Redakcija Husnija Hrustanović (1922-1997)
bosanski i hrvatski emigrantski pjesnik
Ove godine navršilo se dvadeset godina od smrti Husnije Hrustanovića hrvatskog i bosansko-hercegovačkog pjesnika koji je mladost proveo u domovini, a ostatak života u emigraciji. Danas je zaboravljen u obje svoje domovine koje je podjednako volio.
Husnija Hrustanović rodio se 5. svibnja 1922. u Gackom u Bosni i Hercegovini. Obitelj mu se ubrzo preselila u Mostar gdje je završio mekteb, pučku školu i gimnaziju. Prvu pjesmu objavio je 1935. u Đačkom poletu-listu školske omladine u Mostaru, te otada postaje suradnik nekoliko listova. 1938. je dobio književnu nagradu srednjoškolske mladeži u Mostaru. Upisao je studij Prava na Sveučilištu u Zagrebu 1942. koji prekida radi vojne obveze. U domobranima je služio kao časnik. U ratnom razdoblju bio je ratni izvjestitelj, reporter na Radio Zagrebu, te član uredništva i novinar nekoliko zagrebačkih listova i izdanja.
Nakon završetka rata povukao se s vojskom najprije do Austrije, a potom do Italije gdje je boravio u izbjegličkom logoru u Fermu. Tamo je član tek osnovanog Hrvatskog akademskog kluba i suradnik lista Croatia.
Iz Italije s grupom Hrvata i Bošnjaka dolazi u Siriju nakon ljeta 1947. godine. Bio je jedan od osnivača Društva Hrvata Damask, koje je bilo krovna organizacija tek doseljenih Hrvata u Siriji. Doseljenici su pokrenuli mjesečnik Hrvatska volja koji je izlazio u od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. List je najprije uređivao Husnija Hrustanović, da bi ga potom preuzeo Hasan Čustović. U Beirutu je planirao završiti studij prava koji je započeo u Zagrebu, ali radi obiteljskih obaveza nije uspio u tom naumu.
Godine 1957. s obitelji seli u Australiju. Tamo je dospio oplovljavajući cijelu Afriku jer je Sueski kanal bio zatvoren radi političke krize. U Australiji je pisao u tamošnjim publikacijama (Leader 1963.). U sydneyskom tjedniku Leader 31. srpnja 1963. objavljen je članak s prikazom rada i života Husnije Hrustanovića.
Iz Australije odlazi krajem ljeta 1964. te se sa ženom Marijanom i kćerkom naseljava u Madridu gdje postaje urednik časopisa Obrana. Obrađivao je putopise Evlije Čelebije i pjesme Lucijana Kordića, ali nije ih uspio pripremiti za tisak.
U Španjolskoj nije ostao dugo te već početkom 1966. živi u Parizu gdje mu je kćer Đulsa nastavila studij. Nakon skoro mjesec dana kratko se vratio u Madrid, a potom natrag u Pariz gdje je surađivao s Vinkom Nikolićem. Nikolićeva i Hrustanovićeva žena su bile u rodu.
Nakon skoro pedeset godina izgnanstva posjetio je Hrvatsku u svibnju i kolovozu 1992. godine. Povratak nije prošao nezamjećeno. Za vrijeme boravka u Zagrebu gostovao je u radio emisiji, a Društvo hrvatskih pisaca priredilo mu je službeni doček u svojim prostorijama na Trgu bana Jelačića. Zadnje godine života preoveo je u Parizu u ulici Blvd Exelmans (16eme arrondissement). Umro je u snu tijekom posjeta kćeri Đulsi u Londonu 19. ožujka 1997. Njegova kćer i žena vjerovale su da je rušenje Starog mosta 1993., ubrzalo njegovu smrt. Pokopan je u Engleskoj na lokalnom groblju Chislehurst. Na nadgrobnoj ploči upisan je kao Huso Hrustanovic, otac suprug i djed. Unatoč željama supruga Marijana (rodom iz Brinja u Lici), koja je umrla 2012., nije se pokopala pokraj supruga zbog administrativnih problema. Kćer Djulsa se udala 1977. te je unuka, koji danas živi u Engleskoj, dobio 1979. godine.
U Valenciji je 1965. godine izdao zbirku pjesama U ponorima vremena. U knjizi na šezdeset stranica u ekspresionističkom izražaju piše o žalu za domom i izbjegličkoj sudbini. Uvijek je zapisivao mjesto nastanka pjesme. Tako je pjesma Zapisi s puta nastala u Singapuru, a jednu pjesmu je napisao u Dakru u Senegalu. U rukopisu je imao roman Neznani jurišnik (odlomak objavljen u Godišnjaku Hrvatskoga domobrana, 1953.) te dvije knjige novela i humoreska koje nikad nisu objavljene. Jedno vrijeme je pisao pod pseudonimoma Kemal Gradaščević i Smail Gradaščević.
