Redakcija Faiz Softic, prozni pisac, pjesnik, publicista i filantrop, rođen je 10. januara 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja na sjeveru Crne Gore (Sandžak). Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Prvu pjesmu objavio još kao učenik 6. razreda osnovne škole i od tada ne prestaje pisati.
Piše za razne listove i časopise. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen u školskom programu Bosne i Hercegovine, Kosova i Sandžaka. Svaka njegova knjiga bila je u najužem izboru za knjigu godine u Bosni i Hercegovini u godinama njihovog izdanja.
Bosanski rat ga zatiče u Sarajevu gdje ostaje do kraja. Godine 1995., za ženom i djecom, dolazi u Luksemburg gdje nastavlja sa književnim radom. Tu je i napisao roman Pod Kun planinom, zasnovan na autenticnom događaju iz svog zavičaja, koji je doživio više izdanja, filmski scenarij i prevod na francuski jezik.
Glavni je i odgovorni urednik revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku.
O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga… Njemu lično najviše se dopada rečenica Marka Vešovića, iz pogovora u knjizi poezije «Strašan je zid bez sjene». Na samom kraju svog obimnog osvrta, Vešović je zapisao: ”Faiz Softić, u ovoj knjizi, mnogo je više od svjedoka ratnih užasa kroz koje je pronio neokrnjenu svoju ljudskost.”
Objavljene knjige: Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996; Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007; Dok vode teku – Izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016; Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002; Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2003. (2. izdanje); Pod Kun planinom – roman, Almanah, Podgorica, 2010. (3. izdanje); Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2006; Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018. (Nagrada Ministarstva kulture BiH za deset najboljih knjiga na konkursu Ministarstva); Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006. (Novčana nagrada Ministarstva kulture BiH za dvadeset najboljih knjiga izdatih u toj godini); Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010; Pod Kun planinom (Sous le mont Kun) prevod na francuski, CLAE – Luksemburg 2009. Prevodilac: Nicole Dizdarević, Pariz; Monografija: Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah – Podgorica 2011; Mutna voda – knjiga priča nagrađen na konkursu za izbor korisnika sredstava fondacije za izdavaštvo za 2018. godinu za oblast nova književna djela domaćih autora. Izdavač „Planjax“ Tešanj – BiH; Zajedno sa Aidom Vanovac preveo je sa francuskog na bosanski knjigu poezije luksemburškog pjesnika Lamberta Schlechtera – Pješak na mliječnom putu, objavljena kod IK Buybook, Sarajevo i promovisna na međunarodnom festivalu kulture na Kichbergu, u organizaciji CLAE Luksemburg.
MEĐU LJUDIMA I NARODIMA TREBA RAZVIJATI PRIJATELJSTVO I LJUBAV, A NE MRŽNJU
Razgovarao: Božidar Proročić
Gospodine Softiću, za vrijeme okupacije Sarajeva i ratnih strahota koje ste preživjeli šta je na Vas ostavilo lično jak utisak pred sam odlazak iz Bosne, 1995. godine; šta je to za čim najviše žalite?
– U ratu sam spoznao šta je zapravo život a šta smrt. Spoznao sam koliko je uzaludan posao težiti za bogatstvom. U ratu sam spoznao svu ljudsku bezobzirnost, te da je za mnoge reći da su psi kompliment. Nevjerovatno je do kojih dimenzija može doskočiti ljudsko divljaštvo i da postoje trenucu koji traju u kojima im ništa nije sveto. Zar je moguće da smo sa takvim ljudima do juče živjeli i to u prijateljskim odnosima. Pitao sam se jesu li ovo zvijeri čučale u njihovoj koži?! I da se pogrešno ne shvatim – cijeli rat sam proveo sa ljudima raznih konfesija. Među nama ni rat nije mogao spržiti prijateljstvo, ali, nažalost – bilo je mnogo opakih i loših ljudi, koji su dobili šansu da mogu činiti šta hoće i oni su krenuli u svoj krvavi pir.
A za čim žalim? Žalim za životom kakav je bio prije rata i koji se više, sada je pouzdano jasno, neće nikada ponoviti; bar meni ne. U mnogima je izgorjela duša. U nekima i dalje gori.
Vaš roman ,,Pod Kun planinom” prati autentična svjedočanstva Vašeg zavičaja. Šta je za Vas zavičaj šta je to što uvjek nosite u Vašem srcu ali i u Vašim knjigama?
