Ilda Arnautović
KAKO NASTAJU MOJE PJESME
Pitate kako nastaju
Pjesme moje,
Tužne i sjetne,
Pune čežnje neke,
Kažete da u njima ima žala
I da sam opjevala
Ljubavi daleke…
Pjesme su moje
Ljubavi pune
I nisu tužne,
Samo malo sjetne,
Pa i kod vas ožive sjećanja
Kao suhu zemlju
Kiše proljetne.
A nastaju one
U smiraju noći
Ili dok se noć predaje danu,
A one najlepše,
Ipak se rađaju,
U zoru ranu.
I dok svi spavaju,
Ja sanjarim
I plovim morima
Prošlosti i mašte.
Pa neka sjećanja
Postanu java,
A mašta je moja
Saveznica prava.
Čujem i glasove,
Osmijehe,
Vidim oči drage,
Osjetim zagrljaje
Tople i mehke.
Eh, kako često šetam
Obalom naše rijeke.
Zamirišu jorgovani,
Majske ruže,
Prvi snijeg
Pokošena trava…
Ponekad osjetim
I miris morske soli,
Oživi djetinjstvo,
Prijateljstva stara,
Ljubavi prošle,
I tu su svi,
Pa mogu u zagrljaj
Jedan stati,
Svi oni koje
Moje srce voli…
A često me ponesu
I krilla mašte
Pa izmaštam ono,
Za čim moje srce žudi
I uvijek, baš uvijek,
U povjerenju vam velim,
To mi se i ostvari…
Ne, nisam vidovita,
Ali vjerujte mi ljudi.
Moja su krila i
Ruke moje djece,
Ogrlice oko moga vrata…
Ljepše inspiracije,
Veće ljubavi,
Za mene nema
Od njihovog:
„volimo te mama“, šapata.
I tako se nižu
Pjesme moje,
Crvenom tintom
Pišem ih polahko,
Čitam ih vjetru
Ili pticama u zoru,
Mjesecu što me viri,
Dok rukom pišem po
Zamagljenom prozoru.
I, ne, nisu tužne
Pjesme moje,
Istina ponekad
Malo zabole.
Voljena bijah i jesam
I voljeh i volim mnogo,
A nema sreće bez ljubavi,
Kao što i ljubav nije
Ako bar malo ne boli.
I tako dragi moji,
Čitajte pjesme moje,
Tiho, pažljivo, polahko
I bar u jednoj naći ćete
Djelić sebe, nešto svoje.
Na ovom prolaznom svijetu,
Šta je život
Ako od aška srce ne gori
Kao što gori ovo moje?
Copyright© Ilda Arnautović
Sva prava zadržana