Redakcija Saznao sam da je ćerka Jaha Gusinjca, da je jedina kćer u majke, da je šnajderka, da njena majka ima sobe za izdavanje, da je rano ostala udovica i da sa Safijom i sinovima živi u Bar mahali. Morate priznati da sam mnogo toga saznao. A još i to da je imala mnogo prosaca, da je bila na dobrom glasu i iz jedne od najimućnijih familija u Rožajama. Jaho je nekada bio veliki gazda i imao je par dućana, među kojima i mesaru u starom gradu. Dobro je, mislio sam, makar sam nešto saznao.
Vratio sam se te večeri u Biševo kasno. Majka se već zabrinula. Spremila je cicvaru i pogaču, ukisjelila domaće mlijeko i čekala me da večeramo. Nijesu htjeli da večeraju bez mene. Postavimo sofru i sjedosmo da večeramo, a ja zamišljen. Misli mi kod Safije. Vidim je onako otmjenu, sa punđom, lijepu… kad me prekide u razmišljanju majčin glas:
„Pošto, Meša, tvoje misli? Daj da ih podijelimo skupa. Ako su bolne podijelićemo ih, pa će biti lakše, ako su srećne, daj da se i mi usrećimo“.
Htio sam da prećutim i izmislim neki drugi razlog, ali nijesam. Bili smo iskreni jedni prema drugima, majka nas je tako učila. Pogledah je i rekoh:
„Danas, majko, sretoh jednu djevojku. Mnogo mi se dopala, ali ne znam mnogo o njoj. Uspio sam da saznam samo da je od dobra roda, tako kažu. Volio bih da je ona moja sudbina.“
„Sanija, deder, turi kahvu da popijem sa sinom“, a onda se okrenu meni, „ako je dobra i lijepa, možda je i dobro što ti se dopala. Ako je to tvoja sudbina, bićeš s njom. Protiv nje se ne može.”
Kao da je nešto slutila, izreče majka te proročke riječi. Ja i sjutradan pođoh za Rožaje, malo da pozavršavam neke poslove, a više da ponovo ugledam one prelijepe oči. Krenuo sam do mosta da sačekam svog bratsvenika. Stajao sam malo, pogledao na obje strane i eto je… Safija! Posmatrao sam je ne trepćući. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli. Nijedno nije spustilo pogled, kao da smo prećutno, jedno drugom, pokazivali naklonost. Nije bila sama. Ovoga puta išla je, kasnije ću saznati, sa majkom Milevom. Mileva je bila jedna od rijetkih žena, Crnogorki, koja se u to vrijeme udala za muslimana. Jaho je, prije Mileve, oženio jednu ženu iz poznate agovske familije, ali nije dugo bio u braku sa njom. Iz tog braka imao je jednog sina. Kažu, nije im se duha podudarila. Otjerao ju je početkom drugog svjetskog rata. Tako je jedan imućan i vrijedan gazda ostao bez ženske ruke u kući. Kada je počeo rat, pomagao je sunarodnicima i snabdijevao ih žitom, mesom i ostalim namirnicama. Volio ga je narod. Imao je prijatelje i u Sandžaku i po čitavoj Crnoj Gori. Tako mu, na početku rata, u dućan dođe dobar prijatelj i sa sobom dovede žensko i muško dijete. Muško je dijete bilo njegov sin, a žensko dijete od sestre, koja je bila udata u Andrijevicu. Zamoli ga za pomoć u ime dugogodišnjeg prijateljstva. Godinama su i trgovali zajedno. Ispriča mu svoju muku. Reče mu kako je njegova trudna sestra, sa šest kćeri, u bjekstvu, da joj je muž poginuo, a da je on, sa ovo dvoje djece, uspio da izmakne. „Eto, ja sina vodim u Srbiju, a tebe molim, pripazi mi Milevu dok se ne vratim.“ I tako ostade Mileva nadomak Andrijevice u koju se nikada više nije vratila. Čuvao je Jaho Milevu dvije godine, ali niko od njenih nije dolazio niti se javljao. Razdvojio je rat mnogo ljudi. Mileva je bila prelijepa, nisi joj se ljepote mogao nagledati. I dođe Jahu majka u kuću, pa mu reče: „Sine, ti i onako nemaš ženu, a držati tuđe, žensko čeljade u kuću, nije baš dobro. Rat je, ko zna i koliko će trajati. Njeni se ne javljaju, možda im se nešto i desilo. Uzmi ti nju za ženu, ionako je mnogo dobra“. Posluša Jaho majku i uze Milevu za ženu. Pokrila se tada, kao i ostale žene u Rožajama, naviknu se na novi život, izrodi djecu i dobi novi dom u kući čuvenog Jaha. Tek posle mnogo godina, nakon rata, uputi se u rod da obiđe svoje. To je bila njena sudbina od koje nije mogla uteći. Kada je ostala udovica pazila je na kuću i djecu i više nego što je uobičajeno, da ne bi komšije i familija osjetili da nema gazda Jaha, da ta kuća bude i nadalje čuvena. Sada je bila bogata udovica. Imala je dvije kuće, koje su od Jaha ostale, pa je izdavala sobe i stanove.
Tako i ja iskoristih priliku, pa krenuh da, tobože, tražim stan kod nje, samo da bih se približio Safiji što prije, da mi ne izmakne. Zbog onih silnih prosaca. Nijesam smio da čekam, pa sam sproveo u djelo svoju namjeru. Primi mene majka Safijina, pogleda me, ja joj rekoh da tražim stan, ona iskosi malo pogled pa reče:
„Pođi za mnom da ti pokažem sobu“.
Prođosmo kroz jednu sobu, sjećam se ko da je juče bilo, a tu sjedi Safija za šivaćom mašinom i nešto šije.
„A ti, Safija, gledaj u svoj rad, ovo nijesu tvoja posla!“, pa pošto mi pokaza sobu poče: „A da ti nijesi došao da gledaš djevojku? E nemamo mi ni sobu ni djevojku, ako si došao tim redom nisi ni trebao dolazit’. Neće se djevojka još udavati, ima starijeg brata, prije njega neće nikako!“
Njen pastorak bio je tri godine mlađi od nje. Znao sam ja da to nije razlog. Djevojka iz grada, pa neće se valjda udati za nekog sa sela. Šta sam ja imao da joj ponudim? Dušu, golo poštenje, a imanje nijesam imao, samo odnedavno posao, tek sam školu završio.
______________________
Istaknuta slika: S lijeva Šabo Luboder, Jaho Gusinjac i Zeća Lalić