– Zavičaj je krletka iz koje sam se ispilio. Taj čudesni i pasivni Sandžak, ta brdovita i čudesna Crna Gora… Sve me to odredilo; i kao pisca i kao čovjeka. Zavičaj me prilično namučio u mom djetinjstvu, ali danas kada sam vremenski i prostorno poprilično udaljen od njega – blista mi, i često ga i jako poželim. Zaspim uz grgoljenje zavičajnih potoka i huku vjetrova koji su znali uplesti vrhove hrastova iznad naših kuća u mojim rodnim Vrbama. Ni jedan miris zavičajni; ni krušaka, ni jabuka, ni pokošenog sijena, ni očevog duhana, ni torine pod kućom, ni prvog behara sa aršlama pod kućom, ništa to nije izmaglilo iz mojih čula. Uglavnom, sve što je stasalo u mojoj književnoj bašti, proklilo je iz zavičajne sjemenke.
Urednik ste revije ,,Bihor” koja je pod Vašim uredništvom doživjela svoj puni sjaj. Koliko je važno da bošnjačka dijaspora na ovaj način se upozna, očuva, i afirmiše sve svoje kulturološke vrijednosti i posebnosti?
– Jeste. Glavni sam i odgovorni urednik revije Bihor punih deset godina. Izdaje je istoimeno udruženje ZK „Bihor“ i ovo udruženje je dobro poznato širom svijeta. Zna se za udruženje Bihor i reviju Bihor gdje god ima ljudi sa Balkana. Revija izlazi tromjesečno u tiražu od 1000 primjeraka i rado se čita diljem svijeta. Ponekad, zavisno od narudžbi, tiraž novine zna porasti i do 1500 primjeraka.
A koliko je važan život revije skoro da je teško i odgovoriti. Iako su printani mediji u zastoju, devalviraju u odnosu na elektronske, ipak su to spomenici koji čuvaju sjećanje na nas i naše živote, nas prolaznike kroz vrijeme i prostor. Ono što pouzdano znam ova revijase čuva kako u gradskim tako i u privatnim bibliotekama. Njena cijena raste sa svakim minulim danom… Bošnjaci u dijaspori su, a to su drugi narodi mnogo prije učinili, počeli zapisivati ono što vrijedi zapisat i zapamtit. No, ovo nije novina samo za Bošnjake, u njoj se piše i o drugima i drugi u njoj pišu. Naslovili smo je Prvo bošnjačko glasilo zu Luksenburgu jer ona de facto i de jure to jeste.
Promoter ste i organizator mnogobrojnih kulturnih projekata u Luksemburgu. Vaš zavičajni klub ,,Bihor” skoro je proslavio 10 godina postojanja, humanosti, posvećenosti. Kolika je uloga i značaj zavičajnog kluba ,,Bihor” posebno na mlađe generacije u očuvanju vlastitog identiteta?
– Zavičajni klub Bihor je kreiran da kroz svoje aktivnosti čuva i brani od zaborava kulturu i tradiciju jednoga naroda i jednoga kraja. On ima svoju svrhu i služi joj. Osim toga, puno energije i sredstava ulažemo u humanitarne akcije i pomažemo koliko je u našoj moći bolesne i siromašne, bez obzira da li su Bošnjaci, Crnogorci, Srbi ili neko četvrti… Brinemo o svom kraju i zemlji porijekla – Crnoj Gori, a u okviru naših aktivnosti su đaci i škole; prema njima, s posebnom ljubavlju i senzibilitetom, okrećemo svoja lica.
Želimo da svojim primjerom pokažemo da se među ljudima i narodima treba razvijati prijateljstvo i ljubav, a ne mržnja. Naše krajeve iz kojih smo otišli su mnogo puta opustošile mržnja i netolerancija; jad i bijeda. Nažalost negdje je to bilo zbog neprosvijećenosti i ideoloških smjernica grupa i pojedinaca, a nekada, nažalost, to je bila strategija. Mi svojim vlastitim primjerom pokazujemo da možemo živjeti zajedno, jedni pored drugih i da će nam, ako se budemo maksimalno uvažavali, ako budemo uvažavali naše različitisti, biti svima mnogo bolje. Zapad je to odavno riješio i oslobodio se gube koja razara čovjeku i duh i tijelo.
