Redakcija Prvi roman svjetske književnosti
源氏物語
Prvi roman svjetske književnosti nastao je u Japanu između 1004. i 1010. godine. Napisala ga je Murasaki Shikibu na japanskom jeziku hiraganom, odozgo nadolje, s desna ulijevo. Roman se zove Genji monogatari (Priča o Genjiju), ima 54 poglavlja i preko 1000 stranica u engleskom prijevodu, a u njemačkom, zbog strukture jezika, nekoliko stotina više.
Murasaki Shikibu rođena je u Kyotu između 970. i 978. godine. Bila je kći provincijskog guvernera koji je svojoj kćeri omogućio solidno obrazovanje. Učila je uz svog brata kineski jezik i pismo, što je za žensku djecu u ono vrijeme bilo nešto posebno. Dogodilo se to igrom sudbine. Naime, u to vrijeme su supružnici često živjeli odvojeno i odgoj ženskog djeteta bio je zadatak majke. Kako je Murasaki rano ostala bez majke, njen je odgoj preuzeo otac koji nije radio velike razlike među svojom djecom. Udala se za 20 godina starijeg čovjeka koji je uskoro umro. U vrijeme udaje Murasaki je zagazila u 26. godinu života što nam također pokazuje koliko je njezin otac volio svoju kćer pa ju nije silio na udaju i to u vrijeme kada je bilo uobičajeno da u brak ulaze sasvim mlade djevojke od 13 i 14 godina. Murasaki postaje dvorska dama carice Shoshi i počinje pisati prvi roman svjetske književnosti. Čitala ga je u nastavcima dvorskoj eliti pa možemo govoriti o nastanku prvog, vrlo posjećenog, književnog salona. U početku nije išlo glatko. U tajnosti je mladoj carici prevodila kineske pjesme i priče, a onda se krug slušateljica polako povećavao i uskoro je cijeli dvor nestrpljivo očekivao nove nastavke njenog romana. Ljubomora i krutost često su je stizale, a ona se branila unoseći u roman komentare zavidnih i krutih. Tako jedan plemić u njenom romanu kritizira obrazovanje žena kao nešto što je pretjerano, nepotrebno i što loše djeluje na njihovu ženstvenost. S nešto ironije autorica unosi u tekst njegovu misao da je za ženu dovoljno, ako razumije neku napisanu vaku. Možemo samo zamisliti koliko je mudrosti Murasaki morala imati da opstane na dvoru u kojem je uz caricu živjelo nekoliko tisuća carevih miljenica i konkubina i gdje su stalne intrige bile dio života. Godina njezine smrti je upitna, ali se može smjestiti u period od 1014. i 1031. godine.
Roman Genji monogatari opisuje ljubavne zgode princa Genjija, najvećeg literarnog ljubavnika svih vremena. Don Huan i Casanova mogu mu konkurirati samo zato što su se pojavili stoljećima kasnije i zato što europski čitatelj nije upoznao Hikaru Genjija, princa nadnaravne ljepote i nadarenosti. Njegov je psihološki sklop drugačije složen od psihološkog sklopa Don Huana. Nije on tek površan ženskar koji skače iz kreveta u krevet kako bi povećao broj svojih avantura. On u svaku novu ljubav unosi sav svoj zanos i žudnju. Ne radi se tu samo o vještini zavođenja i zahtjevima tijela. On zaista voli i beskrajno ljubi svaku svoju ljubavnicu, pruža joj osjećaj da je jedna i jedinstvena. On svojim ljubavima pjeva tanke, njegova ljubavna pisma su profinjena, nadahnuta, njegove riječi stvaraju čaroliju ljubavi, on za odabranicu spušta zvijezde i mjesečev sjaj, a kada je ostavlja, čini to s poštovanjem i dalje brine o njenim potrebama i djeci koja su u toj vezi stvorena. U ljubavi i u njenom završetku nikada ne zanemaruje etičku dimenziju svoje veze. Svaka njegova ljubav je iskrena, daje joj se bez ostataka i vjeruje da je to ono pravo, ono što nas obori samo jednom u životu. Zbog te duboke osjećajnosti, koja je stvarna, iako prolazna, Genji predstavlja složen psihološki profil koji ga izdiže iznad svih drugih literarnih ljubavnika.
Pozornica na kojoj se odigravaju sve njegove avanture je japanski dvor u kojem život nije bio osobito čedan. Na mušku i žensku nevjeru gledalo se blagonaklono pa tako Genji prihvaća dijete koje je plod nevjere jedne njegove žene. On doduše pati zbog njene nevjere, ali shvaća da je ona rezultat i njegova ponašanja pa nigdje u romanu ne nalazimo moralnu osudu njenog čina. Genji je odraz svog društvenog kruga.
