Hadžem Hajdarević: Budućnost Balkana je svjetlija od mraka novinara i političara

Hadžem Hajdarević, književnik iz Sarajeva

KULTURNA BUDUĆNOST BALKANA MNOGO JE SVJETLIJA NEGOLI  ŠTO SUGERIRAJU MEDIJI I POLITIČKE VRHUŠKE

Razgovarao: Božidar Proročić

Unazad tridesetak godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, kupuju se diplome i radna mjesta… Vidite li svjetlo na kraju ovog tunela, a da to nijesu svjetla lokomotive koja ide u našem pravcu?

HAJDAREVIĆ: Prije svega, želio bih najiskrenije pozdraviti poštovane čitaoce/pratioce časopisa i portala “Avlija”. Dopada mi se neusiljeni i kulturotvorni pristup životu, umjetnosti i slojevitim društvenim pitanjima. Upravu ste, živimo u strahovitom sunovratu moralnih i svih drugih tradicionalnih društvenih vrijednosti, ali i u odsustvu volje da se to trpeće osjećanje sunovratnosti ikoliko popravi nabolje. Najopakije je kad se manipulira vjerom i vjerskom pripadnošću, kad se manipulira nacijom i nacionalnim osjećajima, kad se bešćutno manipulira krhkim i iziritiranim ljudskim emocijama u socijalnim i svim drugim balkanskim košmarima. Kad već spominjete izbore i iskazanu volju građana u procesu glasanja, kao da ste pratili posljednje političke izbore u Bosni i Hercegovini? Na oktobarskim izborima 2018. godine nije došlo samo do osione partitokratske trgovine glasovima, nego je došlo i do stravičnih krađa stvarnih izbornih rezultata, pa su se i ovoga puta bosanskohercegovačkim građanima/glasačima nametnule naciokratske oligarhije kao pseudokreatori evropske budućnosti Bosne i Hercegovine i “spasitelji” jedne napaćene evropske zemlje iz koje se, svih ovih godina, masovno bježi u neki normalniji i, demokratski, uljuđeniji svijet. Samo u 2018. godini Bosnu i Hercegovinu je napustilo oko dvadeset hiljada njezinih građana, uglavnom mlađe dobi, između 25 i 40 godina… Dakako da nema tunela koji nema nekog svjetla, nekog izlaza i spasa, samo je pitanje ko na ovim balkanskim prostorima gospodari putevima, svjetlostima, budućnostima i ko sjedi u nekakvim društvenim lokomotivama!

Danas se internet svakodnevno prisutan u životu djece. Na jedan klik bez ikakve kontrole je dostupan nasilni i pornografski sadržaj. Kako pomoći najmlađim, odnosno najnezaštićenijim?

HAJDAREVIĆ: To je, koliko znam, ozbiljan društveni problem. Svugdje na ovim našim prostorima. Najbolje to znaju socijalni radnici. I pedagozi i psiholozi. Rješenja su, najprije, u povoljnim i zaštitiničkim zakonskim rješenjima. Ključna je unutarporodična atmosfera i primjeren nadzor nad djecom. I nije u pitanju samo internet – Balkan je pun ružičastih televizija koje, također, nepovratno uneređuju naše životne prostore.

Koliko je samo potrošeno novca za proizvodnju nuklearnog i drugog naoružanja, za svemirski program… a toliko je siromašnih, gladnih i žednih u svijetu. Predeverali ste agresiju na Bosnu i Hercegovinu, može li se čovječanstvu na ovom nivou razvoja, a poslije Prvog, Drugog i Hladnog rata dogoditi i Treći svjetski rat?

