Redakcija HRVATSKA KULTURNA BAŠTINA KROZ ISTORIJU
Piše: Božidar Proročić
Povodom dana državnosti Republike Hrvatske koji se obilježava 25. Juna, posjetićemo se na bogastvo kulture koju je ova, susjedna nam država, kroz svoju dugu istoriju, njegovala i očuvala. Kultura i jeste poštovanje različitosti među narodima, i uvažavanje onog što nas spaja i čini da razvijemo dobre kulturne, ali i sve druge veze (ekonomske, trgovinske, itd). Zato ovaj tekst neka bude doprinos istinskom prijateljstvu Hrvatske i Crne Gore kroz sveru kulture, a kultura i jeste ono po čemu nas prepoznaju u Evropi i svijetu. Zbog svog geografskog položaja, Hrvatska predstavlja mješavinu četiri različite kulturne sfere. Područje je bilo raskršće između zapadnog i istočnog kulturnog i političkog uticaja, još od podjele na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo, ali i dio Srednje i Mediteranske Evrope. Ilirski pokret je bio najznačajniji period nacionalne kulturne istorije, kao što se pokazalo da je 19. vijek bio ključan u emancipaciji hrvatskog jezika, i razvoju umjetnosti i kulture na svim poljima, dajući mnogobrojne istorijske ličnosti.
Na prostoru Hrvatske je otkriveno pedesetak nalazišta čovjeka kamenog doba. U pećini Šandalja I. u blizini Pule pronađeni su najstariji predmeti oblikovani rukom na području Hrvatske. Izrađeni su od kamena, a obrađeni okresivanjem. Najvažnije nalazište otkrio je Dragutin Gorjanović Kramberger 1899. godine u pećini na Hušnjakovom brdu kraj Krapine gdje je našao ostatke neandertalskog čovjeka i njegovog oruđa. Nalazišta krapinskog pračovjeka jedno je od najvažnijih u Evropi. Živio je oko 130 hiljada godina prije Hrista. Ljudi mlađeg kamenog doba na prostoru Hrvatske su živjeli u plodnim nizinama rijeka i uz Jadransko more. Prema prostoru najvažnijih nalazišta razlikujemo četiri kulture. Starčevačka kultura se prostirala dijelom sjeverne Hrvatske, a nositelji su ratari i stočari koji su živjeli u sojenicama i proizvodili keramiku koju su bojali crvenom bojom. Sopotska kultura prostire se na prostoru Slavonije. Danilska kultura se prostirala uz obale Jadrana. Hvarska kultura se prostirala južnim dalmatinskim ostrvima. Danilska i Hvarska kultura pripadaju krugu impreso keramike koja se odlikuje posudama crveno smeđe boje ukrašenima otiscima školjaka, morskih puževa i zarezima učinjenim oštrim predmetima.
Drevni spomenici iz paleolita, napravljeni su od jednostavnog kamena i kosti. U neke od najstarijih ostataka, ubrajaju se 100.000 godina stare kosti neandertalca, nedaleko Krapine, u Hrvatskom Zagorju. Najinteresantniji ostaci iz bakrenog doba ili eneolitika pripadaju Vučedolskoj kulturi. U Bronzano doba dolazi do razvoja Vinkovačke kulture (nazvane po gradu Vinkovcima) koja je prepoznatljiva po bronzanim fibulama, koje su mijenjale predmete poput igala i dugmadi. Kultura bronzanog doba Ilira, naroda koji je boravio na ovom prostoru, počinje dobijati konture u 7. vijeku. Mnogobrojni spomenici iz ovog doba su sačuvani, kao i zidovi citadele, Nezakcij nedaleko Pule, jednog od brojnih istarskih gradova iz Gvozdenog doba. Grci iz Sirakuze na Siciliji su 390. pr. Hr. doplovili do otoka Visa (Issa), Hvara (Pharos) i Korčule (Corcyra Nigra) i tu osnovali gradove-države u kojima su živjeli poprilično izolovano.
