Izet Sarajlić

.

.

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,
mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni o polegnutoj travi.
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se
gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju
prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,
s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim
smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,
na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,
na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,
divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

.

Nisu se vratili.
Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih strijeljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.

.

(1953)

.

.

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao djevojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželjeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćeš misliti da je zauvijek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smijeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi i vjere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina poslije naše, poslije tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mjesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primijetiti bore na tvom licu,
ni bijele epolete snijega na tvojim ramenima kad uđeš s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam “Snježanu” i “Crvenkapicu”
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prijete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!

.

(1960)

.

.

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.

.

Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.

.

Kod mene
Nina i Raza.

.

I – sve su umrle.

.

Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.

.

Umrle
ili ubijene bez metka?

.

Moram negdje potražiti
novu sestru.

.

Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat.

.

.

Pravoslavko moja, prijateljice moje mladosti!
Šta u podrumu radiš, pri svijeći?
Voliš li još Skendera i Ćamila?
Jesam li još uvijek tvoj pjesnik najveći?
Strašno je što s u istom gradu ne možemo ni vidjeti ni čuti.
A evo već danima,
uza svu našu bijedu,
ni sunce, ni ono da nam se nasmiješi.

.

Nisu nas,
nisu nas baš voljeli u “Masleši”,
ali važno je da smo i takvog “Maslešu” voljeli mi.
Sjetiš li se Junuza?
I kako smo zajedno plakali na njegovoj sahrani?

.

Nije zar da se danas odričeš tih suza?
Nije zar da ti danas ništa ne znače
ni te suze ni “Masleša” ni svi mi?
Nije zar da si i ti pristala uz paljanske koljače?
O, nemoj bar ti, bar ti!

.

.

.

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

.

Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.

.

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

.

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.

.

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

.

Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.

Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.

Izet Sarajlić je rođen 1930. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina. Njegova majka, koja tada nije imala ni 18 godina, udala se za željezničara, jer je bila impresionirana uniformom, koja je u to vrijeme bila “statusni simbol”, kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine se nastanjuje u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja života, 2002. godine. U Sarajevu je pohađao mušku gimnaziju, a u svijet jugoslovenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, radio je i kao novinar i nikada nije prestajao pisati.

Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i udruženja intelektualaca Krug 99. Objavio je preko 30 knjiga poezije od kojih su neke prevedene na 15 jezika. Pojedinačno i u širim izborima, pjesme Izeta Sarajlića prevedene su na brojne svjetske jezike, a zasebna izdanja njegove poezije objavljena su na makedonskom (1965, 1980), slovenačkom, ruskom (1972, 1985), turskom (1974, 1990), engleskom, albanskom, litvanskom, španskom, njemačkom i drugim jezicima. Poljski pjesnik Marian Gženščak u predgovoru svom izboru iz Sarajlićeve poezije, objavljenom u varšavskom časopisu “Svjetska književnost”, kaže da je “Sarajlić narodni pjesnik koji sve zna i koji je u stanju da od svega sačini pjesmu”. Visoko mišljenje o poeziji Izeta Sarajlića iskazali su i mnogi drugi poznati pjesnici – Evgenij Jevtušenko, Melih Dževdet, nobelovac Josif Brodski, Alfonso Gato i drugi. Blaže Koneski, prvo ime makedonske poezije, govoreći o Izetu Sarajliću kao o jednom od onih rijetkih pjesnika današnjice koji su uspjeli da “stvore svoj sopstveni model pjesme”, kaže: ” u krugu moje lektire ja ne vidim, osim Sandberga, drugog pjesnika koji se toliko približio proznom iskazu a pritom djelovao takvom poetskom neposrednošću.”

Iz književne Sarajlićeve biografije vrijedi pomenuti i dva podatka: njegovo isključenje is Saveza pisaca Jugoslavije 1953. godine i njegov izbor za predsjednika Udruženja književnika BiH (1970), na kojoj je funkciji ostao samo SEDAMNAEST DANA. Zanimljiv je i podatak da je Izet Sarajlić bosanskohercegovački najzastupljeniji pjesnik kad su u pitanju svjetske antologije poezije, ali i to da u jednoj sarajevskoj antologiji iz sedamdesetih godina nema nijedne pjesme. Nagradu Udruženja književnika BiH za 1964. godinu odbio je da primi.

Vjerovao je da pripada XX stoljeću pa kada je stiglo XXI, na pismima koja je pisao prijateljima, datume je označavao na sebi svojstven način: 1999+1, 1999+2… Čitajući njegovu poeziju, saznajemo da su smrt njegovog brata Eše, koji je strijeljan 1942. godine i susret sa Idom Kalas Mikicom, životnom saputnicom, dva najsnažnija pjesnikova životna iskustva. U “Volim puno” pjeva o ljubavi i prijateljstvu, o jednoj epohi. Ova serija poetske proze je u najvećoj mjeri portret njegove supruge Mikice, prekrasne, mudre žene, koja je zahvaljujući njemu zauvijek ušla u svijet književnosti.

Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bosanskohercegovačkih pjesnika. Niko nije toliko uticao na savremeno bosanskohercegovačko pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike.

Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.