Redakcija Dragocjen izvor podataka o jednom sandžačkom selu i njegovoj okolini
Monografija “Škrijelje“ čiji je autor gospodin Muzafer Hadžić, predstavlja izvanredan historiografski, etnološki i geneološki doprinos poznavanju historijske prošlosti, običaja, tradicije i geneologije (rodoslova) ovog dijela Sandžaka i kao takva predstavlja veoma važan izvor dragocjenih podataka o ovom podneblju i ljudima koji ga nastanjuju. Autor nam podrobno i vrlo studiozno pruža obilje informacija koje prevazilaze geografski okvir sela Škrijelje i njegovih zaseoka.
Gospodin Hadžić nam najprije daje najneophodnije geografske odrednice, zahvaljujući kojima čitalac koji i ne poznaje područje u kojem je locirano selo Škrijelje može da formira osjećanje o zemljopisnim i demografskim odlikama ovog naselja i njegove šire okoline.
Nakon toga slijedi historijski osvrt čiji je predmet razmatranja Pešterska visoravan, sa posebnim akcentom na tutinski kraj, pri čemu je naročita pažnja posvećena završnoj fazi prahistorije, antičkom dobu i periodu osmanlijske vladavine.
Svjestan činjenice da je obrazovanje od fundamentalnog značaja za razvoj jednog kraja i njegovog stanovništva, gospodin Hadžić dva poglavlja posvjećuje obrazovanju, dajući nam korisne informacije o prosvjetnim prilikama u vrijeme turske vlasti, sa kraćim osvrtom na period Kraljevine SHS (kasnije poznatije pod nazivom Kraljevina Jugoslavija).
Ovu temu još šire obrazlaže u narednim poglavljima, podsjećajući nas na mektebsku nastavu kao najčešći oblik vjerske nastave u osmanlijskom periodu koja je imala karakter jedinog oblika osnovnog obrazovanja, sve do pojave državnih osnovnih škola u zadnjim decenijma XIX vijeka, kada se pojavljuju državne svjetovne škole iptidaije, koje se osnivaju u svim naseljima sa više od sto kuća. U gradovima su osnivane ruždije (niže gimnazije) i idadije (više gimnazije). Naravno i dalje su funkcionisale medrese, kao vjerske škole srednjoškolskog ili fakultetskog nivoa. Autor nam daje pregled i sadržaj nastavnih planova i programa u mektebima.
Potom nam pruža informacije o školi u Delimeđu koja je kao matična škola počela sa radom 1925. godine, sa naročitim akcentom na poslednje decenije njenog rada, pri čemu posebnu pažnju posvjećuje isturenom odjeljenju u škrijeljskom zaseoku Morani u kojem osnovnu školu i danas pohađaju djeca iz Škrijelja, okolnih zaseoka i najbližih sela. Pri tom nam prezentira i spisak svršenika koji su završili osnovnu školu u Moranima, a kasnije stekli fakultetske diplome, kao i o prosvjetnom i pomoćnom osoblju koje je radilo u ovoj školi.
Kroz poduže izlaganje gospodin Hadžić nam govori o džamiji u Škrijeljima, njenom prvobitnom izgledu bez minareta i kupole koji su u novije vrijeme dograđeni, o njenom prvom vakifu Hamidagi Ćilerdžiću i kasnijim vakifima, o sastavnim dijelovima džamijskog unutrašnjeg prostora: mihrabu, mimberu, mahvilu i abdesthani.
Ovom monografijom gospodin Hadžić odaje trajno i neizbrisivo priznanje njenim imamima: Mehmet-efendiji Sarajliji, Halit-efendiji Šemsoviću, naročito najzaslužnijem Husein-efendiji Ujkanoviću, koji je bio imam punih 50 godina u ovom džematu i nejgovom sinu i nasljedniku Ćamil-efendiji, Zahit-efendiji Hadžiću i sadašnjem imamu Raif-efendiji Krkušiću.
Pri kraju monografije autor nam iznosi podatke o mezarju u haremu škrijeljske džamije u okviru kojeg su očuvani stari nišani, od kojih je najdrevniji nišan iz 1823/24. iznad mezara Mahmud Baše, starješine nekog od rodova. U okviru ovog prostora je i džamijska česma.