Kultura je nešto što povezuje narode jača identitet čini nas ponosnim ali i posebnim nedavno ste imali dvije značajne manifestacije: Pored već pomenutog jubileja zavičajnog kluba ,,Bihor” i festival „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“ imali ste istaknute goste i stvaraoce; šta bi ste iz ovih kulturnih programa izdvojili kao posebno značajno i sadržajno.
– Teško da se može nešto izdvojiti kao najbolje ili najlošije iz nomenklature naših aktivnosti i sa naših festivala. Sve ima svoju cijenu, svoj značaj i svrhu. Divno je kada se na festivalu Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu, u organizaciji ZK „Bihor“ isprepletaju stihovi luksemburških, bosanskih, crnogorskih, sandžačkih i inih drugih pjesnika. To je vatreno šarenilo poetskog snopa koji svijetli do nebeskih visina. To su trenuci kada se na sve drugo zaboravi i sve postaje stih ljubavi i pjesme koja oljušti sve duhovne natruhe u čovjeku. Onima koji igraaju, ako ih ima, na kartu šovinizma i isključivosti, nije mjesto među nama. To su anahrone devijacije društva koje treba pregaziti.
Navršilo se 30 godina od smrti Ćamila Sijarića čini mi se da je njegov roman ,,Bihorci” danas popularnji više nego ikad. U čemu je tajna i magija bajkovitog pripovjedača iz Šipovica (Bijelo Polje)
– Nije lako u nekoliko rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje. Pripovjedački mag Ćamil Sijarić i njegov roman Bihorci, a i druga njegova djela, žive u svima nama koji smo pili vode bihorske i gazili uske puteve Bihora. On je, na svoj način, magijom bogomdanog pisca, oslikao jedan kraj i ljude u njima izvlačeći na površinu ono esencijalno iz njihovih karaktera. Kao što je On literarno naslikao Bihor i Bora Stanković Vranje to niko i nikada nije. Klanjam se pred djelima ovih velikana pisane riječi. Oni su znali jezik kamena i drveta, znali su pomisao djevojke na udaji i azgina momka pod prozorom djevojačkim. Roman Bihorci su zapravo himna Bihora, nažalost ima i onih, i to čak oni koji sebe nazivaju piscem, koji nisu razumjeli poetiku Ćamilovog pisma i to uporno pokušavaju satanizirati o roman Bihorci proglasiti ideološkim pafletom i pokušajem unižavanja vrijednosti jednoga naroda. Ne, to ni slučajno nije tako!
I, kako piše Samir Hanuša: Ćamil Sijarić je reanimirao i literarno zauvijek fiksirao vremenski i prostorno daleki izagubljeni teritorij Sandžaka: njegove ljude i njihove čudne i neuhvatljive sudbine, njegovu historiju i legende, nacionalnu i vjersku isprepletenost i suprostavljenost, veličanstvene slike zavodljive i surove prirode, običaje, jezik…
Jedna od Vaših zbirki poezije (zapravo prva) ,,Strašan je zid bez sjene” u ovoj zbirci vaša lirska riječ je lična, ali snaga kojom djeluje na čitaoca, na ukupnost njegovog misaono – emotivnog sklopa, jako i autentično protkana životnim iskustvima. Šta je to po vama po čemu pjesnici treba da budu orginalni?
– Kao što je otisak prsta na milijardama ljudi razlčit, tako su i duše i grudi onih gdje duše stanuju i strahuju – različite. O istim stvarima skoro svi pišemo, samo svako na svoj način. I tu nema filozofije – to je ta originalnost, tu je ta izvornost originalnog pjesništva. Proživljeno te, u dobroj mjeri označava i širi vidike, i kao čovjeku i kao piscu. Što više proživljenog to je knjižebni rudnik i širi i dublhji.
Iz vašeg rodnog kraja pored vas su i drugi poznati stvaraoci : Ćamil Sijarić, Safet Sijarić, Kemal Musić, Junuz Međedović, epski pjesnik sa Obrova Avdo Međedović i mnogi drugi. Koliko je važno da se čitaju njihova djela i da li se u njima kriju sve ,,tajne” rodnog kraja.
– Svi oni nabrojani i još mnogi značajni stvaraoci iz toga kraja, udarili su svoje pečate na književnoj mapi onog nam prijašnjeg zajedničkog životnog prostora. Svaki od njih je posebna travka u onoj velikoj jugoslovenskoj književnoj bašti. To su živi zdenci kroz koje su progovorile i razotkrile se mnoge tajne života i važno je čitati – ne samo njih, već sve uspjele knjige koje nam dođu do ruku. Postoji drevno pravilo: nema kvalitetnog pisanja bez kvalitetnog čitanja i isčitavanja.
