Faruk Ličina: U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti vjeri ili naciji

Faruk Ličina, predsjednik ŠURE Luksemburg

U Luksemburgu ljude cijene po kvalitetu, a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji

Faruk Ličina je rođen 1980. godine u Skoplju, a živi i radi u luksemburškom gradu Kayl. Pored maternjeg bosanskog jezika govori makedonski, luksemburški, francuski, njemački i engleski jezik. Od 2001. godine je zapošljen kao socio-pedagog u Caritasu, aktuelni je šef Službe za pomoć djeci i porodici.

Društveno je aktivan i od 2002. do 2019. godine bio je član Upravnog odbora džemata CCIL-Mamer, obavljajući funkcije člana, sekretara, potpredsjednika i predsjednika; od 2006. do 2010. godine bio je član UO Udruženja prijateljstva Luksemburg – Crna Gora, obavljajući funkcije predsjednika i sekretara; od 2008. do 2010. godine bio je član luksemburškog Savjeta za strance; od 2012. godine je osnivač i prvi predsjednik, a sada je član UO Bošnjačke kulturne zajednice u Luksemburgu (BKZ); od 2010. do 2014. godine bio je član UO Pokopno društvo – Mamer; od 2016. do 2019. godine bio je član Glavnog odbora Bošnjačke Nacionalne Fondacije u Sarajevu (BNF); od 2015. do 2018. godine bio je član opštinske Konsultativne komisije za integraciju u opštini Kayl, a od 2019. godine obavlja funkciju predsjednika Islamske zajednice Luksemburga ŠURA.

Oženjen, otac troje djece.

Razgovarao: Adnan Dacić

Rođeni ste u Skoplju te pretpostavljamo da se dijete muhadžira. Poznato da su u brojne bošnjačke porodice na putu za Tursku ostale u Makedoniji da žive. Šta znate o Vašem porijeklu?

FARUK LIČINA: Moj otac je 1962. godine, kao najstariji sin sa svojih 16 godina napustio svoje rodno selo Radmance, opština Petnjica, i otišao za Skoplje kod svojih daidža – Osmanovića, koji su nešto ranije već bili odselili u današnju Sjevernu Makedoniju. Ostala rodbina, to jest moj djed i nana, amidže i tetke, su definitvno odselili za Makedoniju 1964. godine, poslije što su prodali sve svoje imanje u Sandžaku.

Plan jeste bio da se odsele za Tursku. Zato su bile potrebne vize od Turske ambasade iz Beograda. U tom periodu je dobijanje vize postalo malo teže, te su se tražile veze i načini da se iste dobiju. I tako su došli do izvjesnog Pera, uposljenika u Turskoj ambasadi, koji je ilegalno izdavao vize. Te vize su se tada nazivale «perovače», po izvjesnom Peru.

Moj rahmetli djeda, je platio tu vizu 30.000 dinara. Za taj novac se tada mogao kupiti dobar plug za oranje. Nedugo poslije što su dobili tu ilegalnu vizu, vlasti Jugoslavije su saznale za te akcije i uhapsile dotičnog Peru, i tako stavile van snage sve te vize. Zbog toga djed odloži putovanje za Tursku u nadi da će se naći neki drugi način.

U tom periodu, neke porodice koje su se već bile odselile za Tursku počinju se vraćati nazad, i logično da nisu bile zadovoljne životom koji ih je čekao u Tursku.

I tako, zbog svega toga, vrijeme je prolazilo i oni odluče ostati u Makedoniji, tačnije u Skoplju, kupe imanje i nastave tu da žive.

Vrijeme je prolazilo i politička dešavanja su nas opet natjerala da 1992. godine napustimo Skoplje i dođemo u Luksemburg.

Skoplje jeste rodni grad meni i bratu i sestrama, međutim i pored toga mi nismo nikada izgubili kontakt sa Sandžakom. Roditelji su nas redovno vodili u Sandžak, posjećivali rodbinu i tako smo ostali vezani za taj kraj odakle nam je porijeklo. Iako smo zadržali imanje u Skoplju, ja sam sagradio kuću u Rožajama i najviše vremena tokom odmora provodim upravo u Rožajama, a brat je uspio da otkupi svo imanje od naseg rahmetli djeda u Radmancima, i tako planira uskoro akoBogda da i on sagradi sebi kuću na istom mjestu gde je i bila kuća našeg rahmetli djeda. Tako da pored svih tih dešavanja i iseljavanja, držimo i dalje do svojeg porijekla.

