Redakcija Osvrt na djelo zbirka pripovijetki ,,Itikjaf”
Đenane Durek
Piše: Mr. sc. Emina Bojić, prof.
Đenana Durek javlja se zbirkom priča sa naslovom, Itikaf.
Sam naslov zbirke navodi nas na razmišljanje o mnogo čemu, kroz dijalog sa samim sobom. Samo značenje riječi Itikaf znači izdvajanje, izolacija, promišljanje, meditacija, monolog s dušom, i navodi nas na zaključak da autorica ima cilj da svojom pričom ovo proizvede u čitaocu.
Riječ je o iznimnom talentu i posebnom načinu propovijedanja sopstvenog senzibiliteta i arhaičnim pripovijedanjem teksta.
Na početku zbirke autorici se javlja pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar pjesmom ,,Putevi” a završava zbirku priča, svojom pjesmom ,,Misao o putevima”. Ovom kompozicijom spisateljica za svoju priču traži kritički sposobnog čitaoca koji je oslobođen moderne zablude novog vremena. Ona u sebi nosi pohranjene prtljage koji su nastali njenim odrastanjem a ujedno i odrastanjima mnogih od nas. Njena priča je autentična, doživljaj koji priča je neopterećen ali je obojen sjetom i figurativnim sredstvima izražavanja kojima oblikuje priču posve novim stilom u kojoj imamo kontrast, ispreplitanje starog i novog, arhaičnog i modernog, lijepog i ružnog. U njenoj prozi osjeća se atmosfera prošlosti i moralnostii koja je bila model života ljudi čiji su životi morali biti tako skrojeni i tako proživljeni. Priča nije opterećena nacionalnim identitetom. On se uklapa u milje življenja jednih sa drugima gdje u priči majka dijeli sve što ima sa komšinicom Marijom, jer vidi šta joj treba a nijedna ni druga nemaju puno, ali imaju jedna drugu. Poruka je nedvosmislena. Preživjeli smo, odrasli, zlo doživjeli, pobijedili, i ono nas nije oblikovalo, valjda zbog toga koliko god se udmicali od tradicije izgubivši se u vremenu u kojem živimo ostane bar malo onog mehlema koji uspije da zaliječi rane koje su nastale putujući kroz život. Taj mehlem i podsjećanje su Đenanine priče. Centralna ličnost i savjest koja dominira kroz mnoge priče je djed. On je taj koji svojim karakterom i autoritetom drži sve na pravom putu ali njegovim odlaskom nastaje lutanje dunjalučko, lutanje u kojem se postavljanju međe, koje se neće ponijeti a otrežnjenje da je sve prolazno nastaje, kao poslije svake velike katastrofe, u ovom slučaju smrću majke, koja na imaginarna način svojim odlaskom dovodi djecu do otrežnjenja u kojima se rađa kajanje i skidanje ograda, međa, među njima.
U svom pripovjedačkom procesu autorica se uspješno koristi vlastitom filozofijom obrađujući teme aktuelne u sferi života kao na primjer u pričama :Oči koje svijetle u mraku,, Sve na ovom svijetu je nesigurno osim majčine ljubavi. Kolijevka, Čardak, Čurlik, Stapanje, Odžak, Sunnet, Kovač, Kolo, Hajir moba, Čehra, Lutfija, Prag, Selamluk, Mahala, Agda, Sabur, Itikaf, Stid, Prikaza, Saf, Upravljanje, Sahibija, Korito, Mimar, Hedija, Žara, Kadar, Život i smrt, Odoka, Rasad, Vir, Međa, Potaman, Damar, Džennet, u kojima se isprepliću činjenice i napuštene tradicije.
Ne mogu a da ne istaknem činjenicu da u nekim pričama uspješno isprepliće i kombinuje autobiografske momente poredeći prošlost i sadašnjost.
Likovi u njenim pričama su vrlo uvjerljivi, jer sve što nam nude imaju neku nestvarnu ljepotu vremena prošlog, moralnijeg i emotivnijeg, od vremena u kojem živimo i s kojim je to sve nestalo. Autorica nudi prošlu, nestalu ljepotu u trenutnoj ružnoći i besmislu u kojoj svi svjesno ili nesvjesno vidamo vlastite rane, kojih nismo ni svjesni. Ona na sebi svojstven način kroz priču stvara slojevitost u štivu koje nam nudi. Čitajući Đenanine priče ponekad se čini kao da iz njih dolazi ona poznata misao Alberta Camija :,, Čovjek je jedino stvorenje koje odbija biti ono što jeste. ”
Ona svojom ponuđenom filozofijom u priči nudi moralnost, sebi- nama – čovjeku, koji se kreće kroz vrijeme i. u kojem preovladavanju slike modernog svijeta u kojem živimo.
Priče slikaju prostire u kojima tradicija svome junaku ne da da laže, zbog više sile Boga, ne da, da materijalno bude nad moralnim i duhovnim zbog svjesnosti naše prolaznosti.
Svaka priča u ovoj zbirci obrađuje posebnu temu a ono što ih povezuje je: čuđenje, žudnja, ljubav, radost, tuga…od čega uspješno oblikuje svoju pripovjedačku poetiku u kojoj dominira moralni, tradicionalni kodeks ponašanja.
Smatram da što ova zbirka bude starija s vremenom će biti još vrjednija jer se u njoj treba pratiti autoricino sazrijevanje, traženje i propitivanje prisutnih etičkih vrijednisti. U pričama je prisutna stara leksika, arhaizmi i geminate, što pričama daje dozu arhaičnosti. Đenana Durek nam opisiva svijet kakav jeste i daje sliku kakav bi trebao biti. Ova zbirka priča je komparacija vremena, ljudi. tradicije i vjere a to sve treba da nas podsjeti da smo samo putnici u ovom prolaznom svijetu na putu do zvijezda i da sa životima ostavimo blistavi sjaj a ne mrlje iza sebe i tako odsanjamo na najljepši način san o našem postojanju.
Čitajući autoricine priče plovila sam morem života tražeći obale spoznaje i spoznala da obale zapravo i nema ali na kraju zbirke ima pjesma sa naslovom Tek smo na početku. Taj novi početak biće drugi prostor, prostor drugog svijeta našeg preseljenja što podsjeća naslov pjesme da pazimo i mislimo dok putujemo a ovo je izraženo sintagmom ,,Misao o putevima.” Neka ova sintagma naslova bude upozorenje da budemo bolji ljudi, jer ćemo biti pitani za svoja djela kad račun bude sveden.
Završit ču zadnjim stihovima spisateljicine pjesme na kraju zbirke .
,,Tad ustat će ljudi i džini hukovima, a zamrijet Iblisni za vjekovima.
Kijamom će vratit se ezelskim redovima i odazvat se riječima…
Slušamo i pokoravamo se! “
