Redakcija 
Ivan Mitrović je rođen 2005. godine u Beranama. Osnovnu školu „Džafer Nikočević” završio je u Gusinju. Učenik je trećeg razreda JU SMŠ „Bećo Bašić” u Plavu.
Svoj umjetnički talenat reflektuje iskrenim, jasnim i upečatljivim pjesničkim iskazom. Pjesmama potvrđuje svoju osjećajnost, saosjećajnost, znanje, kritičnost i razboritost.
U težnji da sebe afirmiše kao pjesnika, učestvovao je na literarnim konkursima na kojima je postigao zapažene i značajne uspjehe.
U organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom, radom Svijet poslije korone osvojio je prvo mjesto u Podgorici 2021. godine.
Na Državnom literarnom konkursu Čovjek živi dok ga po dobru pominjemo, njegova pjesma Moje je ono što gazim i gledam specijalno je pohvaljena u Plavu 2021. godine.
U organizaciji Udruženja profesora crnogorskog-srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti Biblios, a pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvjete, na literarnom konkursu Pišem i stvaram Ivanova pjesma Pjesma nad pjesmama specijalno je pohvaljena u Podgorici 2021. godine.
U okviru XLIV plavskih književnih susreta na literarnom konkursu Vječno otvorena vrata zavičaja, učenik Ivan Mitrović je osvojio prvo mjesto u Plavu 2021. godine.
U organizaciji Internacionalne kulturne asocijacije (IKA) iz Podgorice, na manifestaciji Afirmišimo mlade literarne stvaraoce, pjesmom Život u poznim godinama, učenik Ivan Mitrović je osvojio prvo mjesto u Plavu 2022. godine.
U okviru XLV plavskih književnih susreta na literarnom konkursu Vječno otvorena vrata zavičaja na temu Bolje su lijepe riječi no ružna sjećanja učenik Ivan Mitrović je osvojio prvo mjesto u Plavu 2022. godine.
Konkurs „Moja vizija Crne Gore do 2030. godine – održivi razvoj“, a u okviru projekta „Ovo je slobodna Crna Gora – mediji za građane“ koji sprovodi NVO „Avlija“, u partnerstvu sa RTV Pljevlja, učenik Ivan Mitrovoć je osvojio pametni sat u vrijednosti od 100 eura. Konkurs je podržala Američka ambasada u Podgorici, 2023.
Objavio je zbirku pjesama „Otvorena vrata“ 2022. (mentorka: Senada Đešević)
Mentorka: Senada Đešević
Kontakt telefon: +38267/285169
Zbirka pjesama Otvorena vrata Ivanov je literarni prvijenac.
Čovjek dobro vidi samo čistim srcem
Čitajući i pripremajući zbirku pjesama Otvorena vrata mladog Ivana Mitrovića, shvatila sam da pred sobom imamo autora koji ne zaranja glavu pred slikama surove stvarnosti već probranim riječima daje duboki smisao i pečat o svemu što piše.
Na početku zbirke, čitaoci uočavaju Ivanovo nezadovoljstvo ratnim dešavanjima i stradanjima ljudi koji su se susreli s gorkom i mračnom sudbinom vezujući je s motivom smrti, a predočavajući je na metaforičan način pojmovima kao što su: krik, zvuk, nestajanje, praznina, gubitak…
Uništavajući mnogima snove, opasnost zvana rat, nadvija se nad mnogim državama i sa sobom odnosi ogroman broj nedužnih ljudskih života. Ivanu je jasno da rat, ne birajući žrtve, sije stravu i užas po svijetu, te kao pjesnik naglašava da je život u vječitom strahu gori od same smrti: Kako je tek njima kada zagrmi top / Kako je tek njima kada bomba bije / (Kako je tek njima). Provodeći mjesece i godine zatvoreni u skloništima, nemoćni da provire napolje i još jedanput udahnu zračak svježeg vazduha, uživaju u životu i njegovim čarima, ratne žrtve grčevito vape da okrenu leđa neizvjesnosti, strahu i brigama.
Kakva god „dobit” da se izvuče iz ratnih sukoba, ona ne može biti vrijedna masovnog uništenja i stradanja država i njenih stanovnika, jer svaki poginuli čovjek predstavlja veliki gubitak za čovječanstvo.