Šta za Vas danas znači Bihor?

FARUK LIČINA: Bihor je prvenstvno za mene ime regije odakle mi je porijeklo. Međutim, ništa posebno nema značaj Bihor od sadašnje Petnjice, Rožaja, Novog Pazara, Tutina, Gusinja… Osjećam se najviše Bošnjakom a najmanje Bihorcem. Volim Bihor, kao i čitav Sandžak. Ponosan sam što potičem sa Bihora koji je izrodio velike bošnjačke heroje i intelektualce, a posebno bi istakao Mulla Osmana Hrastodera.

Radite u Karitasu u Luksemburgu kao šef Službe za pomoć djeci i porodici. Karitas je odradio za desetak godina djelovanja u na sjeveru Crne Gore veoma značajne projekte u Beranama, Rožajama i vjerovatno u još nekim gradovima. Recite nam gdje sve djeluje Karitas i šta je najznačajnije što danas rade?

FARUK LIČINA: Prije svega bitno je definisati da je Karitas svjetska humanitarna organizacija. Ja mogu konkretno govoriti o Karitasu Luksemburg.

Kao što ste istakli u Vašem pitanju, Karitas Luksemburg je aktivan u socijano-humanitarnom planu i nezaobilazan je faktor u Luksemburgu kada je u pitanju briga o socijano ugroženom stanovništvu, kao što su izbjeglice, stranci, beskućnici, socijalno ugrožene porodice…

Sa druge strane Karitas Luksemburg je aktivan i na međunardnoj sceni, te pomaže nerazvijena područja i pomaže također ugroženoj populaciji. Bio je prisutan u Crnoj Gori, trenutno imaju projekte na Kosovu i u Srbiji. Međutim prisutni su i u Aziji i Africi.

Trenutno najznačajnije je to da Karitas Luksemburg pomaže sirijske izbjeglice koji se nalaze u Turskoj.

Iako mlad čovjek, društveni ste aktivista već duži vremenski period, uključeni u brojne bošnjačke organizacije. Šta je potrebno da se uradi da bošnjačka dijaspora umjesto samo humanitarnog rada počne da investira u regiju Sandžak, Crnu Goru, Srbiju…?

FARUK LIČINA: Društveno sam aktivan već punih 20 godina i pratim aktivno sva društveno-politička dešavanja u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Nažalost stvari na političkom nivou se nisu nešto posebno promijenile da bi se bošnjačka dijaspora motivisala za ulaganje u svojim domovinskim prostorima. Kada je riječ o humanitarnoj pomoći, mi Bošnjaci možemo biti ponosni jer smo se uvijek odazvali kada je bilo potrebno. Nisu nas za džabe zvali dobrim Bošnjanima, te mislim da je humanizam urođeni gen svim Bošnjacima i mi smo to dokazali već vjekovima unazad.

Što se tiče investiranja, tu ulaze u igru drugi aršini, i u bošnjačkoj dijaspori postoji veliki neiskorišćen potencijal. Problem nije do dijaspore, već do političke organiziranosti u matičnim zemljama. Ne možemo pozivati dijasporu da investira a računati isključivo na njihovu humanost. Te dvije stvari se ne mogu miješati. Za investiciju je potrebno najprije da se uspostavi politička stabilnost i sigurnost, zatim iskorijeni korupcija, olakšaju maksimalno administrativne procedure, i na kraju obezbijedi sva potrebna infrastruktura da bi svaki investitor imao sigurnost za poslovanje i benefite. U Crnoj Gori da se primjetiti znatno poboljašanje situacije u zadnjoj dekadi i vjerujem da će se nastaviti istim trendom. Nažalost u drugim zemljama situacija je daleko od zadovoljavajućeg.

Bavite se i humanitarnim radom iako iz skromnosti ne želite da se to potencira i da previše govorite o toj aktivnosti. Ipak nam recite koliko ste upoznati i koliko zadovoljni sa bošnjačkim humanitarnim organizacijama u Luksemburgu i EU?

FARUK LIČINA: Po vjerskom ubjeđenu kod Allaha je primljeno dobro djelo ono koje i sam dobročinitelj zaboravi da ga je uradio, zato ne želim da išta govorim o ličnim doprinosima a posebno ne želim da se išta o tome piše.