Istodovremeno dok su se grčke kolonije razvijale na ostrvima, Iliri su se organizovali na kopnu. Na njihovu umjetnost je uveliko uticala Grčka umjetnost i oni su je čak kopirali. Poznata je bila ilirska kraljica Teuta koja je uspješno vodila obrambene ratove protiv Rimljana. Ipak, Rimljani osvajaju ove oblasti u 1. vijeku, nazivajući ih Ilirskom pokrajinama.
Rimljani na cijelom priobalnom području reorganiziraju centre iz citadela u urbane gradove. Bilo je najmanje 30 gradova u Istri, Liburniji i Dalmaciji s rimskim državljanstvom (civitas). Najbolje očuvana mreža rimskih ulica (decumanus/cardo) nalazila se u Epetionu (Poreč) i Jaderu (Zadar). Najbolje sačuvani rimski spomenici su iz grada Pole (Pula) uključujući amfiteatar iz 2. vijeka.U 3. vijeku, najveći i najznačajniji grad Dalmacije bila je Salona sa 40.000 stanovnika. Nedaleko od grada, imperator Dioklecijan, rođen u Saloni, gradi oko 300. godine Dioklecijanovu palatu, koja je najveći i najznačajniji spomenik kasnog antičkog perioda u svijetu. U 4. vijeku, Salona postaje centar hršćanstva cjelokupnog zapadnog Balkana. U njoj su bile mnogobrojne bazilike i nekropole a i dva sveca su živjela u gradu u tom periodu: Domnius (Sveti Dujam) i Anastasius (Sveti Anastazije). Jedna od malobrojnih očuvanih bazilika u zapadnoj Evropi (pored one u Ravenni) iz ranog bizantskog perioda je Eufrazijeva bazilika u Poreču iz 6. vijeka. Predromanička crkva Sv. Donata u Zadru iz 9. vijeka. U ranom srednjem vijeku dolazi do velike seobe naroda i ovaj period je vjerojatno bio mračno doba u kulturnom smislu sve do uspješne gradnje slovenskih država koje su sarađivale s italičkim gradovima koji su preostali na obali.
U 7. vijeku Hrvati, zajedno s drugim Slovenima i Avarima, dolaze sa Sjevera Evrope na ova područja gdje i danas žive. Hrvati su bili veoma otvoreni prema rimskoj umjetnosti i kulturi, ali prije svega prema hrišćanstvu. Prve crkve izgrađene su kao kraljevska svetišta, a najjači uticaji rimske umjetnosti bili su u Dalmaciji gdje je urbanizacija bila najgušća, i gdje je bio veliki broj spomenika. Vremenom, taj uticaj je zapostavljen sa određenim pojednostavljenjima, izmijenjeni su naslijeđeni oblici, a dolazi čak i do pojave originalnih građevina. Najveća i najkomplikovanija središnje-bazirana crkva je crkva sv. Donata u Zadru. Iz ovih vremena, sa njenom veličinom i ljepotom se mogla jedino mjeriti Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu. Ograda oltara i prozori su bili ukrašeni s providnim ornamentima poznatim pod nazivom hrvatski pleter. Neki put natpisi su bili napisani glagoljicom. Ubrzo je glagoljica zamijenjena latinicom na ogradama oltara i arhitravima starih hrvatskih crkava.
Ulazeći u zajedničku državu s Mađarskom u 12. vijeku, Hrvatska gubi svoju nezavisnost, ali ne gubi veze sa sjeverom i zapadom, i tako dolazi do jakog srednjoevropskog uticaja na hrvatsku kulturu. Rano romanička umjetnost pojavljuje se u Hrvatskoj početkom 11. vijeka sa jakim razvojem manastira i reformom crkve. U tom periodu, veliki broj vrijednih spomenika i artefakta napravljen je duž obale, kao npr. Zadarska katedrala (crkva Sv. Stošije) u Zadru (13. vijek). U hrvatskom romaničkom vaparstvu, imamo transformaciju iz ukrasnih pletera u figurativne reljefe. Najbolji primjer romaničkih skulptura su: drvena vrata Splitske katedrale (djelo Andrije Buvine (oko 1220.) i kameni portal Trogirske katedrale, djelo majstora Radovana (oko 1240). Brojne su rane freske koje su najbolje očuvane u Istri. Na njima je moguće vidjeti mješavinu uticaja iz Istočne i Zapadne Evrope. Najstarije minijature su iz 13. vijeka, u knjigama Evanđelja iz Splita i Trogira.