Pjesnik Ivan duboko proživljava ubistva nemoćnedjece, uništena djetinjstva, neizvjesnu budućnost kao i sav užas i razaranje koje nanosi rat.Stihovima: Stanite molim vjerujte meni / Što iz daleka glas mira šaljem(Free Palestine) očajnički preklinje i moli ratne inicijatore, pobornike i realizatore da prestanu da siju žrtve razarajućeg, đavolskog talasa; preklinje i moli one koji niti mare za posljedice, niti osjećaju trunku sažaljenja prema onome što uzrokuju, već jure poput nemilosrdnih i surovih tajfuna i ruše sve što im se nađe na putu.
Ljudi koji su odgajali svoju djecu, trebali su uživati u njihovim prvim koracima, prvim riječima i prvim uspjesima te sa ponosom i zadovoljstvom pratiti promjene i svjedočiti stasavanju svoje djece u zdrave, moralne, učene i napredne ljude.
Tragajući i spoznajući sudbinu mnogih nesrećnika obilježenih usudom i neveselim vremenom koje uništava sve pred sobom, koje ne poznaje nikoga a traži dušu od svakoga, pjesnik Ivan svim silama žudi da sačuva nedužne, stavljajući tačku na bespotrebno prolivanje nevine krvi svojim stihovima: I kad gledam brojke / Da umrem od tuge / Žigosali ljude / Što su vjere druge / (Djeci bijelih traka).
U kritičkom sagledavanju i rasvjetljavanju istine i pravde, svijeta i života, nailazimo na Ivanovo objektivno, duhovno iskustvo, emociju, empatiju i razvijenu svijest. Pjesničkim ukrasima, odnosno stilskim figurama kao što su metafora, anafora, ironija, personofikacija, alegorija, simbol, poređenje… iskazuje svoja osjećanja, stavove i raspoloženja.
Ljudi nijesu samo znakovi nestajanja već i znakovi nastajanja. Pjevajući o čovjekovoj tužnoj sudbini, prolaznosti i smrti, pjesnik glasove prethodnih generacija hrabro i samosvjesno predstavlja kroz lirsku strunu s kojeg god podneblja oni dolazili. Time šalje poruke tragično palih koji su se borili za goli život igrom, stihom, pjesmom i sportom: Dječače hrabri nijesu ti dali / Da živiš život slave vrijedan / Al’ nijesu znali umrijeti nećeš / Ko djecu ubija taj je bijedan / (Enesu Hodžiću) i: Hej divna djeco nevine žrtve / Svijet se treba pokloniti vama / Jer vaše žrtve nijesu mrtve / Živjeće vječno tu među nama / (Miroslavu, Oliveri i Juliji).
Pjesničke slike kojim su prikazana djeca u najranijem periodu svog života, a koja su bila uskraćena za majčin osmijeh, knjigu, slobodu i pravo na život, bude očaj, tugu i beznađe u osjećajnim i saosjećajnim čitaocima. Potresen nesrećama i ubistvima djece, Ivan se pitau kojim dubinama svoje duše kriju zvijer zločinački umovi i počinioci, i smatra da do god postoji makar ijedan takav zločinački um i počinitelj, rat će, nažalost, trajati. Stoga, ljubav, slogu i ujedinjenje naroda, nacija i rasa, Ivan vidi kao pravi put ka spasenju i očuvanju ljudske vrste, a i sebe samog.
Podjednako žali i ljude koji su ostali bez topline i poštovanja najrođenijih. Sreću koju bi izmamio prvi osmijeh i prve riječi unučeta, zamijenio je kamen u srcu pri pomisli na svoju djecu koja su ih bolesne i iznemogle ostavila same u staračkom domu:Na stolu mu album to je sve što vrijedi / A u ruci slika najmlađega čeda / (Život u poznim godinama).
Ivan ne ostaje imun ni na djelovanje pojedinaca: Kome da se jave aj pametan budi / Kada počnu redom češljati diplome / (Opština), gdje nema cinizma i zlobe, ali ima oštre žaoke, uočenih mana ili nedostataka manira, loših karaktera, licemjernih pojava i nekorektnih djelovanja pojedinih javnih aktivista.