Tijekom emigracije objavljivao je u Danici (Chicago 1950), Hrvatskome kalendaru (Chicago 1950–51), Hrvatskoj reviji (Buenos Aires 1951–52, 1954), Godišnjaku Hrvatskoga domobrana (Buenos Aires 1953).
Uvršten je u antologije hrvatskog pjesništva druge polovice dvadesetog stoljeća, Pod tuđim nebom: hrvatsko emigrantsko pjesništvo, 1945-1955. priređivača Vinka Nikolića u izdanju Hrvatske revije te u Soj i odžak ehli-Islama: zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika koju je priredio Ferid Karihmani 1974. godine u Barceloni.
Nakon osamostaljenje Hrvatske prof. dr. Stijepo Mijović-Kočan uvrstio je Husniju Hrustanovića u antologiju hrvatske emigrantske književnosti, Skupljena baština, a u 60 hrvatskih emigrantskih pisaca uvrstio ga je Šimun Šit Ćorić.
.
Husnija Hrustanović
.
U ponorima vremena
.
Znaš li kuda otiču nabujale rijeke stoljeća ?
Gdje vode hladne ceste progonstva ?
Što nas čeka iza vjetrovite lepeze Vremena ?
Pod kupolama svemira
lutaju zaboravljeni ljudi. I ne znaju više
kud ih put vodi.
Ljudi bez domovine godinama čekaju
na svim postajama,
u dalekim lukama.
O kako su hladne ceste u noći
bez zvijezda …
Iz zagrljaja sudbine bijeg ne koristi.
Mi nosimo u srcu rodni kraj —
ko razvijenu zastavu.
Povrh modrih kanjona
Vrijeme se grohotom smije.
Zavijaju cikloni razapete boli.
U dubinama ponora
mi tražimo sebe.
U pjeni sinjeg mora,
na pijesku šutljive pustinje
ostaju izgubljene godine –
potrgani đerdani mladosti.
Idemo dalje. Smirenja ovdje nema.
U ponorima vremena i čemernih obzorja
mi čekamo rumenu zoru
i behar Slobode …
(U ponorima Vremena, Valencija, 1965.)
.
Čekanje
.
Čekaš još uvijek na pendžeru onom
i snatriš, a srce ti se smije :
iz plavih daljina on će doći –
i sve će biti kao prije …
Uzalud vlakovi zvižde i nove zore sviću,
njega nema ;
a proljetne vode žubore i bježe;
predvečerje plačne noći sprema.
Pusti su sokak i bašča.
Karamfili tugom procvjetali.
U odaji staroj tamburica leži,
šute žice:
sjećaju se pjesme
i minulog sevdaha.
Sijede kose, draga,
odlaze nam dani ko preplašene ptice;
snene noći blude kroz tišine,
snene noći, dušo, traže moje lice.
Čekaš još uvijek na pendžeru onom
i snatriš, a srce ti se smije :
iz plavih daljina on će doći –
i sve će biti kao prije,
i sve će biti kao prije …
(U ponorima Vremena, Valencija, 1965.)
.
Literatura:
1) Hrustanović H., U ponorima vremena, Drinapress, Valencia, 1965.
2) Karihman F., Soj i odžak ehli-Islama: zbirka pjesama o domu i rodu Muslimana hrvatskog koljena i jezika, Barcelona, 1974.
3) Hrvatski književnici izvan domovine: Hustija Hrustanović
http://hsk.hr/2013/11/04/hrustanovi-hustija/ pristupano 17.05.2017.
4) Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža,
http://enciklopedija.lzmk.hr/kontakt.aspx pristupano 02.07.2017.
5) Bencetić L. Prikaz pisanja lista Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orijentu (1949. – 1952.)// Hrvatska izvan domovine. Zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. uredili Sopta Marin, Maletić Franjo, Bebić Josi. Zagreb : Golden marketing – Tehnička knjiga, 2015. str 575-580.
6) Čanić, N. Butković, I. Babić, A. Tyran, P. Intelektualci u dijaspori: tribina II.// Migracijske i etničke teme br. 9 (1993), 1: str. 47‒66.
7) Karihman, F. Hrvatsko-bošnjačke teme. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1996.
8) E-mail prepiska s Đulsom Hrustanović
___________________
Istaknuta slika: Grob Husnije Hrustanovića u Londonu