HAJDAREVIĆ: Sve ove spoznaje su, dragi Božidare, slike naše nemoći da se suprotstavimo trajućim i narastajućim nepravdama u funkcioniranju ovoga i ovakvog svijeta. Možemo konstatirati i nadati se da će biti bolje. Svi smo mi žrtve masovnog profitokracijskog terora. Na našim prostorima postoji uzrečica: “Sit gladnu ne vjeruje” – hvala Bogu da uvijek nije tako! – ali postoje i one nesretne iskustvene domaće mudrosnice: “Zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti”, “Šutnja je zlato”, “Merhaba, čaršijo, na sve četiri strane”, itd., izreke koje su mogle nastati samo u traumatičnim i neslobodnim društvenopolitičkim kontekstima. Mi čak i ne znamo kakva su sve danas ubojita oružja konstruirana, hodaju li ljudski klonovi našim ulicama, šta su u nekom jučerašnjem danu, u nekom apokaliptičnom centru svjetske moći, odlučili balkanski, evropski, bjelosvjetski kartografi o Balkanu i lahko zapaljivim dijelovima svijeta, koje je nove bolesti i koje nove lijekove konstruirala svjetska farmaceutska mafija, koliko je puta palo na um nekom od planetarnih gospodara potencijalnog užasa da se, ipak, pritisne ovo ili ono nuklearno dugme, i dobro je da sve to ne znamo… Ostaje nam da vjerujemo u moć ljudskog razuma ako smo već izgubili vjeru u ljudsku savjest i vjeru u iskrenu empatiju onih koji imaju moć, oružje i novac naprema drugih i drukčijih…

Je li pretjerana naša zabrinutost da se preko “dnevne doze islamofobije” priprema ambijent da ulogu evropskih jevreja tridesetih godina 20. vijeka zamijene evropski muslimani 21. vijeka? 

HAJDAREVIĆ: Islamofobije, dakako, da ima. “Strah od islama” nije od jučer. To je evropska i svjetska konstanta. Međutim, samo što smo se osamdestih godina prošlog stoljeća ponadali da su sve te ideologeme, babarogeme, imperijaleme u fazi ideoloških posustalosti, došlo je do krvavih vojnih neonacističkih agresija na Balkanu i do imperijalističkoga američko-cionističkog “instaliranja” tzv. “Islamske države” i drugih antivjerskih, anticivilizacijskih, antiislamskih, apsolutno antiislamskih, pseudopobožničkih koncepata na Bliskom i Srednjem istoku, pa je islamofobija nanovo uzela masovnoga planetarnog maha. Zamislite da su i ostrvljeni ratni zločinci psihozločinačkog profila jednog Karadžića uzimali za neki svoj vlastiti i kolektivni “argument” zašto su počinjeni masovni zločini u Bosni to šta su sve ubile i razrušile terorističke isilovske bande po Bliskom istoku. Nije pametno biti paranoičan, ne vjerujem da će muslimani doživjeti genocidnu sudbinu jevreja tridesetih godina prošlog stoljeća, neće, vjerujem da neće, prvenstveno zato što nemaju nikoju ekonomsku noć, nema im se mnogo šta oteti, opljačkati, poklopiti, a lakše ih se pljačka tamo odakle potječu ukoliko ih se raseljava sa tih prostora diljem bijeloga svijeta i ako im je normalni život gotovo pa nemoguć u njihovim domovinama pod poslušničkim, korumpiranim, totalitarnim režimima unutar arapskog i, šire, orijentalnoislamskog svijeta.

Možete li dati savjet šta muslimani u Evropi (i svijetu) treba da (u)rade da razbiju taj strah, to nepovjerenje i netrpeljivost prema njima?

HAJDAREVIĆ: Ne znam šta bih rekao. Važno se upoznati šta su to izvori islama, o čemu kazuje Kur’an, koga se tiču i čega se tiču riječi poslanika islama, Muhammeda… Ako se u Kur’anu kaže: “U vjeri ne smije biti prisile”, ili: “Ko ubije jednog nedužnoga čovjeka kao da je pobio cijelo čovječanstvo”, onda je svakom prisebnom muslimanu, kao i onome ko je drugog svjetonazora, sasvim jasno kakav je odnos islama prema životu, čovjeku, prema osobnim i civilizacijskim vrjednotama. Mnogi muslimanski teolozi s pravom ukazuju da su se muslimani udaljili od islama. Malo jest paradoksalno, ali izvorno tumačenje islamskoga nauka potpunije se može naći kod nekih zapadnoevropskih znanstvenika, kod onih koji nisu opterećeni islamofobijom, za koje je nauka svetost precizno poredanih činjenica, negoli u religijskim tumačenjima unutar tzv. islamskoga svijeta.