Prijatelj ste sa istaknutim Crnogorskim piscem Markom Vešovićem koliko vam je to prijateljstvo dragocjeno i značajno?
– Marko Vešović je jedan od rijetkih ljudi iz mog života umjesto kojega bih glavu na panj poturio. Imao sam sreću družiti se sa njim, slušati njegova predavanja o književnosti, a koga je on učio i podučavao – taj je morao naučiti. I nije on samo najlucidniji čitač poezije i poznavlac, kako domaće tako i strane književnosti – on naprosto predstavlja vertikalu morala i ljudskosti. To je čovjek u kojem, zbilja, nema ni grama hrđavštine. Veliki je pjesnik, skoro nedokučiv, a i kada vodi polemike to često prerasta u čistu poeziju. Žalim što se od mog odlaska u Luksemburg, ipak, rijetko viđamo.
U vremenu savremenih tehnoloških dostignuća da li knjiga gubi na draži. I na koji način više podstaći mlade da čitaju pa i da sami pišu i objavljuju?
– Svako vrijeme ima svoje osobenosti; ovo je vrijeme interneta i instant-vrijeme. Nevjerovatnom brzinom se smjenjuju događaji. Mnogo je toga dehumaniziranog i dekadentnog. Mladi se radije opredjeljuju da na internetu pročitaju određene isječke iz knjiga, nego da uzmu lijepo knjigu u šake i pročitaju s korice na koricu. Bože, kakvo je to slavlje i kako se duša počastičitanjem dobre knjige u tišini.
Bosanski jezik je jedan od stubova identiteta Bošnjaka. Kako ga sačuvati u izvornom obliku i očuvati ga posebno kod mlađih generacija kojima je on maternji?
– Jezik je živa materija koja raste, razrasta ali može biti i biljka koja se suši. Bosanski jezik je stari jezik kojime su do druge polovine devetnaestog stoljeća, tačnije 1862. govorili svi Bošnjaci u Bosni, a Bošljake su činili i pravoslavci, i katolici i muslimani. Oni su imali jedan jezik bosanski i njime se odlično sporazumijevali. Poslije nastaju otužne deobe koje su unesrećile i ljude i jezike.
,,Mutna voda” je Vaša – knjiga priča nagrađena na konkursu za izbor korisnika sredstava fondacije za izdavaštvo za 2018. godinu za oblast nova književna djela domaćih autora. Po čemu su karakteristične vaše priče i šta u njima dominira?
– Ovo, dvanaesto po redu pitanje mi je i najteže. Zapravo, najteže mi odgovoriti. Nekada ni sam nisam svjestan odakle kulja priča i šta je to izgoni iz nutrine moje duše, a kako da sada odgovorim šta je karakteriše. Ono što čujem od drugih za moje pisanje to je: sistem književnih slika, humor, doza sarkazma i poetičnost proznog teksta. Trudim se da pohvatam slike iz djetinjstva koje, moramo priznati, vremenom blijede.
Šta možemo očekivati od Vas u narednom periodu da li je u pripremi novi rukopis?
– Podosta toga je u pripremi. Šta će se završiti i kada, ne mogu biti ni približno tačan. Zavisi od mnogih okolnosti. Novinarstvo me prilično sapliće i njega se, polako, oslobađam.
I za sam kraj razgovora opišite nam Vašu avliju, Vaš kutak u kome stvarate, i pišete.
– Znate, Fokner je svoj roman Dok ležah na samrti, napisao na fabričkim kolicima na kojima je izgonio šljaku i bacao na smetljište. Naime, u povratku bi prevrnuo kolica – to mu je bio pisaći hastal – i na njima pisao i napisao djelo neprolazne vrijednosti. Piše se, zavisno od inspiracije, svugdje, ili opet na mjestima gdje budete u mogućnossti zapisivati kada vas zapljusne inspiracija.
Ovoga trenutka, dok odgovaram na Vaše posljednje pitanje, ležim na krevetu u spavaćoj sobi, gucnem pomalo loze od prijatelja mi Baja Maraša iz Zete, i kuckam u laptop kojega držim na stomaku.
Bog mi je svjedok da je sve ovo istina, kojega molim da mi oprosti sve ovozemaljske grijehe.
