Redakcija 
Kraljević i Matoš u krvotoku Pariza
Što se mora dogoditi da dva umjetnika osjete bliskost svojih ideja i načina stvaranja? Što je zajedničko slikaru Miroslavu Kraljeviću i slikaru riječima A. G. Matošu? Prvi je rođen sa „zlatnom žlicom u kolijevci“ pa ga u vrijeme njegovih inozemnih lutanja, školovanja i neurednog života nisu pritiskale nikakve materijalne brige, a nevolje drugog nastaju kad dezertira iz austrougarske vojske i bježi iz zatvora jer ne želi nositi pušku za tuđina. Obojica su u jednom periodu svog života živjela u Parizu, na samom izvoru modernih umjetničkih zbivanja. Prvi je došao kao student s državnom stipendijom, drugi kao vojni dezerter. I u tom živom, veselom gradu obojica upijaju ideje nove umjetnosti. Kraljević prekida veze s do tada dominantnim akademizmom, oduševljava se impresionistima i sadi mladice modernog hrvatskog slikarstva, a Matoš prihvaća umjetnost simbolista i impresionista.
Kraljevića je Pariz uvukao u svoj trbuh, goni ga svojim bulevarima, odvodi u parkove, kavane, barove i kabarete. On napušta slikanje uljenih studija i olovkom na kavanskom stolu ili na klupi u parku skicira ljude i okolinu.
Iz njegovih ostvarenja ne gleda nas preciznost imitacije fotografskog aparata, nego oko umjetnika koje je upilo sliku, obojilo je osobnim bojama i prenijelo je u naše oko i intiman svijet ljepote. Impresija stvara impresiju i izaziva emocionalni vihor.
Matoš je u Parizu živio prije Kraljevića pa se oni u tom gradu nisu mogli susresti. Posjećivao je crkve, muzeje, rodne kuće slavnih umjetnika, jeftine kavane, jer je on, kao vojni bjegunac, morao živjeti od svog povremenog rada. Živio je vrlo oskudno, a ponekad bi danima doslovno gladovao. No bilo kako bilo i Kraljević i Matoš su bili začetnici nove hrvatske umjetnosti, bilo da se radi o Matoševim lirskim prozama ili Kraljevićevim slikama.
Matoš, koji u svojim kritikama raznih hrvatskih i inih autora nije nikoga štedio, osjetio je veličinu Miroslava Kraljevića i bio je prvi kritičar koji je o njemu pozitivno pisao. Osjetio je srodnost sa čovjekom koji je izišao iz ateljea – umjetničkog laboratorija na ulicu, na otvorenu scenu i koji svoje motive skicira na licu mjesta upijajući njihovu estetiku i životnost. Nazvao ga je svježim i jakim talentom.
Budući da smrt ne poznaje pravo prvenstva po godinama rođenja, 1013. godine dvadeset osmogodišnjem Kraljeviću nekrolog drži četrdesetogodišnji Matoš, koji će preminuti godinu dana kasnije. Matoš je zabilježio:
„Jedno od prvih njegovih djela bijaše njegov portret – portret mladića s umnim čelom i dubokim pogledom. Ali na te oči kao da je već bila sjela sjena smrti: Upali obrazi odviše jasno su odavali, da će prva bura slomiti taj organizam. A duša u tom tijelu bila je puna i prepuna života. Tko ga je čuo kako s najvećim nadama govori o budućnosti svoje umjetnosti, kako se zagrijavao za umjetnička pitanja kod nas, kako je s pravim mladenačkim revolucionarstvom raspredao o novim epohama, tomu će nezaboravan ostati taj početnik, koji je u dvije godine postigao kolosalnu tehničku vještinu. Sljedbenik čvrstog poteza Cézannea i slikar Golgote, Miroslav Kraljević morao je u svom životu, izvan umjetnosti da bude pravi asketa. Čuvao je slabo svoje zdravlje žrtvujuć se jedino radu.“*
Kako ovaj mali članak o dva velika hrvatska umjetnika ne bi ostao bez konkretne potvrde, osvrnimo se na trenutak na jedan njihov zajednički motiv – djevojčicu i njenu igračku.
Matoš je Kraljevića nazvao našim najboljim portretistom, astrologom lica i slikarom duše. Gledajući ovu sliku male Kraljevićeve nećakinje Ivane, pred oči mi dolazi slika Matoševe djevojčice kojoj on poklanja pjesmu umjesto igračke.
Djevojčici umjesto igračke
Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.
Ti se čudiš, dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grla. Misliš – to je šala.
Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.
Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim klaunom iza katastrofe.
Nalazim umjetničku srodnost između Kraljevićeve slike i Matoševe pjesme. Kraljevićeva, baš kao i Matoševa djevojčica, napušta rano djetinjstvo, njen je svijet još nevin, zaokupljen igrom i igračkama, oči su joj mirne, povjerljive oči male grlice ne poznaju svijet prijevara i laži, a usne se u trenutku mogu razvući u osmijeh. Bijela haljina djevojčice s portreta sukladna je svetoj, sanjivoj duši djevojčice iz pjesme. Čiju sliku može skrivati mali medaljon obješen oko vrata djevojčice sa slike? Možda majke, sliku nekog sveca, jer ni nju ni djevojčicu iz Matoševe pjesme život još nije obilježio. Vrijeme će proći, djevojčice će odrasti. Ivana s portreta umrijet će rano, bez šanse da osjeti neko iskušenje života, a imaginarna Ljerka, poetska inspiracija velikog pjesnika, upoznat će svu čežnju i iskušenje ispraznosti i prolaznosti života. Zamijenit će igračke živim ljudima i sama biti igračka u rukama drugih – životom obilježena.
Marija Juračić