Umjetnost gotike događa se u 14. vijeku u zlatnom dobu slobodnih dalmatinskih gradova koji su trgovali sa hrvatskom vlastelom na kopnu. Najveći gradski projekt iz ovog vremena bila je izgradnja Stonskih zidina, oko sedam kilometara zidina sa stražarskim kulama (14. vijek). Tatari su razrušili romaničku katedralu u Zagrebu tokom njihovog drugog pohoda na Evropu 1240., ali ubrzo poslije njihovog napuštanja Zagreba, mađarski kralj Bela IV dodjeljuje gradu Zagrebu naslov slobodnog grada Zlatnom bulom kralja Bele IV 1242. godine. Ubrzo zatim biskup Timotej započinje ponovno izgradnju katedrale u gotičkom stilu. Zadar je bio nezavistan grad Mletačke republike. Najljepši primjeri gotičkog humanizma u Zadru su reljefi na pozlaćenom srebrnom limu, npr. na Škrinji Sv. Šimuna (1380. majstor iz Milana). Gotičko slikarstvo je slabije očuvano, a najljepši radovi se mogu vidjeti u Istri u obliku fresaka npr. Vincenta iz Kastva u Crkvi sv. Marije u Škriljinama nedaleko Berama, 1474. Godine. Iz tog doba su dva ilumirana rukopisa koje su napravili splitski sveštenici, Hvalov zbornik (danas u Zagrebu) i Hrvojev misal (danas u Istanbulu).
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa Julije Klović, minijatura Sv. Ivan iz Kölnskog evanđelja, pergament na papiru, 1532 godine. U 15. vijeku Hrvatska je bila podijeljena između tri države: sjeverni dio Hrvatske je bio dio Austrijskog Carstva, Dalmacijom je vladala Mletačka Republika (sa izuzetkom Dubrovnika), dok je Slavonija bila pod Otomanskim carstvom. Dalmacija je bila na periferiji nekoliko uticaja tako da je na religijsku i javnu arhitekturu jasno uticala talijanska renesansa. Tri djela iz ovog perioda su od evropske važnosti koja su doprinijela daljem razvoju renesansne arhitekture: Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, 1441. (djelo Juraja Dalmatinca; Kapela Blaženog Ivana u trogirskoj katedrali 1468. (djelo Nikole Firentinca); Sorkočevića vila na Lapadu nedaleko od Dubrovnika 1521. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj početak ratova sa Otomanskim Carstvom prouzrokovao je mnogobrojne probleme, ali na duže staze gledano dolazi do pojačanog sjevernog kulturnog uticaja, imajući vladare iz Austrije. Otomanski Turci su bili poznati po svom nasilju. Sa stalnom opasnošću koja je dolazila od Turaka sa istoka, bilo je skromnih uticaja renesanse, dok su se utvrđenja tresla, kao npr. utvrđeni grad Karlovac (1579.) i utvrdjenje hrvatske plemićke porodice Ratkaj u Velikom Taboru (16. vijek). Neki poznati hrvatski renesansni umjetnici živjeli su i radili u drugim zemljama, poput braće Franje i Lucijana Vranjanina, minijaturista Julija Klovića, i poznatog slikara manirizma Andrije Medulića (učitelj El Greca).
U 17. i 18.vijeku, Hrvatska se ujedinila sa dijelovima koje su okupirali Mletačka Republika i Otomansko carstvo. Ujedinjenje je pridonijelo iznenadnom procvatu svih oblika umjetnosti. Velika utvrdjenja sa zaštitnim rovovima i brojnim kulama izgrađene su zbog stalnih opasnosti koje su dolazile od Osmanlija. Dva najveća utvrđenja bili su Osijek i Slavonski Brod. Kasnije ova utvrđenja prerastaju u velike gradove. Urbano planiranje u baroknom stilu se može pronaći u brojnim gradovima npr. u Karlovcu, Bjelovaru, Koprivnici i Virovitici. U dalmatinskim gradovima mogu se takođe naći barokne kule i bastioni ugrađeni u stare zidine, kao one u Puli, Šibeniku ili na Hvaru. Ipak, najveći barokni projekt ostvaren je u Dubrovniku u 17. vijeku poslije razornog zemljotresa u 1667. godini kada je skoro cijeli grad razrušen.