Koliko intelektualci poput vas mogu da utiču da “probude” mlađe generacije i da ih podstaknu da više čitaju ili da krenu i sami da se bave poezijom, i prozom. 

HAJDAREVIĆ: Šta god se govori i kome god se govori, važan je primjeren društvenopolitički kontekst. Još uvijek na Balkanu ne postoje zdrave demokratske atmosfere. Jednom sam, davno, pisao da intelektualci u Bosni najviše vole jedni drugima njušiti nacionalne čarape. Intelektualci u Bosni su, najviše, prigodničarski dubokomislići o svemu i svačemu, uglavnom povezani s nekim političkim minderom, domaćim ili inostranim ideološkim lobijem. Ja i ne znam koliko se osjećam intelektualcem, često mi se učini vrlo sumnjivom ta neka posebna i, kao, društveno važna, ljudska kategorija. Mi u Bosni od devedesetih naovamo živimo u paraleliziranim svjetovima. Bosni je (Kara)dejtonskim sporazumom nametnuta naciokratska podjela vlasti, što se pogubno i pogrdno odražava i na kulturu i na ukupni društveni ambijent. Naravno, ima u Bosni dosta hrabrih i nezavisnih intelektualaca, pitanje je samo koliko se čuje njihov glas i koliko je stranačkim i drugim oligarhima uopće stalo do njihova mišljenja…

Dobitnik ste mnogobrojnih književnih nagrada, koliko su vas one motivisae?

HAJDAREVIĆ: Nije to neki veliki broj nagrada. Nagrade su lijepa potvrda da je, eto, neko, neki žiri, recimo, i sl. primijetio moj književni rad. Jednako bih pisao, ili jednako ljenstvovao u pisanju, i da nisam dobio nikakvu književnu nagradu. Nažalost, bosanskohercegovačke ideološke i naciokratske polariziranosti imaju, naročito u posljednje vrijeme, utjecaja i na tu vrstu naše društvenosti. Ne bih, međutim, sada o tome.

U vašoj poezoji česti su motivi vode zašto?

HAJDAREVIĆ: To su i mnogi drugi primijetili. Teško je na to potpunije odgovoriti. Prema vodi uvijek osjećam naročitu nježnost i poštovanje. Voda je izvor života. Kur’an upućuje da je sve živo izvedeno iz vode. Znam se našaliti pa reći: Ako bi se malo jače stisnula bilo koja moja knjiga pjesama, mogla bi se nacijediti koja kap vode. Znao bih satima sjediti i gledati u virove Sutjeske. Na moru se osjećam kao dijete koje nikad ne bi izišlo iz mora. Kako u posljednja tri mjeseca pišem rubaije, uživam u sklapanju tih čuvstvenih hajamovskih katrena, četrdeset rubaija posvećeno je vodi.

Smatrate li da su pisci i sada uticajni kao nekada, i da snagom svoje riječi mogu da utiču na mnoge procese u savremenom društvu.