Za opšte stanje kod Bošnjaka, već sam u prethodnom odgovoru dotakao temu humanizma. Mogu ponoviti da se ponosim humanizmom Bošnjaka. Historija nije još zabilježila da su Bošnjaci pali na takovom ispitu. Da uzmemo u obzir samo zadnjih 30-tak godina, nisam siguran da bi uspjeli da nabrojimo sve aktivnosti. Trenutno zbog krize Korona virusa, procjenjujemo da je sakupljeno u Luksemburgu više od 200.000 eura pomoći za Crnu Goru i Srbiju, što u novcu, što u materijanoj pomoći od strane raznih udruženja.

Pored niza uspješnih udruženja koja djeluju na humanitarnom planu želim istaći posebno Grupu Dawa Luksemburg. To je odabrana grupa humanista, čiji članovi su prvenstveno Bošnjaci, a ima i par Albanaca i Goranaca. Ta grupa postoji nepune četiri godina i ona je do sada prikupila 500.000 eura pomoći za Bosnu, Kosovo, Makedoniju, Srbiju i Crnu Goru.

Imamo i BKZ Luksemburg, pored ostalih humanitarnih aktivnosti ističem posebno akciju kupovine krava. Svaki mjesec se dodjeluljuje krava jednoj bošnjačkoj porodici koja je u potrebi i koja ima mogućnosti da drži kravu. Ova akcija se provodi također u Bosni, Sandžaku, Kosovu i Mekedoniji.

Istačem i Zavičajni klub ”Bihor” koji neumorno radi i pomaže svoj kraj i Crnu Goru. Zadnja u nizu od pomoći jeste poklon sanitetskog vozila Domu zdravlja u Rožajama, zatim Bošnjački donatorski fond koji obezbjeđuje stipendije studentima te ”Prosvjetitelj Mualim” Srebrenica koji pomaže povratnike u Podrinju u Bosni i Hercegovini.

Upoznajte nas sa životom i radom bošnjačke dijaspore u Luksemburgu. Znate li broj Bošnjaka koji žive u Vojvodstvu? Kako su Bošnjaci organizovali društveni, kulturni i vjerski život u društvu koje ih je očigledno prihvatilo kao sebi ravnopravne?

FARUK LIČINA: Broj Bošnjaka u Velikom Vojvodstvu se procjenjuje na oko 20.000. Pri samom dolasku, Bošnjaci su se najprije organizirali na vjerskom polju osnivajući džemate, te nakon toga nastaju udruženja kulturnog karaktera.

Od značajnih aktivnosti koje se organiziraju navešću ”Dane bošnjačke kulture” koji se održavaju svake godine od strane Zavičajnog kluba ”Bihor”, te obilježavanje genocida u Srebrenici pod organizacijom Odbora za obilježavanje genocida u Srebrenici, i književno-kulturno veče pod okriljem BKZ Luksemburga, koji se organizje svake godine i na kojem se dodjeljuje priznanje ”Mulla Osman Hrastoder” istaknutoj bošnjackoj ličnosti u Luksemburgu.

Mlađe generacije Bošnjaka možemo naći i u političkim strukturama, od opštinskih do parlamentarnih. Imamo danas na primjer dvije opštine u Luksemburgu gdje su savjetnici Bošnjaci. Na zadnjim parlamentarnim izborima imali smo jednog Bošnjaka kao kandidata, a ne bi mogao nabrojati sve državne ustanove gdje rade Bošnjaci. Sve to govori da u Luksemburgu vas cijene po vašem kvalitetu a ne po pripadnosti bilo kojoj vjeri ili naciji.

Vi ste predsjednik Islamske zajednice Luksemburga (ŠURA). Upoznajte nas sa životom i radom muslimanske zajednice u Luksemburgu. Sa kojim se sve problemima susrećete, na šta ste posebno ponosni u dosadašnjem radu ŠURE? 