Oplemenjujući stihove svojom čistom dušom i velikim srcem, Ivan domovinu povezuje sa svakim dijelom našeg bića i života. Domovina je ljubav, naša sjećanja, uspomene, jezik, tradicija… Ona predstavlja najljepšu zemlju, prirodu i krš. Naša vjera i naši snovi nastali su u njoj; naše želje, nadanja, i sve to je čini velikom i svijetlom: Ali za sve nas topla k’o majka / Ljubavi za sve na pretek ima / (Crna Gora). Naročito je svjestan dazavičaj u nama stvara osjećaj da negdje pripadamo, da imamo svoje korijene kojima se uvijek možemo vratiti; čak i poslije mnogo godina, on će nas raširenih ruku čekati i to pravo nam niko ne može oduzeti: Nije važno zašto ste otišli / Da l’ je volja ili sila neka / Kad god došli vi ste dobro došli / Zavičaj vas objeručke čeka /(Vječno otvorena vrata zavičaja).
Zbirka ne posjeduje okamenjene stihove, jer pjesnik probranim riječima vješto kreira cjeline svake pjesme. Sažetost, osjećajnost, pronicljivost i misaona zbijenostkarakterišu činjenice o mnogim tragičnim događajima u kojima se život i smrt pojavljuju kao dva suprotstavljena fenomena ljudske egzistencije. (Nema se kuda a negdje se mora,Evropa, Smrt Meha Agovića).
U mnogim pjesmama su nerijetko prisutni tamni tonovi prikriveni nepopustljivim, nesalomivim, jakim i gordim karakterima ljudi koji ne podliježu nepravdama, silama i moćnicima.
Pjesničke misli i kreiranja ne trpe suvišnost riječi i razmetanje riječima. Izbjegavajući interpunkcijsku konvenciju, potvrđuje težnju ka nesputanosti i težnju slobodarskog uma i duše. Odgovarajućim stihovima kreira rime, u kojima igra riječi gradi apsolutnu sliku sklada osjećanja, misli, zvuka, značenja i ritma. Svaka riječ ima svoje mjesto u iskazu koji je slikovit i simboličan. Time kreira poeziju prilično intimnu i otvorenu prema ljudima i svijetu, a ispjevanu glasom iskrenosti, istine i pravde. Ivan saosjeća sa svima koje kažnjavaju, koji pate, strepe, žale i stradaju. On se odupire nasilju i uništenju dobrotom, nježnošću, ljubavlju i čovjekoljubljem. Potiskujući i odbacujući mržnju, nasilje, nemaštinu, poniženje i bol, daje šansu svima da se ratni i životni nesporazumi prevaziđu, završe i nikada ponove.
Širom otvarajući vrata svoga velikoga srca svima željnima istine, pravde, ljubavi i slobode, svojim prvijencemliričar Ivan počinje da zadobija pažnju, blagonaklonost i poštovanje čitalaca.
Senada Đešević
Moj život
Moj život je bio kao lavirint
Ja sam dijete koje je dugo patilo
Borio sam se sam protiv svih
Puno sam sebe dao
Da bih se na pravio put vratio
Tu je bio moj ćale krvavi ris
Kada sam bio poluživ
Pa nekada mislim da sam kriv
Što sam mu priredio taj pir
I majka sa teškom tugom u očima
Slabo je pitala uglavnom ćutala
A onda dugo dugo šaputala
Da ozdravim kao u njenim snovima
U mojoj sobi zagušljivo postaje
Život zavistan od ljekova do tuge je most
Izaziva sjetu što u duši ostaje
Baš tada mi podari inspiraciju
Rijetki to razumiju ali to je umjetnost
Zbog vas prljavog obraza nijesam odustao
Kao da sam gazio sante ledenog snijega
Jer nekada vjerujte mi
Prepreka je bolja od vjetra u leđima
Pa sam sada eto na vrhu zlatnoga brijega
Evropa
Grad se zaledio a bilo je ljeto
Koračali ljudi pratile ih puške
Pri svakom koraku strecaju jer znaju
Zvečale su čizme one prave muške
