Redakcija RIZO POPARA (Godijevo, 10. 04. 1958. – 04 . 04.
„Sutra je već kasno…“ Tako je često govorio Rizo. Ovo na neki način odslikava njegov život kao da je žurio da sve uredi kako bi se na vrijeme spremio za onaj drugi i pravedniji svijet.
Put života ga je vodio od Godijeva, bihorskog sela koje je bogato vodama, rodnim baštama i njivama, ali bogato i velikim brojem intelektualaca. Posebno je prepoznatljivo po znatnom broju ljudi od nauke i pera među koje se ubraja i on.
Osnovnu školu je pohađao u rodnom Godijevu i susjednom Sipanju. Kroz osnovnu školu pokazao je veliku kreativnost i ambicioznost iako je djetinjstvo tog doba bilo dosta oskudno, on je imao cilj da ide dalje i da se domogne velikih ciljeva.
Gimnaziju je upisao u Bijelom Polju i ubrzo postaje aktivan u mnogim kulturnim aktivnostima škole i grada. Sa grupom drugova u gimnaziji pokreće školski list gdje je bio jedan od urednika i urđivao rubriku „Ljudi koji su nadživjeli vrijeme“. Pored ovih aktivnosti bio je uključen u kulturna dešavanja u gradu.
1977. godine upisuje se u Prištini na Filozofski fakultet, Odsjek za srpskohrvatski jezik i književnost gdje u trajanju od tri i pol godine završava fakultet sa odličnim ocjenama. Kao student je bio vrlo aktivan i počeo je objavljivati kritičke osvrte na književne sadržaje aktuelnih književnika toga doba.
1981. godine se zapošljava kao profesor srpskohrvatskog jezika u TŠC ”Nikola Tesla” u Obiliću. Ubrzo postaje vrlo cijenjen kao predavač među učenicima i kolegama. Naporedo je radio još u prištinskoj srednjoj školi za kulturološka zanimanja.
1983. godine upisuje postdiplomske studije u Zagrebu gdje magistrira 1986. sa najvećim ocjenama.
U međuvremenu se i oženio sa Safijom Kalač iz Rožaja sa kojom je izrodio troje djece: sin Adnan, prof. engleskog jezika, ćerka Ilda, prof. matematike i informatike i ćerka Rijalda, studentica elektrotehnike.
Svoje znanje je svakodnevno obogaćivao smatrajući da je učenje stalni proces i da se ne može stajati u mjestu kada je znanje u pitanju. Objavljuje svoje radove nekako tiho i nenametljivo po mnogim časopisima bivše Jugoslavije: Odzivi (Bijelo Polje), Stremljenja (Priština), Most (Mostar), Sema (Bihać), Novi Svet (Priština) i u drugim.
Volio je svoj Bihor, proučavao mu tradiciju, bilježio, pisao o njemu i često ga obilazio.
„Još da mi je čuti majku
Il’ svatove kad pjevaju
I kad svoje hitre konje
Kroz livade razigraju.“
Tako je živio na relaciji Priština, Godijevo, Bihać i u toj relaciji pronalazio sebe i bogatio krug svojih prijatelja.
Situacija krajem devedesetih prošlog vijeka ga je natjerala da jedno vrijeme napusti Prištinu od 1999, do 2008. kada se ponovo vraća da radi. U međuvremenu je jednu godinu radio u rožajskoj gimnaziji kao profesor maternjeg jezika, a ostatak vremena je proveo u Bihaću i zavičaju.
Književni rad je bogat i raznovrstan od eseja, sakupljanja tradicije, pisanja proze i poezije do leksikogravskog i stilističkog rada.
Objavio je sljedeće knjige:
– Monografija o Poparima
– Okom se vidi duša (poezija)
– Priče ispod jastuka (proza)
– Kad se pjesmi može (poezija)
– Kako smo nestajali (proza)
– Frazeološki rječnik bosanskog jezika, koji predstavlja prvo ozbiljnije djelo iz ove oblasti u bosanskom jeziku. Planirao je bio štampati ovaj rječnik na stogodišnjicu zabrane bosanskog jezika, ali nije naišao na razumijevanje nekih koji su trebali pomoći. Radio je na rječniku punih desetak godina i na preko 400 stranica unio frazeologizme iz naroda i iz književnih sadržaja bošnjačkih pisaca. Rječnik je štampan 2019. u Cazinu. Jedan d recenzenata je bio rahmetli Ismet Marković Plavnik koji je podržavao ovaj projekat.
Iza Riza su ostala neobjavljena djela:
– Nurka (roman)
– Mali Đerdap (roman)
– Imančica (dječja poezija)
– Narodne umotvorine u Bihoru
– Jezički osvrti na bosanski jezik
Otišao je sa ovog svijeta a imao je puno planova i želja. Nekako je u nekim stihvima preosjećao svoj kraj:
„Ja se ne plašim drugoga svijeta
Smrt se ne čeka na postelji
Ja ću da umrem negdje na putu
O svemu ćemo pričati, brate
Kada se budemo jednom sreli“
Pjesmu je posvetio svom bratu koji je poginuo u Bosni 1993. godine u četrdeset i trećoj godini.
Rizo je ostavio traga i neka mu je veliki rahmet i lijepi Džennet!
Vehbo Popara