Dokono plemstvo provodi život u slušanju glazbe, poezije i u beskonačnim ljubavnim igrama u kojima se Genji jako dobro snalazi. On nema nikakvih egzistencijalnih briga, njegov je život beskrajan niz zaljubljivanja, prekida, tjelesnog i umjetničkog užitka pa današnjem čitatelju sadržaj romana može biti pomalo dosadan zbog stalnog ponavljanja sličnih avantura, kao u nekoj niskobudžetnoj sapunici. Roman je danas teško čitljiv i prosječnom Japancu, zbog jezika koji se tijekom stoljeća mijenjao i zbog fraza uljuđenog govora japanskog dvora. Zasićen je metaforama, simbolima i aluzijama koje zahtijevaju složeno znanstveno tumačenje.
Vrijednost romana sigurno ne leži u brojnim varijacijama ljubavnih odnosa, bez obzira na to kako su vješto oslikani, već u njegovoj povijesnoj i sociološkoj podlozi, odnosno u činjenici da s izvora dobivamo podatke o životu japanskog dvora, umjetnosti, kulturi, običajima, životnom svjetonazoru, dobivamo uvid u cjelokupan život Heian razdoblja. Roman „Genji monogatari“ je prvi društveni i psihološki roman svjetske literature.
Stvarajući svog princa, Murasaki mu je uspjela udahnuti osobnost. Ima ulomaka koji nadilaze pričanje ljubavnog sadržaja i koji visoko podižu umjetničku vrijednost romana. Takav je ulomak u kojem se postavlja pitanje lutanja duše, kada Genji u malenoj djevojčici prepoznaje svoju umrlu mladenačku ljubav.
„Pored nje sjedile su dvije nakićene sluškinje, a djevojčice su se igrale trčeći unutra i van. Među njima je bila desetogodišnja djevojčica koja je nosila bijeli, mekani kimono. Bila je ljupkija od svojih prijateljica i lako se moglo zamisliti kakva će ljepotica postati kada odraste. Lice joj je bilo milo, fine i nježne obrve krasile su njeno čelo, a oko glave lebdjela joj je ljupko i mekano, kratka kosa počešljana na dječji način.“
Genji spoznaje da ga malena tako snažno privlaći, jer nalikuje nekome koga on još uvijek u tišini duše voli. Neki književni teoretičari ovom opisu daju drugačije značenje, a potkrepljuju ga činjenicom da se Genji volio okruživati sasvim mladim djevojkama. Proučavajući Genjijeve seksualne sklonosti, razvili su teoriju da princ pati od Lolita kompleksa, a kako djevojčice Genjiju uzvraćaju pažnju i traže njegovu nježnost, govore da roman oslikava i fenomen edipova kompleksa. Ovu teoriju pobija činjenica da je djevojčica Murasaki, najveća prinčeva ljubav, došla pod njegov krov u neobičnim okolnostima, a Genji ju je odgajao bez ikakvog tjelesnog kontakta čekajući da djevojka stasa i da se sama zaljubi u njega. I čini to u vrijeme kada se djevojke nije pitalo, jesu li spremne za brak koji je najčešće predstavljao dogovor dviju obitelji. I sama carica se udala za cara u 13 godini života.
Genji je obrazovan, elokventan, esteta koji u svemu traži profinjenost i ljepotu. Ljepota je važan segment ovog romana, ona je jezgra prirode i umjetnosti pa je Murasaki traži u svakoj boji, zvuku, obliku. U ulomku u kojem Genji s prijateljima promatra krajolik, on u jednom trenutku usklikne:
„Kakva ljepota! Kako može netko tko živi na tako divnom mjestu i na trenutak biti nesretan?“
Ljepota života je Genjijeva filozofija. On spoznaje prolaznost svog zemaljskog puta i zato je u svakom trenutku svjestan koliko je velik dar života:
„ Život je kratak. Živi ga kako najbolje znaš, čak i ako će trajati samo još koji dan.“
Njegovo inzistiranje na ljepoti otkriva i Murasakin esteticizam što je garancija da se i nakon tisuću godina u njenom djelu može uživati.
Marija Juračić
Izvori: Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“
Leopold Federmair „Wandlungen des Prinzen Genji“
Guido Oebel „ Prinz Genji – der japanische Don Juan“
