Faruk Dizdarević: S DUGOM NA HORIZONTU

Dino Krcić, Kapi jezerske vode, Biblioteka „Ikre“ Plav, Udruženje pisaca Sandžaka, Novi  Pazar, 2016.  

Prva knjiga je prvi potpun kontakt sa sobom i sa svijetom (u sebi). Ona je više nego književna činjenica. Prva knjiga je saznanje o svijetu i o sebi u svijetu, saznanje dublje od onoga koje nam teorijska priča o književnosti može pružiti. Prva knjiga je kraj, konačni izbor (jedan meni omiljeni pesnik to i bukvalno primenjuje tako što izdanja svojih sabranih pesama završava svojom prvom knjigom), zapisao je u eseju Prva knjiga pjesnik Miroslav Maksimović.

Čitav svijet je otvorena knjiga  koja nas mami na čitanje i tumačenje. Osjećanje da je to tako imaju svi koji tragaju za odgovorima na iskonska, vječna pitanja i naša civilizacija je na tome zasnovana. Pisati poeziju je posao plemenit i uzvišen. Za pjesnika je pisanje stihova način da se prijatnije i sigurnije osjeća u svijetu sa željom da komunicira sa drugima. Mada Migel de Unamuno (Miguel de Unamuno y Jugo) kad god bi objavio knjigu pjesama  nije zalud govorio: Danas sam predao novu knjigu ravnodušnosti ljudi. Ali ga to nije odvratilo od želje, kako je nekom drugom prilikom izjavio, da u istoriju uđe kao pjesnik radije negoli kao znameniti mislilac i autor dalekosežnih ogleda.

Pred nama je prva knjiga poezije Dina Krcića (1990, Berane)  naslovljena sa Kapi  jezerske vode. Naslov knjige dvoznačan je i duboko utemeljen u dvostrukim značenjima koje projektuje cjelina ili pojedine njene motivske ravni. Fabilativna okosnica ove stihovnice  je Plavsko-Gusinjski kraj, pjesnikov i zavičaj njegovih predaka, prelomljen kroz ličnu prizmu autora kao subjektivni doživljaj i kao individualno slobodno viđenje.

Čovjek, najčešće sȃm, gonjen neispunjenom čežnjom, vraća se iz daljine u zavičaj da tu makar jednom uzdrhti u susretu sa sanjanom ljepotom djetinjstva, jer ga tu nikada neće dočekati studen i nijemost zaključanih vrata.

Pjesnik je čovjek koji gleda policu sa raznobojnim flašicama, sa natpisima šta je u njima. Pjesnik ne vjeruje tim etiketama, nego traga šta je u njima. Tako je ovaj pjesnik odlučio da svoju prvu knjigu posveti bilježenju zavičajnih događaja sa povremenim refleksivnim  ekskurzijama. Jer njegov zavičaj, taj postranjeni prostor na obalama jezera i ispod gorostasnih  planina, živi u pjesnikovom pamćenju kao neizbrisiva slika raja. Autor ne govori o iracionalnom geografizmu već o Plavu, Plavskom i Hridskom jezeru,  Ljuči, vrhovima Visitora, Prokletijama, o zavičajnim jesenskim noćima, mahali, džamiji u mahali, ali i o napuštenim kućama sa avlijama zaraslim u travu… Te slike, kao tragovi odživljenog, u izvjesnom periodu života  postaju suštinska  java kojoj se čovjek svjesno ili nesvjesno sve češće predaje. U ovom slučaju svjesno.

Pjesnikov zavičaj je prebogat vodama – pored  poznatih prelijepih jezera tu su izvori, kladenci, potočići, rijeke. Nije, stoga, čudno što veliki broj stihova u ovoj knjizi govori o vodi. Kad pjesnik ispisuje svoje stihove po palimpsestima koji su mu u snu i fantaziji dostupni, potvrđuje se Bašlarova (Gaston Bachelard) ispovijest da je pored vode  shvatio da je sanjarenje svijet u isparavanju, mirisni dah koji izbija iz stvari posredstvom sanjara,  što je i jeste najbliža odrednica Krcićevih stihova sa motivom vode.

U ovoj knjizi sadržan je i vijenac stihova iz rane autorove mladosti. Na takav diskurs nailazimo u početnim pjesmama ove zbirke, gdje nas autor uvodi u svoj dječački svijet. Stihovi, ispjevani u poetskom iskazu u prvom licu, jednostavni su, oslobođeni suvišnosti, a dobro izabrani detalji uspješno dočaravaju likove i atmosferu. Mišljenja smo da će se ove glose svidjeti mladim čitateljima.

Jedan od kriterijuma, pogotovu kad su u pitanju pjesnici početnici za utvrđivanje njihove poetske zrelosti jeste moć ili nemoć da se ogledaju u stvaranju dužih pjesničkih formi. Dino Krcić se okušao i u poemi naslovljenoj sa Žrtvama grada Bama.

Stihovi u zbirci Kraj jezerske vode ispjevani su djelotvornim jezikom u nevezanom stihu, sonetnoj forma, tercetu. Dakle, oni predstavljaju čitavo jedno formalno i oblikovno bogatstvo. Pjesme su pisane realističnim stilom, a da potsjetimo: nijedan se drugi period  naše književnosti nije kao realizam toliko utkao u književnu istoriju i u tolikoj mjeri potvrdio u vremenu. Pjesnik teži da dosegne sklopove značenja tradicionalne naracije kraja iz kojeg potiče. On gdje-kad upotrebi i orijentalizme, ali oni su toliko prilagođeni našem dijalektu da se često ne osjećaju kao „posuđenice“.

U atmosferi sveopšte destrukcije stvarnost nam obećava samo hladnoću i besmisao. Porazna je činjenica da savremeno društvo vodi sve većem obesmišljavanju i sažimanju smisla.  No, bez pjesme teško bi bilo živjeti na svijetu, neko je već to rekao u jednom ruskom romanu, a možda i nije rekao, nego nam se samo tako čini. Ne znamo može li se poezijom mijenjati svijet u velikoj mjeri, zaustaviti ratovi, fašizam, glad, izbjeglištvo… Poezije je, prevashodno, alfa i omega jezika ali i tumačenja svijeta, u rasponu od nebeske objave izražene velikim pjesmama, preko stolječa rimovanih ljubavnih izjava, do uličnih grafita, spoken worda i protesta. Dakle, mijenja svijet.

Prva Dinova knjiga nastala je, čini se, kao proizvod (snažnih) unutarnjih stremljenja ka jednom vremenu koje je prošlo a ostavilo je neizbrisive tragove u duši pjesnika. Ona je zapravo herbarijum njegovih ranih mladalačkih dana. Rečeno je već, pjesnik pažnju čitaoca usmjerava prema ličnom stavu, autorskom i biografskom pravu da od tog subjektivnog odnosa ide prema opštim temama. Od tih korijena i izvora počinje da se događa pjesma.

Ovaj osvrt zaključili bismo ovako. Miroslav Krleža je između mnoštva ostalih zapisao i slijedeći savjet mladim piscima:  Sve teme i svi načini pisanja su dobri, pod uslovom da nisu dosadni. Mišljenja smo da stihovi  Dina Krcića nisu dosadni.

U Sarajevu, aprila 2017.

________________________________

Istaknuta slika: Panorama Gusinja, foto: Halil Markišić