FARUK LIČINA: Bošnjaci sačinjavaju oko 80 % od ukupnog broja muslimana u Luksemburgu. Ostalih 20 % su muslimani porijeklom iz Sjeverne Afrike i Azije, kao i domicilni muslimani koji su prešli na islam ili njihovi potomci. Osnivanjem prvog džemata u Luksemburgu, 1984. godine, počinje se sa organiziranjem muslimana. Zatim, pošto se broj muslimana povećavao i da bi dostigao danas brojku od oko 25.000, osnivaju se džemati u ostalim gradovima Luksemburga. Danas brojimo 9 džemata koji aktivno sudjeluju u organiziranju muslimana Luksemburga.

2005. godine dolazi do izražaja potreba da se osnuje koordinaciono tijelo muslimana, te se osniva Šura. Šura je imala prvenstvno za cilj da se islam prizna kao religija i stavi u ravnopravni status sa ostalim vjerskim zajednicama Luksemburga. Tako da tek nakon deset godina aktivne borbe na tom polju, muslimani Luksemburga uspijevaju da dobiju priznanje od Vlade Luksemburga. Sa tim, Šura potpisuje konvenciju sa Vladom Luksemburga i dobija finansijsku pomoć.

Sa konvencionisanjem islama u Luksemburgu, mi dobijamo na značaju u društvu i time možemo lakše da se borimo sa ostalim neriješenim pitanjima. Kao na primjer pitanje muslimanskog groblja. Šura je uspjela da dobije parcele za ukop muslimana u glavnom gradu i u drugom po većini gradu Ešu (Esch). Zatim dobili smo još jednu parcelu na istoku zemlje i pregovori su trenutno da dobijemo još jednu parcelu na sjeveru zemlje. Nadamo se da, uz Allahovu pomoć, uspijemo konačno srediti pitanje ukopa za sve muslimane Luksemburga u što kraćem roku. Pregovori su već počeli i sa premijerom Luksemburga, i očekujemo od njega da će uskoro riješiti to pitanje.

U Evropi je islamofobija prisutna duži period bez naznaka da će se stanje popraviti. Šta ŠURA radi da se javnost oslobodi predrasuda o muslimanima koji su predstavljeni kao ljudi koji ne mogu da se integrišu u tzv. evropsko društvo?

FARUK LIČINA: Problemi muslimana Luksemburga su kao i upošte problemi muslimana na Zapadu. U Luksemburgu, iako je demokratska zemlja, postoji i te kako prisutnost islamofobije. Susrećemo se sa islamofobijom čak i na institucijalnom nivou. Tako da smo morali preko suda tražiti svoja prava, kao na primjer ukidanje zabrane fotografisanja sa maramom za sestre muslimanke na vozačke dozvole. Susrećemo se sa blokadama od lokalnih vlasti kada su u pitanju renoviranja i proširenja džamija, i gdje moramo preko suda tražiti prava, i td.

Da bi što kvalitetnije dokumentovali i suzbijali islamofobiju, muslimani Luksemburga su osnovali prije tri godine Observatorij za islamofobiju u Luksemburgu. To je samostalan organ, koji nije pod upravom Šure, te niti jedne druge državne instance, koji se isključivo finansira od donacija.

Bazirajući se na njihov zadnji izvještaj, možemo da konstatujemo da je broj slučajeva islamofobije znatno manji 2018. u poređenju sa 2017. godinom.

Da bi na najbolji način suzbili islamofobiju, svi džemati su uključeni u program ambasadora islama. Tako da se aktivno sudjeluje na svim mogućim poljima društvenog života. Džemati prisustvuju na raznim aktivnostima u svojim opštinama i tako šire pozitivnu sliku o islamu i muslimanima. Navešću primjer džamata Aic Sud (Association Islamique et Cultuelle du Sud Asbl), koji aktivno sudjeluje u organizaciji programa ESCH 2022 Evropski glavni grad kulture.

Jeste li imali avliju u Skoplju, imate li je danas u Luksemburgu? Šta za Vas znači avlija, na šta Vas asocira ova imenica?

FARUK LIČINA: Može li se reći da kuća bez avlije nije kuća?!

Imao sam avliju u Skoplju, imam je i u Rožajma. Iako je Luksemburg bogatiji, avlija u Luksemburgu je znatno manja i siromašnija od ove dvije prethodne. Avlija je nešto što se ne može kupiti novcem. Nije to samo parče zemlje ispred kuće, koje okitimo raznim cvijećem i lozama. Avlija nas neizbježno asocira na djetinjstvo, na komšiluk, na prolaznike, na dječje igre, na večernja ljetnja sijela…

Avlija je sloboda.