Najdublje emocije o pešterskom podneblju sa ilustrativnim reljefnim opisom podstiču i bude opisi dati u poglavlju „Pešter – opis i glavne znamenitosti“. Stočarstvo kao vodeća privredna djelatnost ovoga kraja nosi sa sobom i specifičnosti načina života njegovog stanovništva. Naročito su zanimljivi opisi katunskog načina života u letnjem periodu sa detaljnim opisom stočarskog stana i njegovih objekata: spavara, ognjara, mljekara, telećara, kućera i tora.
Priču o svom rodnom kraju gospodin Hadžić nadograđuje opisom bošnjačke seoske kuće i njenih konstruktivnih karakteristika, pri čemu se osobeno zadržava na arhitektoske odlike njenog enterijera, i pri tom zaustavlja pažnju čitaoca na staru kuću Hadžića u selu Škrijelje.
Gospodin Hadžić velemajstorski i sa puno ljubavi prema svom rodnom kraju obrađuje običaje i tradiciju svojih zemljaka, opisujući mnoge adete koji više ne postoje ili su u laganom odumiranju. Tako nam kroz vjerodostojne opise budi sjećanja na seoske mobe, svadbarske običaje na Pešteri (izbor bračnog druga, prosidbu i veridbu, vjenčanje, mehr – vjenačni dar, đerdek – prvu bračnu noć, svadbene gozbe).
Potom uz puno vjerničke iskrenosti i ljubavi koja prožima čitavo kazivanje opisuje običaje vezane za mevlud, sa posebnim osvrtom na specifičnosti vezane za mevlude koji se organizuju u seoskim sredinama, uz detaljni opis jela koja se namenski pripremaju za ovu vjersku prigodu.
Zatim prelazi na jednu tužniju temu koja je ipak neizbježni dio života u Škrijelju, a to su običaji vezani za dženaze (sahranu). Najprije nam opisuje odnos prema bolesniku na samrti, o načinima obavještavanja o smrti, čuvanju mejjita i pripremama za dženaze, pomoć rodbine i komšija u tim teškim trenucima, posjetama i nazdravljanju glave, gasuljenju mejjita, nošenju mejjita na tabutu i dženaze namazu, kopanju mezara u ukopu mejjita, podizanju nišana i uređivanju mezarluka i posjećivanju mezara.
U okviru ove teme autor nam opisuje običaje vezane za jasine, tevhide, mevlude, kurbane i o obliku sadake za dušu merhuma, pri čemu je naročito značajna trajna sadaka u formi hajrata.
Kao autorski desert na kraju monografije, gospodin Hadžić nas upoznaje sa historijskom genezom plemena Škrijelja (Škrelja) i njihovim doseljavanjem, naseljavanjem i demografskim razlivanjem na područja Pešterske visoravni i Bihora. Na samom kraju ove predivne i dragocjene monografije gospodin Hadžić nam prenosi prelijepo i više nego zanimljivo predanje o porijeklu bratstva škrijeljskih Hadžića, pri čemu nam otkriva i značajne podatke o bratstvima koja su u srodstveničkim odnosima sa Hadžićima.
Ova „hajrat-kniga“, napisana sa ogromnom ljubavlju i toplinom prema svom rodnom kraju i svojim zemljacima, mogla je da nastane samo od čovjeka čiji su genetski korijeni duboko i trajno usađeni u tlo sela Škrijelje. Zahvaljujući ovoj monografiji prošetali smo kroz višestoljetnu historiju sela Škrijelja i njegovih zaseoka, upoznali njene žitelje, osobeno njene najznamenitije ličnosti, duboko i emotivno doživjeli njihov način života, njihovu kulturu, običaje i tradiciju. Zar postoji ljepši način da se čovjek oduži svom rodnom kraju, zar postoji veći hajrat nego knjigom ovjekovečiti svoje rodno mjesto i njegove višestoljetne žitelje.
Čitajući i posjedujući u svojoj biblioteci ovu monografiju, svi ljudi porijeklom iz Škrijelja i okoline, imaće u svom domu ma gdje se on nalazio, trajnu uspomenu i živo sjećanje na podneblje iz kojeg potiču. Ova monografija je značajan doprinos razotkrivanju prošlosti i važne faktografije vezane ne samo za mjesto kojem je od srca posvjećena, već i čitave Pešterske visoravni i sandžačke regije.
Najsrdačnije preporučujem čitaocima da pročitaju ovu monografiju. Nakon čitanja ne samo da će se detaljno upoznati sa mjestom kojem je posvjećena, već će neizostavno i neizbježno zavoljeti selo Škrijelje i njene vrijedne i mudre ljude – Škrijeljane.
Mr. Esad Rahić,
predsjednik društva historičara Sandžaka
