Redakcija Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu
Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolog po obrazovanju, riječ fanatik usvojio je kao nešto emocionalno neobojeno, kao ustrajnost u radu, u postizanju ciljeva, a ja sam se priklonila negativnoj konotaciji te riječi pa sam u fanatizmu vidjela nametanje ideja i stavova drugim osobama. Ubrzo smo shvatili da jezični izraz moramo delimitirati,osloboditi ga uskog značenja i uz njegov logički ekvivalent dozvoliti njegovu afektivnu dimenziju.
Ta afektivna dimenzija riječi posebno je uočljiva u pjesništvu. Lirska je pjesma kratka i ne voli beskrajne opise i tumačenja. Zato informativnom sadržaju jezičnog izraza dodaje njegovu afektivnu vrijednost.Nemaju sve riječi afektivnu vrijednost, čak ni kada ih nalazimo u pjesmi pjesnika. Ako pjesnik napiše da je list zelen, a Luna žuta, narančasta ili plava, on je samo dočarao pjesničku sliku u kojoj vizualnost poetski djeluje na naša osjetila, ali nije našao onu afektivnu riječ koja će nas zaustaviti i uvući posebnom snagom u pjesmu.Postoje autori koji natrpanim metaforama zasipaju pjesmu pa na kraju čitanja ostajemo prazni. Pjesma bi bolje disala bez tih neodređenih, neprivlačnih metafora.
Pjesniku na raspolaganju stoji cijeli bogati leksik jednog jezika. O njegovom izboru riječi,o njihovom slaganju, ovisi stilsko izražavanje autora, ali ono ovisi i o finom instrumentu čitateljeve senzibilnosti i o njegovom osobnom bogatstvu leksičke usvojenosti.
Kada Dobriša Cesarić u pjesmi „Povratak“ kaže: „Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!“ on je uporabio dvije riječi koje u sebi sadrže afektivno značenje. To je uzvik ah, a uzvici izražavaju čist osjećaj, i riječ krhko. Mogao je pjesnik napisati i slabo je znanje, ali bi onda izgubio afektivni izraz, onaj koji u sebi krije i slikovitost i zvučnost i složenost i bogate naslage svoga značenja. Dakle, uz izraz znanje, onje povezao pridjev krhko. Sama riječ krhko je višeslojna. Može značiti samo informaciju. (Šalice su krhke i valja njima pažljivo rukovati.) No izraz se može odnositi i na krhko zdravlje i na slabašnu, krhku djevojku, na krhki sporazum koji je nestabilan i može se u trenutku slomiti… U svim tim primjerima izraz krhko ima činjenični, a ponegdje i slikovit karakter, ali tek u Cesarićevoj sintagmi on se je prevukao nekim novim afektivnim nijansama.
Sintagmu osnažuje i činjenica da su dvije riječi suprotstavljene po svojem obujmu i snazi. Sveukupno znanje čovječanstva je ogromno, neprekidno se dograđuje, dopunjuje, otkrivaju se mnoga znanja na svim područjima. A Cesarić ga vezuje uz epitet krhko, čime ono postaje nedostatno, lomljivo, nedovoljno da objasni neke bitne stvari. Iako veliko, usvojeno, stabilno, ono se u trenutku može rasprsnuti u nekoj novoj spoznaji. U jednom drugom stihu Cesarić kaže: „U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi…“
Glagoli kipjeti i hlapjeti nisu sami po sebi emocionalno obojeni. (Mlijeko kipi, voda hlapi), ali u Cesarićevom stihu ti glagoli dobivaju šire afektivno značenje. Kada život vrije, kada kipi, on je uzburkan, bogat, raznolik, dinamičan, pun energije i mijena, a kada hlapi, on polako nestaje, giba se prema svom uviru.
Afektivni stupanj jezičnih izraza nije uvijek istog intenziteta. Neke riječi nisu samo sinonimi. One su i gradacija pjesnikovog osjećaja.
U pjesmi Antuna Gustava Matoša „Utjeha kose“ javlja se takva emocionalna gradacija. Neke riječi postaju afektivno obojene.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća…
Izrazi koban i idilaveć imaju svoju afektivnu notaciju. Međusobno su suprotstavljeni. Dok idila sadrži mir, ljepotu i ugodu, izraz kobnoznači nešto fatalno, nesretno, katastrofalno, sudbinski zlosretno. Spojivši ova dva emocionalno obojena izraza, Matoš je izrazio svoj osjećaj očaja i tjeskobe, ali istovremeno i svoj estetski osjećaj. Zatim ih je vezao uz afektivni izraz agonija i u svega nekoliko stihova rekao više nego da je osjećaje razvlačio stranicama. Jezičnu strukturu pretvorio je u poetsku poruku, a stih je dobio cjelovit smisao. Ne doživljavamo samo uređenje interijera, ljepotu rano preminule djevojke, tugu pjesnikovu, nego svu tragiku ljudskog postojanja, ali i pjesnikov estetički osjećaj koji će se zgusnuti u kontrastnom izrazu – punoj smrti krasne, čime pjesnikova poruka dobiva kompletan smisao.
Cijeli leksik jednog jezika sa svim njegovim dijalektima, govorima, slengom, jezikom struke… može postati pjesnikovo igralište. U novije se vrijeme javljaju pjesnici koji u poeziju unose vokabular astrofizike. Ne osjećam ih. Sjetim se Matoša koji je rekao:“ Što može reći proza, dajmo prozi, a strofa treba magijom da dira i budi u nama ono gdje su bozi.“ Izrazi struke su emocionalno bezbojni i teško je njima graditi emociju.A ima i pjesnika koji su se vinuli u beskrajna prostranstva, zamišljaju budući život u svemiru, a ipak ostaju poetski prisni. Tako Nikola Šop u jednom dijelu svoje poezije gradi kućice u svemiru, spominje geometrijska tijela, ali ne ulazi u stručnu terminologiju astrofizike. Unosi nešto novo u poeziju, ali govori jednostavno, riječima svakodnevice i iz tog materijala gradi ljepotu i zanimljivost.
Iako na riječ uglavnom gledamo kao na sredstvo komunikacije, jasno je da ona može imati i složeniju sadržajnu i emocionalnu strukturu. I upravo njena emocionalna struktura zahtijeva da autor i čitatelj imaju isti modus kodiranja i dekodiranja poetske poruke.
Marija Juračić