Zidno slikarstvo cvjeta u svim dijelovima Hrvatske, od iluzionističkih fresaka u Crkvi sv. Marije u Samoboru, Crkvi sv. Katarine u Zagrebu pa sve do Isusovačke crkve u Dubrovniku. Razmjena umjetnika između Hrvatske i drugih evropskih država bila je prisutna. Najpoznatiji hrvatski slikar bio je Federiko Benković koji je skoro cijeli svoj život radio u Italiji, dok je, međutim, jedan talijanski umjetnik, Francesco Robba, svoje najbolje barokne skulpture ostvario u Hrvatskoj. U 19. vijeku pokret romantizma bio je sentimentalan, nježan i suptilan. Krajem 19.vijeka, arhitekt Hermann Bollé preduzeo je jedan od najvećih projekata evropskog historicizma, pola kilometra duge neo-renesansne lukove s dvadeset kupola na groblju Mirogoj u Zagrebu. Istovremeno, gradovi u Hrvatskoj dobivaju važan urbani izgled. Zgrada koja je naglašavala sve tri vizualne umjetnosti je bivša zgrada Ministarstva molitve i obrazovanja (tzv. “Zlatna dvorana”) u Zagrebu (H. Bollé, 1895.). Vlaho Bukovac donosi iz Pariza duh impresionizma, i snažno utiče na mlađe umjetnike (uključujući i autora “Zlatne dvorane”).
Burni 20. vijek u hrvatskoj istoriji uticao je na politička i kulturna zbivanja u Hrvatskoj u više navrata, ali i pored toga Hrvatska je zadržala svoj poseban položaj na raskršću različitih kultura. Hrvatska književnost, naziv za sva književna djela Hrvata, nastala na hrvatskom jeziku od 11. vijeka do savremenog doba bitan je dio hrvatske kulture. Među kanonskim autorima hrvatske književnosti su Marko Marulić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Mažuranić, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Marija Jurić Zagorka, i mnogi drugi. Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskom i latinskom jeziku. Koristila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u srednji vijek. Baščanska ploča, ispisana glagoljicom, smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. Otkrivena je u 19. vijeku u Baškoj na ostrvu Krku. Nastala oko 1100. sadrži zahvalu opata Držihe kralju Dmitru Zvonimiru za zemlju darovanu za gradnju crkve. Povaljska listina je najstariji dokument pisan ćirilicom. Potiče sa ostrva Brača. Napisan je na listu pergamene 1. decembra 1250. na arhaičnome čakavskome narječju, a svjedoči o događajima iz 1184. godine. Vinodolski zakonik (1288.) je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku. Značajni dokumenti su i Statut grada Vrbnika, te Statut grada Kastva. Na muziku u Hrvatskoj su uticala dva glavna pravca: srednjeevropaski, koji je zastupljen u središnjim i sjevernim dijelovima zemlje, kao i u Slavoniji, i mediteranski, zastupljen uglavnom u obalnom području Dalmacije i Istre. U Hrvatskoj su popularni pop i rock, često u kombinaciju sa dalmatinskim ili slavonskim narodnim elementima. Od sredine 20. vijeka pa na ovamo, šlageri i glazba inspirirana šansonama bili su okosnica hrvatske popularne muzike.
Na čelu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori nalazi se njegova Ekselencija, gospodin ambasador Veselko Grubišić koji se na najljepši mogući način trudi da ojača kulturne veze Hrvatske i Crne Gore i da da svoj lični pečat afirmaciji kulturne baštine, pokazujući sve vrijednosti baštine koje čuva i njeguje Hrvatska, ali i Crna Gora.
_____________________
Istaknuta slika: Nj. E. gospodin Veselko Grubišić sa članovima Savjeta biblioteke ,,Njegoš” sa Cetinja Božidarom Proročićem i Oliverom-Macom Martinović na svečanom prijemu povodom 25. juna Dana državnosti Republike Hrvatske