Stara damo da l’si tada čula
Tražili su zaklon i sigurno mjesto
Muškarce odveli žene zapomažu
Srebrnice majko Srebrenice sestro
Mrzale su suze a bilo je ljeto
Čizme jače zveče do cilja je dugo
Neki su i bosi pa zavide vojniku
Što ih teške nosi pregolema tugo
Ujedinjena Evropo viđoste li tada
Jadan čisti narod jedno divno mjesto
Na okupu ljudi žicom ograđeni
Srebrnice majko Srebrnice sestro
I sunce je ledno sija a ne grije
Umorni su gladni žedni goli bosi
A žica je oštra u grudima ih bije
Samo jaka vjera puškama prkosi
Evropo ne da nijesi mogla
Da obiđeš ovo zaraćeno mjesto
Iako se vrisak čuo sve do neba
Srebrenice majko Srebrenice sestro
Potočari puni grob do groba stoji
Ima ih od tuge što ne mogu prići
Jer ćute a slute od mnogo nestalih
Da će neko njihov dogodine stići
Stari kontinentu što dolaziš sada
Godišnje obiđeš ovo tužno mjesto
Decenije idu i dalje se čuje
Srebrenice majko Srebrenice sestro
Enesu Hodžiću
(stradalom učeniku u Tuzli 1994. godine)
Dječače mali davno je bilo
Kada si bezbrižne živio dane
Kada te djed stavljao na krilo
Jedva si čekao da zora svane
Da trčiš skačeš pišeš i sviraš
U školi te čekaju drugovi vršnjaci
Jer svi su tvoji ne znaš da biraš
Srbi Hrvati Romi Bošnjaci
Onda su strašni topovi stigli
Život bez smisla pod velom straha
I oblak dima pod nebom digli
Običan čovjek osta bez daha
Dječače hrabri nijesu ti dali
Da živiš život slave vrijedan
Al’ nijesu znali umrijeti nećeš
Ko djecu ubija taj je bijedan
I sinu nebo puče granata
Neki već bježe ko kuda ima
Padaju ljudi djeca od zlata
Mnogo je mrtvih i ti si s njima
Sa tobom tvoj brat Asmir se zvao
U svakoj strofi vaš lik se krije
I on je život za Bosnu dao
Iako zla nikom nanio nije
Dječače davni slutio ne bi
Da ćeš stradati razumom vođen
I da će pjesme pisati o tebi
Ko tada nije ni bio rođen
A dani lete ma ko bi rek’o
Decenije mnoge zemlja te krije
Da će ti pjesmu pisati neko
Ko te nikada upoznao nije
Tri su decenije od tada prošle
Vremenski mnogo k’o zemlja svemir
Al’ ko čuje nije svejedno
Priča o tebi unese nemir
Dječače slavni zemlja nas vuče
Da smo još malo hodali njome
Meni sudbina pa se ne ljutim
Al’ tebi ne dadoše biti svoj na svome
Život je težak za oba bio
Tebi od ljudi meni od Boga
U ratu da budeš a nijesi htio
Ima li išta teže od toga
Na onom svijetu zar vjera nema
Da bi se ljudi zavadili njima
Niti je bolest baš česta tema
Tu samo zdravlja i drugarstva ima
Dječače neznani brate po peru
Nešto mi šapće brzo ću k tebi
Ostaće pjesme i djela naša
Za nauk da se dijelili ne bi
Free Palestine
Stanite više nemojte reći
Da vas taj narod mrzi i tlači
Najbolje znaju to vaši preci
Na pravdi Boga šta pogan znači
Došli ste brodom transparent veliki
Nemojte uništiti vi naše nade
Sada su nam srca tvrda k’o čelik
Njihova pomoć u zaborav pade
Stanite stojte mrtva je trka
Ko će zla kome više da čini
A kada sve prođe nastaje frka
Ko više strada naši il’ njihovi
Došli ste k njima iskali pomoć
Za svoje bližnje tražili zaklon
Probudili ste strah i tjeskobu
Umjesto zagrljaj i dubok naklon
Stanite više ta mala djeca
Ne znaju zašto ne smiju kući
Gledaju samo čude se čudu
Niti znaju tući niti pušku vući
Vidite sami ta mala bića
Ne smiju od vas u školu poći
Mnogo se plaše krenu pa stanu
Ne znaju hoće li kući doći