HAJDAREVIĆ: Devedesetih godina se pokazalo da su pisci neonacisti, mislim na Dobricu Ćosića i takve nacionalističke spodobe kao što je bio on, itekako uticajni i da su moćni doprinijeti društvenim klerofašističkim prevratima, užasima nesrećama… Zanimljivo da je među pripadnicima četničke, ili ustaške ideologije bilo mnogo pisaca za djecu. “Ovo je Balkan, draga”, rekao bi meni dragi bosanskohercegovački i crnogorski pjesnik Velimir Velja Milošević. Hvala Bogu da se pokazalo i da postoje veliki književni stvaraoci, poput Mirka Kovača, Filipa Davida, Irfana Horozovića, Ibrahima Hadžića, Vidosava Stefanovića, Mirjane Stevanović, Marka Vešovića, Milorada Popovića, itd., čija principijelna književnoetička poruka može pripomoći u ozdravljivanju društvenopsiholoških i drugih konteksta na Balkanu. Kad danas čitam kolumne i druge tekstove, recimo, Andreja Nikolaidisa, Faruka Šehića, hrabrog Šušnjice iz Banje Luke, grupe pisaca oko “Betona” u Beogradu, Enesa Halilovića iz Novog Pazara, kao i mnoge druge još nešto mlađe autore, opstajem u uvjerenju da je kulturna budućnost ovih prostora mnogo svjetlija i bolja negoli nam to sugeriraju međusobno pozvađani mediji i postojeće političke vrhuške.

Da li jezik identitetsko, kulturno, ili nacionalno pitanje i koliko je značajno da svi narodi sa Ex-yu prostora sačuvaju svoj jezik

HAJDAREVIĆ: Maternji jezik je jedan od temeljnih fundamenata identiteta. Tako to ja razumijevam. Ako, evo, možete zamisliti Cetinu, Lim, bilo koju drugu rijeku, bez vode, onda je moguće i zamisliti neki narod bez njegova maternjeg jezika. Sloboda u jeziku je primarna mjera ukupne čovjekove slobode. Više ne znam ni koliko sam puta u svojim istupima i tekstovima istaknuo da jezik nije nešto što se podiže na kredit, preuzima na bankomatima, posuđuje, iznajmljuje pod kiriju, s jezikom i sviješću o svome maternjem jeziku svaki čovjek se rađa i provodi cijeli svoj život. Tom balkanskom neokolonijalističkom sindromu, potiranju, nepriznavanju, pa i genocidu najširih razmjera, doprinose razroke mitomanijske predodžbe o nekim vlastitim (nacionalnim) ulogama u povijesti.

Aktuelni ste predsjednik Društva pisaca BiH kako vidite savremenu književnost u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori

HAJDAREVIĆ: O književnosti prvenstveno govore objavljena književna djela. Osamdesetih i devedesetih godina, pa, evo, do danas, u Bosni i Hercegovini je stasalo, rekao bih, nekoliko generacija vrlo talentiranih i uspješnih književnih stvaralaca. Pomišljam da se u Bosni posljednjih decenija ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi i u svijetu. Rado bih spomenuo mnoga književna imena, ali kako su pisci, prirodno, dosta surevnjiva čeljad, uvijek postoji problem da neko, a ko je važan, ne bude spomenut. Prijateljujem s dosta pisaca iz Crne Gore i drago mi je da je i u Crnoj Gori stasalo nekoliko književnih generacija s vrlo darovitim pojedincima i značajnim književnim djelima. Znamo da je Crna Gora južnoslavenskoj  književnoj zajednici podarila ponajveća književna imena u drugoj polovici 20. stoljeća (Mihailo Lalić, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Ćamil Sijarić, Husein Bašić, Mirko Kovač, Zuvdija Hodžić, Marko Vešović, Mladen Lompar itd.), mnogi od njih imaju dvojne nacionalnoknjiževne pripadnosti, što svojim ličnim opredjeljenjem, što mimo svoje volje, ali kako književnost prvenstveno pripada svojim zahvalnim čitaocima, svi ti pisci, i pisci mlađih generacija, i oni koji tek naglašenije stupaju na crnogorsku, južnoslavensku, evropsku književnu scenu, potvrđuju da je prostor Balkana uvijek bio prostor velikih talenata i u književnosti i u svemu drugome. Sjetimo se one davno izrečene rečenice Ćamila Sijarića: “Tamo gdje se teško živi, lijepo se govori”. Ono što nas pisce posebno mori, barem nas u Bosni, jest odsustvo volje da se uvede nekog reda u raspodjelu i onako nedostatnih sredstava za kulturu. Naši se ministri ponašaju kao osioni blagajnici. Uz to, ubi nas agresivni amaterizam, ubi nas sindrom festivalske, da ne kažem, teferičke kulture…

U tom smislu, da li se, po Vama, veoma malo izdvaja za kulturu i da li je sve to posljedica ekonomije za koju se često veže kultura.

