnju sa iseljenicima svojim djelovanjem i dostignućima ispunio očekivanja naše dijaspore?

REMZIJA CAMIĆ: – Nismo nezadovoljni, ali svakako da se uvijek može više i bolje. Ne trebamo biti preambiciozni ali je sasvim normalno za očekivati da ljudi iz Uprave za dijasporu misle na nas, što oni, u svakom slučaju i čine. Nacionalni savjet bi mogao biti puno agilniji. Svakao da je saradnja za pohvalu.

 – Evropa je prepuna gradova koji imaju vrlo zanimljivu i specifičnu arhitekturu, da mnogi turisti zbog toga posjećuju neka njena mjesta. Kako ste se Vi snašli u takvom ambijentu i ostvarili arhitektonsku prepoznatljivost u Luksemburgu, šta bi ste preporučili urbanistima u našoj Crnoj Gori, koja takođe ima mnogo zanimljivih objekata ali i erozirajuću devastaciju prostora.

REMZIJA CAMIĆ: – Pa rekao bih da sam se dobro snašao. Početak kao i svaki početak – nikad nije lak. Brzo sam shvatio da je spoj tradicije i modernog jako povezan. Gradi se po savremenim standardima koji podrazumijevaju: čuvanje okoline, uštedu energije kao i ekonomskoj opravdanosti .Veliki se značaj daje alternativim izvorima energije što je i težnja EU. Svaki objekat mora imati „energetski pasoš“ koji unaprijed dokazuje potrošnju energije projektovanog objekta. To je važan uslov za dobijanje građevinske dozvole. Postoje i razne subvencije za svaki vid štednje energije upotrebom novih rješenja kojima se to postiže. Ovdje se jako pazi na okolinu, na vodene resurse, zelenilo itd. Bez obzira na veliku potražnju kao i cijene stambenog prostora ne žuri se u „Betoniranju“slobodnih površina.Oko gradnje nekog manjeg stambenog naselja, procedure oko dozvole znaju da potraju i po nekoliko godina. Sve dok sve nadležne ustanove ne daju pozitivan odgovor vezano za sve norme koje se moraju ispostovati, a to traje. Čak je i za rušenje starih objekata potebna analiza toksičnosti materijala. Pa onda kako se odvajaju razni materijali i kako se recikluju na pravi način.U nekim djelovima države su potrebna i arheološka ispitivanja (razne sondaže) da bi se dokazalo da u zemlji slučajno nema nekih tragova starih civilizacija. U našoj zemlji postoji čitav niz objekata savremenne arhitekture, ali mi se čini da nedostaju čitave analize prostora, okoline, spratnosti… Posebno bih naglasio primorje gdje su dugi niz godina izgradnjom “ugrožene površine“ koje bi se dale urediti na mnogo bolji način, saobraćajnice, okoliš, nedovoljan broj patrking mjesta i drugo. Već odavno se u Luksemburgu zahtijevaju po dva parking mjesta po jednoj stambenoj jedinici. Neshvatljivo je, između ostalog, da se u našoj zemlji sa toliko sunčanih dana ne koristi sunčeva energija u građevinarstvu.