Stanite molim vjerujte meni
Što iz daleka glas mira šaljem
Sa svoga ognjišta tjerati ljude
Grijeh je veliki i nema dalje
Dosta je više imajte duše
Jer svaki čovjek ropstvo zna šta je
Zaludu zemlja duša je pusta
Rat svima uzme nikome ne daje
Samo na kratko glasove čujte
Poruke koje šaljem vama
Kada ste bez duše šta će vam zemlja
Sve će vam jednom vratiti karma
Smrt Meha Agovića
Sve lijepa sela pod Bihorom leže
A Vrbica dama među njima drijema
Kilometre puta obići je teže
Zato teško selu koje Meha nema
Ranom zorom ide poštu svima nosi
Lakim hodom gazi tanano uz brijeg
Kako god je vrijeme Meho mu prkosi
Njega ne omete ni sunce ni snijeg
Nosi Meho poštu čak i do Turjaka
Podaleko jeste a što bi se plašio
Ne plaši se ničega razbojnika mraka
Nikada nikome nije ni cent omalio
Kada ga neko časti mnogo je zahvalan
Dugo novac sakuplja zato se veseli
Za pristojnost njemu niko nije ravan
Svoju trošnu kuću da obnovi želi
Zaslužio jeste i više od toga
Sve svojim poštenjem karakterom radom
Nagradu za dobro već stek’o kod Boga
Što nikada nikome nije uzeo kradom
Od komšija i roda stalno je prekoren
Što nevjestu mladu Meho ne dovede
Što toliko čeka pa on je ko stvoren
Porodicu svoju na put da izvede
Obećava Meho i stalno se smješka
Prirode je takve nikad se ne ljuti
Iako je mladost bila dosta teška
On to hrabro nosi on o tome ćuti
Bio je jedinac u oca i majke
Surov život tada svemu ga učio
Mnogo rada tegla nemaštine briga
Još se od djetinjstva dosta namučio
Ko zaštitni znak je obraduje vazda
I stare i mlade nikad negativan
Nikome zamjeren nikada se ne čuje
Da je iko ikada bio Mehu kivan
Penzije su danas svi Meha čekaju
Zadovoljno sada trljaju se ruke
I dječica kroz prozor gledaju
Znaju da će djed častiti unuke
Danas Meha nema čudno je narodu
Jer on dosad nikada nije zakasnio
Al’ se ne ljute svi slute na zgodu
Možda se naš Meho danas oženio
Valahi bi čuli ne bi od njih krio
Bi se veselili jedva dočekali
Jer njima je Meho svima k’o sin bio
I posljednji cent za svadbu bi dali
Opet nema Meha drugi dan za redom
I kućica trošna prazna je još uvijek
Svi se sada već brinu počinju da traže
Panika ih hvata gdje li je taj čovjek
Neki tamni oblak nadvi se nad selom
Svi šapuću strepe k’o da slute tugu
Ne žele da misle da vjeruju neće
Da se nešto strašno desilo im drugu
Djevojčica jedna iz škole je pošla
Slučajno uz potok tada pogledala
Pametna je glava brzo kući došla
Da prijavi šta je gredom ugledala
Možda je nekom teško pa je jadan pao
Niko ne pomišlja u snu da sanja
Na časnom zadatku da je život dao
I da leži Meho tu između granja
Jedva ga poznali ruka na grudima
Ključevi od snova stisnuti u ruci
Ledena tišina među svim ljudima
Jer svi su se našli sada u istoj muci
Da se krivac nađe zadovolji pravda
Tužni su bijesni osjećanja razna
Svi samo to žele svima je to nada
Za ovakav zločin da l’ postoji kazna
Ne umire Meho sve je naučio
Kako voljeti ljude hvala mu na svemu
Kako čovjek može biti nepokvaren
Svi koji ga prate rodbina su njemu
I danas Vrbica pod Bihorom drijema
Svaki njen stanovnik još uvijek pati
Teško selu koje Meha nema
Šta je prijateljstvo nikada neće znati
Neki dobri ljudi sakupiše novac
Napraviše česmu tamo gdje je suša
Da napiju žedne u dalekoj zemlji
Da počiva mirno napaćena duša