HAJDAREVIĆ: Ne znam kakva je situacija u Crnoj Gori kad je u pitanju kulturna politika i finansiranje određenih kulturnih manifestacija, projekata, inicijativa, nama se čini da je mnogo bolje negoli kod nas, samo znam da je u Bosni i Hercegovini stanje prilično rastužujuće. Najgore je za pisce i slikare.

Niste prvi put na Cetinju da li vam i Cetinje predstavlja inspiraciju zbog koje će nastati neka nova zbirka vaše poezije.

HAJDAREVIĆ: Cetinje je slobodarski grad. Grad s tradicijom i s jasnim osjećanjem vlastitoga ponosa. U onoj barbarskoj, nacističkoj opsadi bosanskohercegovačke prijestolnice 1992.-1995. na Cetinje i na antiratne pobune tada okupirane Crne Gore, predvođene antiratnim herojima uz Slavka Perovića i uz druge časne ljude, gledali smo kao na blagoslovnu žišku slobode i nadu da bi velikosrpskim i velikohrvatskim klerofašističkim bestijalijima po Balkanu morao jednom doći kraj… Sigurno je da će, u mome sadašnjem i budućem pisanju, biti pjesama koje će se inspiracijom i atmosferom naslanjati na Cetinje. Nekim sam prijateljima, Miloradu Popoviću, Sretenu Vujoviću, pa, evo, i vama, Božidare, govorio da je velika šteta što baš u ovom gradu nema neka književna manifestacija, ili književna nagrada koja bi nosila ime ovoga slobodarskog grada, nagrada, recimo, za afirmiranje principa slobode u književnom i svakom drugom umjetničkom stvaralaštvu! Odlučio sam da izdavač moje slijedeće knjige pjesama (radni naslov: Sonetne obale) bude OKF – Cetinje.

I za kraj razgovora, pitanje koje postavljamo svim sagovornicima časopisa ”Avlija”, jeste li imali avliju, imate li je sada i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

HAJDAREVIĆ: Imao sam avliju. Imao sam nekad svoju blagoslovnu avliju u selu Kruševo, kod Foče. Imao sam svoj vlastiti djetinji avlijski kozmos. S vodom i česmom blizu kuće. Sa svim onim puteljcima i priručnim napravicama koji jednu domaćinsku kuću na selu čine udobnim i sretnim domom. Imao sam mirise u avliji koji su me vezali za sve svjetove i budućnosti. Iz svoje avlije gledao sam u obronke Vučeva i Volujaka, bivao zagledan vrh Maglića, pa zagledan u one obale rijeke Sutjeske koje se prostiru od Tjentišta naprema Popova Mosta i dalje prema ušću Sutjeske u Drinu. Nigdje nebo nije bivalo toliko ozvjezdano kao kad bi se gledalo iz moje roditeljske avlije. Majka bi govorila: Ne gledaj, sine, toliko u zvijezde, zasjenit će ti se oči. Danas je ta moja avlija preseljena u sjećanje. I u poeziju. Moja avlija je opustošena. Ubijena! Očeve kuće u selu Kruševu više nema. Zapalili su je isti oni vojnici/pitomci/sljedbenici zločinca đenerala Draže koji su zapalili kuću Hajdarevića 1941. godine. Rat na Balkanu bio je genocidni nastavak Drugoga svjetskog rata. Moja je rodbina danas, kao da je kakva maslačkova svojta, raspuhana diljem ovoga svijeta. Od Australije do Amerike!

______________________

Intervju će biti objavljen u novom 19. broju časopisa ”Avlija” u martu 2019. godine