Redakcija Poezija sandžačkog učitelja, novinara i književnika Ismeta Rebronje, rođenog 1942. godine u Goduši kraj Bijelog Polja, nije uvijek prohodna. Ima stihova koji na moja osjetila ne djeluju trenutno, zaustavljaju me u čitanju, zbune, onda opet ponesu do sljedeće misaone prepreke – rebusa koji traži ključ, šifru koja će otvoriti vrata pjesme, protumačiti ili tek naznačiti neobičnu, istovremeno tradicionalnu, klasičnu i sasvim modernu simboliku i metaforiku. Zahtijevaju ti stihovi svu pozornost čitatelja, traže da im se posveti aktivno, da bude sudionik, a oni uzvraćaju vrijednošću svog snažnog karaktera, fantazmom priče i pjesme, koje ovijaju kolijevku i realnošću, koja se životom nakupi.
Čitajući pjesnikovu autobiografiju, zastadoh na jednom detalju, koji me zaokupi i ne dade mi čitati dalje, dok misao ne osvijestih. Rebronja je napisao: „Muž moje tetke Hajrije, Ćerim Hadrović, znao je, pored krajišnica, i puno priča. Neke priče su se zbile takoreći sinoć jer je pokraj kuće Hadrovića rastao orah a ispod oraha bio grob nekog putnika koji je, nemiran i poslije smrti, obilazio domove…“
Taj me zapis živo sjetio niza Sijarićevih stihova, njegovog zagrobnog putnika pa pomislih da su dva pjesnika bili prijatelji i da su razgovarati o onostranim stvarima, jer iste priče iz djetinjstva nose, isto su vrijeme svojim vaktom zvali. Priče o umrlom putniku su tu, kamen kraj puta je tu, drvo je tu…
Da, bili su prijatelji, gotovo vršnjaci i lako mi je zamisliti njihove razgovore o čovjeku, smrti i sudbini. Nisu bili religiozni, ali su obojica imala otvoren um koji pita o čovjekovom bitku i vječnosti i bogati duhovnu sferu čovjeka.
Onostrano u Rebronjinoj poeziji ne treba dugo tražiti.
/Sinje more/
Sinje More: i ja koji mislim
Da će se prijatelj moj vratiti
U obliku nekom, u čestici,
Smiriti ovde bilo kad.
Ostavio je ovaj zapis, rekao je što misli i ne inzistira na tumačenju. On zna da je život od iskona već nekako uređen, a to kako je uređen, ne može se promijeniti, ma što čovjek pokušavao, mislio, vjerovao ili činio. Vrata tajne ne mogu se otvoriti.
Pjesmi naoko nedostaje boja. Neće je vidjeti onaj koji je vremenom negdje izgubio značenje pridjeva sinje, a ono predočava sve nijanse sive boje. U njoj se nalaze i bijela i crna, kojima često pridajemo etičku simboliku. Ekonomičnost narodnog pjevanja ne dozvoljava preveliku kićenost i obojenost izraza, ali te dvije boje su u tom pjevanju jako zastupljene. Upio ih je Ismet dušom već u djetinjstvu i upleo u svoju poeziju.
Čovjek nije uspio objasniti bit ljudskog postojanja. On može vjerovati ili ne vjerovati, može slutiti i pitati, kako to čini Rebronja u pjesmi posvećenoj Sergeju Jesenjinu.
/Život/
…
Je li život sklon razumu,
Zna l se možda neka svrha
Kao kad je u podrumu
Kupus plesniv s dna do vrha.
Je li život samo lament,
Propištalo s majke mleko,
Il položen tvrdi kamen
Preko grudi napopreko.
…
I u ovoj se pjesmi boje izražavaju indirektno i vidimo ih vlastitom predodžbom dominantnih motiva ( mlijeko, kamen).
O nesreći i smrti u nekim se krajevima sluša od malena. Česti su to motivi u pjesama narodnih pjevača. Sadržaj tih pjesama, osim što bilježi događaje, razvija maštu, upućuje na etiku ponašanja, indirektno uči i oprezu, jer kraj jest pitom i ljudi su mirni, ali narodna mudrost zna da zlo ne spava, da često u posjetu dolazi.
/Djetinjstvo/
Noću slutim kiše iz oka,
A ono misao neka duboka
Iz sna me probudi:
Da će kroz prozor ući ljudi.
Pa gledam u daleke zore,
Koje se začas zabožure,
O, kuda se tako žure
Crni ljudi na prozore.
Pjesma možda nije Rebronjino osobno iskustvo, jer je sam izjavio da nikada ništa nadnaravno osobno nije ni vidio ni doživio pa je skoro zavidio onima koji to, navodno, jesu. No imao je nevjerojatnu moć uživljavanja u tuđe osjećaje, koje je onda iskazivao kao osobne, a osobno je znao pretvoriti u opće.
Neki crni ljudi remete djetetov san. Postoje kao daleka prijetnja, kao nedefiniran strah, a otjerati ih može samo zora, kada prospe svoju svjetlost, kada se rascvjeta u svojoj raskoši, kada se zabožuri.
Smrt je uvijek tu. Ponekad je stvarna, ponekad imaginarna, ali prisutna. Utkana je u čovjekovo biće, privila se uz njega, živi u njemu. Čovjekov konačan odlazak je njezin trijumf.
Dirljiva je pjesma koju je pjesnik posvetio umrlom bratu Rafet spava. Proces fizičke smrti nije lijep; tijelo se rastače, raspada mnogo više, dok pod kišom kisne. Majka svoju bol tek noću vrisne i moli se da vrijeme bude lijepo, suho, da sinu bude dobro. Rastužiše me stihovi; i ono mjesto gdje sam ga poljubio prvi i jedini put a vek beži. Kazuju kako se u kulturi Rebronjinog zavičaja osjećaji ne viču glasno, ne pokazuju otvoreno. Brat je brata vjerojatno tek na samrti poljubio, a voli ga silno, preko groba ga voli. I sviralu mu je kupio koja će samo u mislima zasvirati…jer tek sa sviralom, s poezijom naviru riječi ljubavi.
/Rafet spava/
magla nečije čelo steže ovo veče
kiša ulazi u jezivi grob mog brata
i nešto počelo njegovo telo da žvače
i ono mesto na licu gde sam ga poljubio
prvi i jedini put a vek beži
tvoja bašta i cveće ponovo kisne
samo majka ponekad noću vrisne
i moli da je jesenas lepo da je sinu dobro
dođi brate jedno jutro malo
kupio sam ti novu sviralu
ti nisi umro.
Ima boja u ovoj pjesmi. Akromatskih. Indirektno naznačenih. Grob je mračan, a večer, siva od magle i kiše, polako prelazi u noć.
I sve je život i sve je groblje. A u groblju crnina. Sve što jest, odvija se na svjetlosti dana i u mraku noći. Ti tonovi crtaju pjesnikovu poeziju. Kratki potezi tušem. Crne boje, crne slike. Nižu se crni tonovi za crne slutnje. Motivi navlače crno ruho. Netko crne sastanke ugovara, crne udovice zamišljaju da su muževi živi, stada bezumnika nasrću kao crna hidra puna belog bilja, ljubavnici spavaju dvostruko crnilo, nastupa crna crnina, bela noćišta oplakuju zvezde, a pogreb pored puta od prašine beo, vodi pjesnika crnom potopu.
Smrt koja se privuče na neki prirodan način čovjek prihvaća fatalistički, kao usud, kao dio postojanja pa slegne ramenima i tuguje, ali ne osjeća ogorčenje i bijes. Ali kada se smrt sije da sjeme ubije, onda se u čovjeku rađa osjećaj besmisla, koji prerasta u očaj. Nakupljene emocije vrište, moraju van, vriju u nutrini i rađaju mučninu. Čistu, nepatvorenu, fizičku mučninu.
/Mučno li je/
Ć. Sijariću
Mučno li je, moj Ćamile,
Naopaka stigla justa,
Nosi izvor, vadi žile,
I u vodi suha usta.
Od krivoga grade pravo,
Od pravoga grade krivo,
Sad je bijel crni đavo,
U đavola sve je štivo.
Što se tiče intelekta,
To je sada ono jare.
Procesijom surih sekta,
Žrtvovano za jajare.
Sve što je donijelo vrijeme, nakon Sijarićeve pogiblje, nije dobro. Stigla je neka čudna, poremećena Justicija, sluškinja mnogih jajara, onih kojima je jedini ljudski zakon; Ja, Ja, i opet Ja. I ovdje je Ismet svojim akromatskim tonovima ogolio društvenu zbilju, pokazao tko se sve sa đavlom slizao pa ga bijelim oslikava. Licemjerje i ozakonjenu nepravdu vješto je ogrnuo simbolikom boja.
Akromatski tonovi oslikavaju i pjesnikovu antiratnu liriku kojom optužuje vinovnike svirepih zločina i dvoličnost političkih aktera, onih velikih igrača na šahovskom polju rata. Što može pjesnik učiniti u tim suludim vremenima? Ništa. Kada oružje zveči, muze šute. Ali ne i muza Ismeta Rebronje.
/Poslanica/
Kada crni vakat jaše,
Zalud knjigom na vezira,
Zalud pero, uzda, haše,
Zalud glavi iz vizira.
A narod? Narod gine u nametnutom mu ratu, u kojem svako sivo olovno zrno nosi nečije ime (Slovo sliveno stravom). Narod trpi kako je navikao, tek pijun u igri demokracije. I što može učiniti čovjek koji se odjednom nađe u surovom svijetu kapitala, prikrivenog kriminala, lažnih dušobrižnika? Mora pokušati spasiti život i pobjeći. Naći malo mjesto osobnog mira. Kuda krenuti u ovom globalno umreženom, neprijaznom svijetu? Dom na ramenima ne može ponijeti ( Pužne strofe).
Pjesnik u očaju, vidjevši kako se čovječanstvom lako manipulira, kako je čovjek čovjeku zvijer, poželi pobjeći od ljudi. On koji je prigrlio cijeli svijet, koji je volio obitelj, djecu, koji je imao prijatelje, koji je srcem nosio i one mrtve, one na čijoj smo tradiciji rasli i učili, od Homera do 21. stoljeća, napredne i plemenite ljude cijele ekumene, poželio je pobjeći. Samovati. Kome da se potuži? Onome koji mu je život dao, koji ga je svjetovao, kojem je vjerovao. Slici oca svoga.
/Pismo ocu/
Ja bih lego uz kučinu,
I van ljudi ljudskih prava,
Ja bih drumom uz planinu
Da se vratim krdu krava.
Ostavljam dom i ključ s dveri
Ne brini sliko za sina,
Pružiće mi azil zvijeri
Trohu hljeba sa kupina.
Pobijeđen kao čovjek i kao građanin, koji ne može pojmiti količinu Zla koje je zadesilo ljude, koji vidi da je stiglo vrijeme gnjida i protuha, nije pobijeđen kao pjesnik. On i danas pjeva svojim akromatskim tonovima negdje iznad voljenog Bihora, “gdje mitovi zemljom hodaju“ kako kaže njegova kći, pjesnikinja Nadija Rebronja. On pjeva u molu. I traje.
/Bihor/
Ć Sijariću
Bihor: dijete s jeseni
Neoprano od pekmeza
Slama kučki da se šteni
Teletu zategnuta veza.
Marija Juračić
